Dalmacija Split županija

Na dva kotača

Za Hrvatsku 1200 kilometara biciklom: Usput smo kupili i 20 litara ulja, pravog maslinova, da ga ponesemo doma

Na dva kotača

Koliko moraš voljeti neku zemlju da zbog nje prevališ gotovo 1200 kilometara biciklom, preko brda i dolina, visina i nizina?

Puno. Jako puno. Baš je to učinila skupina Nijemaca koji su iz bavarskoga gradića Kemptena krenuli na put preko Austrije, Italije i Slovenije, da bi se nakon zahtjevne vožnje spustili u Istru, na kvarnerske otoke i potom u Dalmaciju, na Slime, malo mjesto iznad Omiša, kao svoje konačno odredište putovanja. I to sa samo jednim ciljem – promocijom Hrvatske!

Zvuči nestvarno, ali baš se to dogodilo proteklih dana kad je Reinhold Scharpf iz Kemptena Allgäua pozvao svoje njemačke prijatelje i s njima se zaputio u Hrvatsku – biciklima!

– Hrvatska je tako lijepa zemlja. Htio sam da tu ljepotu vide i u njoj uživaju i moji prijatelji Nijemci. Zato sam ih pozvao na biciklističko druženje, a oni su pristali – objašnjava nam Reinhold kako se dogodilo da s prijateljima krene na biciklističku avanturu dugu više od tisuću kilometara.

U Hrvatsku dolazi već godinama i zaljubio se u nju na prvi pogled. A za sve je istovremeno i kriva i zaslužna jedna žena, Anđelka Jerčić sa Slimena, s kojom već 34 godine dijeli dobro i zlo.

U dvoru njihove kuće na Slimenu Anđelka je priredila domjenak za zaljubljenike u biciklizam, a na stolu se našlo sve najbolje što ovaj kraj može ponuditi – domaći sir i pršut, ali i inćuni, da biciklistički prvaci nadoknade gubitak soli. Priskočila je i prijateljica dr. Lucija Čikeš iz Žeževice s kolačima jer nije htjela doći praznih ruku. A da sve bude na najvišoj razini, otvoren je i pjenušac, i to ne samo jedan, za promotore Hrvatske koji su svoj godišnji odmor odlučili potrošiti na biciklističku vožnju duž hrvatske obale.

– To su sve moji prijatelji. Mi i u Njemačkoj zajedno vozimo bicikle i družimo se – objašnjava mi Reinhold.

On je već bio na srednjodalmatinskim otocima Braču i Hvaru, a prošao je i Pelješac, poznaje već i Cres, Rab i Pag, Istru i Zagorje. Baš kao u pjesmi "Ajde, Istro i Zagorje, podignimo sve tri boje, zagrlimo se pred svima, neka vide da nas ima..."

Devet mušketira i jedna dama. Među njima je šest liječnika, vlasnik filmskog studija, jedan mlađi umirovljenik, a jedina dama bila je svjetska prvakinja u maratonskom trčanju. Desetero veličanstvenih! Molim Reinholda da mi napiše njihova imena. Manfred Schormüller, Johann Hiltensberger, Thomas Richter, Klaus Rosskopf, Michael Baader, Antje Schuhaj, Ulrich Bartels, Udo Zimmermann, Jochen Vogel i on – reinhold.

Putovali su deset dana, dnevno bi znali prijeći od 100 do 160 kilometara, ovisno o planiranoj dionici na putu dugom 1166 kilometara na kojem su, kad se sve zbroji, prešli i 12.500 metara nadmorskih visina.

– Krenuli smo iz Kemptena. Prvi dan smo išli preko Austrije do jednog mjesta blizu Innsbrucka. Drugi dan smo ušli u Italiju, u Južni Tirol. Treći dan spuštali smo se dolje preko Alpa skoro do granice sa Slovenijom. Četvrti dan stigli smo do Postojne. Tu smo se malo odmorili, malo gledali Postojnsku jamu. Onda smo se odatle sutradan zaputili do Cresa preko Istre i Učke. Tada smo prvi put vidjeli more – govori mi Reinhold.

– More, hrvatsko! – uzvraćam.

– Da – ne bez ponosa mi reče i pokaza zaslon na mobitelu sa slikom našeg mora.

