Dalmacija Split

Vlaška posla

Ante Tomić: Split - prijestolnica (urino)kulture

Vlaška posla

Foto: Joško ŠUPIĆ / CROPIX

Kad sam čuo da se Split kandidira za prijestolnicu europske kulture 2020. godine, otišao sam do police i nespokojno posegnuo za rječnikom. Naime, vijest mi je bila tako apsurdna, da sam na trenutak posumnjao da ja zapravo ne znam značenje jedne riječi koju svakodnevno izgovaram i pišem, pojave o kojoj imam, vjerovao sam, razmjerno kompetentno mišljenje.

Drhtavim prstima listao sam debelu knjigu, prestravljen da ću potkraj slova K naći natuknicu čiji će sadržaj uzdrmati sve što sam ikad mislio da znam o čovječanstvu, sve od špiljskih crteža u Altamiri do Higginsova bozona u Cernu. Jer, ako bi Split mogao biti prijestolnica kulture, onda je kultura naprosto nešto drugo od onoga što sam ja mislio da jest.

Kultura... kultura... kultura... Bože sveti, nisam se valjda tako prevario?!

I evo, negdje na sredini sveska, konačno nađem definiciju kako je kultura “ukupnost materijalnih i duhovnih dobara, etičkih i društvenih vrijednosti” i ja s olakšanjem odahnem i boja mi se vrati u obraze, a planet se nastavi postojano vrtjeti oko svoje osi i kružiti oko sunca, koje se ujutro pojavljuje na istoku, a u pred večer tone iza planina na zapadu.

Smiri se, sve je dobro, pomislim, svijet normalno funkcionira, ništa se nije promijenilo, između današnjeg Splita i kulture, u širem značenju nekakvog truda i htijenja koji je usmjeren ljudskom boljitku, i dalje nema uočljive veze.

Čekaj, čekaj

Zaista, kome je samo palo na pamet nešto tako nevjerojatno? Što je navelo časne Splićane među inicijatorima kandidature da pomisle kako bi njihov grad i u čemu mogao biti kulturna metropola?

Nagađam da ih je prevarilo ono kad u definiciji spominju “ukupnost materijalnih dobara”?

Računali su možda da gradonačelnik Splita, brat bratu, ukupno ima dosta tih materijalnih dobara, i nekretnina i pokretnina, i da bi se njegov i brodovi i Ferrariji nekako mogli shvatiti kulturom. Mimo ovoga, koja je to vrijednost, koje je to postignuće čovjekova uma u nas koje bi 2020. kao luč rasvijetlilo Europu.

Dobro, imamo i graditeljsku tradiciju, veliku i slavnu, naslijeđe skladnog i ukusnog slaganja kamena kakvim se ne može svatko podičiti, ali što bi nas danas, u našoj suvremenosti moglo kvalificirati za samu prijestolnicu kulture, gdje je živa kazališna scena, uzbudljiva kinematografija, galerističko obilje i izdavački procvat od kojega bi stranci pali na guzicu?

Gdje su nam autori i priredbe, što bismo izuzetno i jedinstveno, samo naše mogli pokazati, a da ostatak Starog svijeta skoči na noge i krene lupati dlanovima vičući “Bravo!” i “Excellent!”?

Ljudi, saberite se. Zamisao Splita kao europske kulturne prijestolnice može biti plod dvije stvari, ili je drsko i bezočno precjenjivanje sebe samih ili je na stvari blažena neukost na rubu mentalne retardacije.

Život u mizeriji

Dapače, i samo spominjanje takvog nečega danas, u doba jedne skandalozne, neobrazovane, primitivne i psovačke lokalne vlasti, upravo je uvredljivo. Živimo u mračnoj, provincijskoj mizeriji gdje elite odobravaju i potiču nesnošljivost i nasilje, kamenovanje i pljuvanje drugačijih, gdje se manjak obrazovanja smatra prednošću, gdje je gramzivost moćnih smrvila u prašinu javni interes i gdje je na sjednicama Gradskog vijeća normalno izgovarati rečenice poput “Đava te ludu odnio” ili “Ajde u pičku materinu”.

Što biste od toga, molim vas, nazvali kulturom i kako bi Split mogao postati europska kulturna prijestolnica, kad se u Splitu službeno, s najvišeg mjesta njeguju same negacije etičkih i društvenih vrijednosti čovječanstva.

Da se moj zapušteni i zapišani grad kandidira za europsku prijestolnicu urinokulture - to je već druga pjesma.
To bih mogao razumjeti.

ANTE TOMIĆ

Naslovnica Split