Dalmacija Split

Pobuna otpisanih na splitskom istoku

Čudna su stvar te granice. Recimo, famozni Joško iliti Jožka Joras, stanovnik sela Mlini u općini Buje, potrošio je baš lijepih novaca, živaca i zdravlja ne bi li dokazao da njegova hiža nije u Hrvatskoj, kako to vele katastarske knjige i međunarodne državne granice, već u Sloveniji.

U programu svojih osebujnih performansa koji su, za reći pravo, više spadali u nadležnost službi zaduženih za mentalno zdravlje negoli organa reda i mira, Jožka je imao baš sve: paradiranje s transparentima koji su maštovito varirali temu “tudi tukaj je Slovenija”, blokadu prometnica od mrskih “sovražnika” pa čak i štrajk glađu. Njime je želio skrenuti pažnju na podle namjere Hrvata da mu dođu glave postavljanjem žardinjera s maćuhicama u neposrednoj blizini njegova doma. Šjor Joras je naime, veli, na hrvatske maćuhice “zelo” alergičan. Ili moj prijatelj Zloja...

Kao suptilni gimnazijalac sklon operama i hollywoodskim klasicima iz vremena crno-bijelog filma, nikako se nije mogao pomiriti da mu je roditeljski dom na Barutani izvan splitskih “city limits”. Stoga je, baš poput Jožke Jorasa godinama kasnije, prometnu oznaku s imenom grada unutar čijeg je prostora tako žarko želio biti, pod okriljem noći uporno pomicao dvadesetak metara istočnije.

“Da mi je uvatit kretena koji nas ovako zajebaje”, zacijelo su ronzali radnici Cestara, vraćajući na staro mjesto spornu tablu na čijem je dnu i dalje izdajnički visio busen iščupanoga betonskog postamenta. Naravno, nimalo ne sluteći da iza noćnih prekrajanja gradskih granica ne stoji grupa alkoholom obuzetih lokalnih dripaca već tankoćutni mladac koji je tako žarko želio i “geografski” pripadati korpusu splitske (urbane) kulture.

Tudi tukaj su Šine

I Jožke Jorasa i Zlojinih mladenačkih noćnih avantura, sjetio sam se ovih dana čitajući da čelnici splitskih istočnih gradskih naselja Žrnovnice, Stobreča i Šina planiranju odvajanje od Grada Splita. Dakako, i formiranje zasebne općine.

Pojma nemam hoće li ova inicijativa uskoro dovesti do jorasovskih načina borba za “prirodne i poštene granice” pa već negdje iza gradskog groblja Lovrinac osvanuti transparenti “ovo nije Split” ili “tudi tukaj su Šine”, no očito je da družina s istočnih splitskih rubova misli veoma ozbiljno.

“Mi se ne osjećamo dijelom Splita, ali za to se Split sam pobrinuo (...) Mi samo želimo da sami kvalitetno raspolažemo svojim resursima i da se napokon počnemo razvijati”, istaknuli su nedavno čelnici triju secesionističkih četvrti/ kotareva. I tko da ih zaustavi u naumu...

Konačno, ako citiranoj izjavi umjesto Splita stavite Jugoslavija, a umjesto odmetnutog trolista gradskih kotareva umetnete Hrvatsku, eto vas u trenu na “platformi” s koje se dosegla i hrvatska samostalnost.

Kao i svaki “secisionisti” i ovi splitski vjeruju u ispravnost sljedećih temeljnih istina: a) u svoj podređeni položaj u postojećoj zajednici, b) u ozbiljnu mogućnost da vlastitim sredstvima postignu više i bolje, c) u dubokoj vjeri da je samostalnost daleko bolja opcija za izglednu budućnost od opstanka u zajednici.

Ima li to ikakve veze sa stvarnošću, neko je drugo pitanje. Baš kao i ono koje, u nekom stvarnome životu, završi onim – više ne retoričkim već istinski sudbinskim pitanjem – a ko to more platit?

Cijela ta storija oko odcjepljenja istočnih “pokrajina” od “gradske matice”, podjednako je smrtno ozbiljna i urnebesno smiješna. Kad smo kod ovih potonjih “lakih tema”, moraš biti srca kamena pa ne razvući usta od uha do uha recimo na samu pomisao kako bi to moglo izgledati buduće “brendiranje” nove lokalne zajednice u borbi za kakav-takav “identitet” i mjesto na gospodarsko-turističkom zemljovidu Hrvatske.

Jer, kako reklamirati turističku destinaciju kojoj bi, s obzirom na čistoću mora u Stobreču, bio primjeren samo slogan “Epethion – fonja Mediterana kakav je uvijek bio”? Ili pak, kako od nedjeljnog buvljaka i sajmišta rabljenih automobila na TTTS-u – teretnom terminalu koji bi, vele, trebao puniti fondove buduće općine i biti zamašnjak njezina razvoja – napraviti “brend” a preskočiti njegovo “tako trajno traumatsko stanje”?

Get i periferija

Priča o nakani odcjepljenja triju gradskih kotareva od Splita, naravno, nije ni za kakvu šalu, pošalicu ili drsku zajebanciju. Ona – bez obzira je li ili nije posve utemeljena na ekonomskim brojkama i slovima – u prvom redu svjedoči o golemoj i stvarnoj frustraciji jednog dijela građana Splita te o apsolutnom gubitku splitske urbane “magnetne privlačnosti”.

Je li, generalno govoreći, rasipanje “megapolisa” i razbijanje braka iz interesa između centra i njegovih prigradskih satelita dobra ili loša vijest pokazat će vrijeme. I u ovom slučaju baš kao i kod rasprava o sličnim temama okrupnjavanja ili daljnjeg usitnjavanja “lokalnih samouprava”, podugačak je i broj pluseva i minusa.

U slučaju Splita neke su stvari ipak kristalno jasne. Ako je postojećim stanjem, a posebice gradskom administracijom nezadovoljan i najuži gradski centar – recimo Get u kojem raste pokret otpora - i najudaljenija periferija, stvari očito ne štimaju. Valjalo bi dakako napraviti neko ozbiljno istraživanje da bi se godinu i pol prije sljedećih izbora provjerilo stvarno raspoloženje građana.

Zna li se da su Kerum i njegova administracija na vlast došli na krilima populističkih obećanja da će urbano-neprilagođenima s gradskih rubova omogućiti bolji i kvalitetniji život. Preciznije, na uvjerenju njihovih stanovnika da će “Žele koji je znao dati sebi, sada dati nešto i njima”, pobuna ili barem nezadovoljstvo na istoku grada očito pokazuje da se povjerenje “u našeg čovika” topi i brže nego li Kerumova solventnost.

Budući poduzetnika Keruma ne zanimaju Ravne njive, Neslanovac, Barutana, Šine, Podstrana ili Žrnovnica već Meje, Marjan i Bačvice gdje je koncentrirao svoja “developerska” ulaganja, famozni rubni gradski prsten je još jednom izigran. Sumnjam da će im činjenica da im ga je ovoga puta “zavukao” njihov čovik Žele, baš pružiti neku utjehu.

ZLATKO GALL 

Naslovnica Split