– Držim ga tu da me uvijek podsjeća na Hrvatsku! – reče i ostavi me bez riječi.

Bože dragi, jedan Nijemac drži Hrvatsku u svojoj ruci, nosi je u svom srcu, da mu uvijek bude blizu, a mi Hrvati, što mi držimo na zaslonima svojih mobilnih uređaja? I što nosimo u srcu?

Bilo je prilično vruće tijekom cijele desetodnevne vožnje od Njemačke do Hrvatske, a u Hrvatskoj još toplije. Svaki dan bilo je više od 30 stupnjeva Celzijevih, sunce ih je pratilo tijekom cijelog puta. Jedino je u Sloveniji palo nešto kiše. Zahtjevna je to tura, ali naši se biciklisti nisu bojali. Nisu imali posebnih priprema prije nego što su se zaputili u Hrvatsku na biciklima. Čak nisu imali ni neku posebnu prehranu.

– Nismo ništa koristili, nikakav doping. Samo minerale, šećer i sol tijekom vožnje. I piće. Normalna prehrana. Ništa drugo – kaže mi Reinhold.

Ustajali bi u 6.30 svaki dan i nastavljali put. Trebalo je prijeći zadanu rutu. Samo je dvaput promijenio gume na biciklu. Kao u Formuli 1. Nisu imali problema na putu, samo ih je nekad znao zanjihati autobus ili kamion kad bi prebrzo projurili pokraj njih.

Kad su ušli u Hrvatsku, jedan dan proveli su vozeći se preko Cresa i Malog Lošinja, da bi se potom trajektom prebacili na Dugi otok.

– Htio sam vidjeti Sali, ono jezero gdje su šezdesetih godina prošlog stoljeća snimani filmovi o pustolovinama indijanskog poglavice Winnetoua – objasni mi vođa cijelog tima.

Filmovi o Winnetouu u Njemačkoj su najgledaniji filmovi svih vremena, a njegove pustolovine zabilježio je njemački pisac Karl Friedrich May, čiji su putopisni romani prevedeni na brojne svjetske jezike i tiskani su u milijunskim nakladama.

Poslije su išli na Pag, koji ih je fascinirao. Ne samo morske ljepote, nego i beskrajni pašnjaci s ovcama. Čuvenu pašku janjetinu nisu probali, ali jesu sir. Probali su ga i odmah kupili da ponesu i doma. Nisu zaludu paški sirevi osvojili tolika zlata u svijetu. U Pridrazi su kupili dvadeset litara ulja. Ne za podmazivanje bicikala, nego pravog maslinova, za očuvanje zdravlje. A onda su na kraju svoje rute s Paga krenuli do Skradina. Bio je to predzadnji dan. I Skradin ih je očarao. A poslije njega – Slime je bilo skroz blizu. Stigli su u popodnevnim satima i očekivalo bi se da su mrtvi umorni. A oni su izgledali bolje od svih nas kad iziđemo s posla. Raspoloženi, nasmijani, preplanuli, zadovoljni.

Iznenadio ih je doček uz tradicionalne domaće specijalitete. Našla se tu i domaća orahovica, i liker od višnje. Prava likarija.

Potom su svi zajedno krenuli na večeru u konobu "Tadić" iznad Slimena, gdje ih je čekala teletina s krumpirima ispod peke. Kao nagrada na kraju dana i zahtjevnog putovanja. Tamo, iznad Dubaca, na 400 metara nadmorske visine, između Biokova i Mosora, u oazi mira. Reinhold jako cijeni upravo taj mir; kao čovjek koji puno radi, želi kad dođe na odmor imati svoj mir. I zato mu je, kad ga pitam gdje mu je najljepše u Hrvatskoj, u Splitu ili u Dubrovniku, najdraže Slime.

– Na Slimenu možeš slušati mir i to je za mene najbolji mogući odmor. Navečer mogu sjesti vani, popiti pivo, razgovarati sa susjedima i uživati. Ne treba mi gradska buka, glazba ni lunaparkovi. Meni je dovoljan mir koji imam na Slimenu – ističe Reinhold.

