Dalmacija Split

JUČER, DANAS, MALO SUTRA

Ivica Ivanišević: Ludlo, bravo, evo nama norijade!

JUČER, DANAS, MALO SUTRA

/ Dragan MATIĆ / CROPIX

Adolescencija je divno vrijeme za njegovanje predrasuda. Kad ti udari donja u gornju, nemaš ni vremena ni živaca razmišljati o suptilnim nijansama. Ako si, primjerice, Splićanin, gajit ćeš duboku vjeru kako je svijet ravna ploča na čijim su krajevima Sirobuja i Marjan. Između te dvije točke zbijeno je sve što vrijedi i ima smisla. Naravno, postoji i opreka toj arkadiji, a zove se Zagreb. Iz optike prištavog splitskog farabuta, precijenjenu metropolu nastanjuju sami dudeki i pizdeki, tamo je sve teška koma, od vremenskih prilika nadalje, čak im je i nogomet ajme meni, jer da nije, onda bi im netko i odlazio na utakmice.

Taj paket predrasuda nije od jučer, žerava netrpeljivosti davno je razgorena i, kako vrijeme prolazi, samo se dodatno raspiruje. U takvim okolnostima teško se, ako ne i nemoguće, nadati da bi neka izvorno purgerska užanca mogla biti presađena na tvrdu stinu našega zavičaja. Ili ipak nije?

Nemreš bilivit

Prije neki dan na ovim je stranicama objavljena kratka vijest kako Parlament mladih Splitsko-dalmatinske županije traži volontere koji bi sudjelovali u organizaciji prve splitske norijade. Kako je notica publicirana desetoga, a ne prvoga travnja, valja vjerovati da iza nje ne stoji zajebantski predumišljaj, nego snažna aktivistička volja da, eto, i naš grad konačno dobije feštu u kakvoj Zagrepčani već desetljećima uživaju.

Nemreš bilivit, pa to je čist za ponoreti! - u nevjerici se ori splitskim pjacama i kaletama. Naraštaj kojemu je “ludilo, brale” životna fiksacija, sada bi htio, ni od koga tjeran, slobodnom voljom, malčice “ponoreti”. O ovome zapanjujućem obratu imale bi što reći katedre za antropologiju sveučilišta u Berkeleyu, Heidelbergu i Cambridgeu. Robert Pauletić, također.

Ostavimo li, međutim, po strani začudni fenomen pristajanja na omrznutu agramsku terminologiju, ostaje nam odbrojavati do dana kada će ulice našega ionako zapuštenoga grada postati nalik Galipolju.

O teoriji i praksi maturalnog ludovanja nisam znao ništa dok me jednoga sunčanog zagrebačkog jutra prije puno godina žovijalni pekarski podmladak nije skoro zasuo kubicima oštroga brašna, tip 400. Domorodac s kojim sam bio u društvu brzo mi je objasnio kako napad nije motiviran osobnim, nego skoro pa folklornim razlozima. “To ti je, kužiš, kod nas običaj”, pomirljivo je kazao moj kolega brucoš, pa onda objasnio o čemu se radi.

U najkraćem, klincima je toga dana dopušteno zlostavljati svekoliko općinstvo, a od žrtava se očekuje da se krotko smiješe svakoj inkomodaciji ili čak otvorenom nasilju te da srdačno aplaudiraju tobožnjoj duhovitosti zaigrane i mjestimično oblokane mladeži. Ako ne vidite ništa smiješno u činjenici da je netko ispraznio cijeli silos i mećavom brašna zabijelio grad, problem je, naravno, u vama. Krotkoj većini to je baš onak, hercik i feš, pa kaj ak se deca malo zabavljaju.

Ljupko podneblje

Godinama potom kvasao sam i bubrio od ponosa što na splitsko tlo, neobično plodno za presađivanje budalaština svake vrste, nikada nije posijano sjeme norijade. I, evo, kada sam se najmanje nadao, kao grom iz vedra neba, ošinula me dramatična objava: i moj grad, točnije, ono što je od njega preostalo, dobit će feštu čiji se smisao iscrpljuje u negiranju svakoga smisla.

Nakon Keruma, Split bi, dakle, mogla pogoditi nova elementarna nepogoda. Jer, ne treba nimalo sumnjati da će zagrebački patent, jednom kada se implementira u ovo ljupko podneblje, prerasti u opačinu bitno širih razmjera. Prije svega, svatko prosječno obaviješten ima ozbiljnih razloga vjerovati da se naša dražesna mladež neće zaustaviti samo na sporadičnom bombardiranju žive sile grudama tijesta ili čašicama jogurta.

Potom, slučajna publika vesele fešte bit će, sasvim je izvjesno, nešto manje strpljiva i tolerantna od zagrebačkih parnjaka. Gdje će pitomi Agramer izabrati stidljivi osmijeh ili ozaren zapljeskati ručicama, prosječni, dakle, grintavi Splićanin mogao bi posegnuti za teškim riječima ili prionuti nanošenju lakših tjelesnih ozljeda. Na posljetku, ma što god mislili o zagrebačkom poteštatu, u Bandićevoj Dragi komunalne službe sasvim solidno funkcioniraju: snijeg se uredno lopata, smeće odvozi, javni promet dela kak vurica, pa su se naučili nositi i s povremenim ispadima obijesne mladeži.

A strah me i promisliti kako bi Split mogao izgledati jutro poslije kraja razuzdane fešte. I barem deset sljedećih jutara, jer toliko je, pamtimo iz snježnih dana ponosa i strave, potrebno ovdašnjim komunalcima da grad dovedu u manje-više pristojno stanje i vrate ga građanima.

IVICA IVANIŠEVIĆ

Naslovnica Split
Page 2 of 2First1[2]NextLast