Kad za godinu dana ode u mirovinu, namjerava pola godine provoditi u Slimenu, a pola u Njemačkoj. Ljeto na moru, a zima u planinama. Strastveni je skijaš koji u zimskim radostima uživa u svome kraju. Kempten je gradić udaljen stotinjak kilometara od Münchena, središta Bavarske, a naš biciklistički as navijač je Bayern Münchena. Neizostavno je pitanje zašto njemački mediji stalno napadaju i prozivaju našeg Niku Kovača, trenera njemačkog nogometnog prvaka i osvajača kupa u protekloj sezoni.

– Zato što je fin čovjek – ko iz topa odgovara Anđelka braneći našeg Niku.

– Ma to je Rummenigge. Ali on odlazi. Dolazi Oliver Kahn, vidjet ćemo kako će biti. Bayern uvijek želi europsku krunu, a kad je ne osvoji, nastaje nezadovoljstvo – objašnjava Reinhold.

U Njemačkoj trenutno vodi jedan hotel (https://www.allgaeuarthotel.de/) u kojem su 50 posto zaposlenih hendikepirane oosbe. A prije toga vodio je centar za hendikepirane osobe, poput onoga koji je vodila dr. Lucija Čikeš u Rudinama u Kaštelima, samo puno veći.

Spominjem mu kako tvrtke u Hrvatskoj nerado zapošljavaju invalide, radije plaćaju kazne nego da ih zaposle.

– Tako je i u Njemačkoj – kaže. – Ali nije dobro da hendikepirane osobe rade sve zajedno samo na jednome mjestu. Tako bivaju izolirani, pa ljudi ne znaju kako je to, nema empatije, ne razumiju kakav je to problem. Dogodi se i u hotelu da neki gosti pitaju što je ovo, kako oni tu rade, ali kad im objasnite, razumiju – ističe Reinhold.

Upravo su hendikepirane osobe bile okidač za razvoj prijateljskih veza s Hrvatskom.

Kad je počeo rat u Hrvatskoj, Anđelka je željela pomoći svojoj zemlji. Među Nijemcima je prikupljala humanitarnu pomoć, a bilo joj je stalo do toga da ta pomoć stigne u prave ruke. I uputili su je na Luciju Čikeš, koju su upravo odredili za liječnicu bolesnoj djeci iz Vrlike. Kad je Anđelka vidjela kako su djeca vezana uz Luciju, nije se dvoumila. S radošću je u krugu svojih njemačkih prijatelja skupljala pomoć za Hrvatsku i objašnjavala što se zapravo događa u ratu. Prijateljstvo rođeno u ratu nastavilo se i u miru. Veze stvorene tada danas samo rastu. Nijemci rado dolaze u Hrvatsku, posebno u Slime, koje sada ima već četrnaest kuća s bazenima za turistički najam.

I biciklisti koji su sada stigli u Hrvatsku spavali su u Slimenu. Neki kod Anđelke, a neki kod susjeda. Samo je Udo već bio u Hrvatskoj na jedrenju, a svi ostali prvi su put u Hrvatskoj. I već ih je prvi dolazak očarao.

– Priroda je predivna, ljudi su ljubazni i opušteni. Hrana je jako ukusna – priznaju nam.

Reinhold obožava ribu, posebno lignje na žaru. A voli i – kopati! Dobro barata motikom sa Zadvarja od sada već pokojnog dida (kako se tu zove punac), a uživa i u košenju trave oko kuće, rezanju maslina i loza. Sve je to još davno naučio, čak je pravio i svoje vino. I opet će, kaže. Obično kupe grožđe i naprave vino. Imali su vinograd koji više nisu mogli održavati jer loza traži stalnu brigu. Ali zasadit će, kaže, nove loze, i opet praviti svoje vino. I to 365 litara. Za svaki dan u godini po jednu litru.

I hrvatski je naučio. Ne zato što ga je žena istrenirala, nego zato što je sam to želio, da može lijepo razgovarati sa svojim susjedima kad dođe u Hrvatsku.

A dotad nastavlja u svojem ritmu. Trči, skija, skejta, pliva. Omiljena mu je plaža u Medićima, zna oba kafića tamo, drugi mu je bolji. Dogodine se priprema za maraton u Stonu, koji ga je također očarao i jedva čeka kad će sa svojim prijateljima potrčati našom lijepom zemljom Hrvatskom.

Istinski je zaljubljenik u Hrvatsku, što je još jedan dokaz da se Njemačka i Hrvatska, Nijemci i Hrvati, vole – javno.

Naslovnica Split županija