Dalmacija Split županija

istraživanja na dinari

Stanovnici malog dalmatinskog mjesta uznemireni najavama o dolasku velikih naftaša: 'Stižu Amerikanci? Kopali bi naftu? Ajme nan se budu li ode bužali...'

istraživanja na dinari

Big biznis stiže u Cetinsku krajinu – došla je ponuda hrvatskoj Agenciji za ugljikovodike za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika na području Dinarida za četiri istražna područja, a među njima i u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Istraživat će se pet godina, a ako se nešto nađe, onda će dobiti dozvolu na trideset godina.

Poznato je da su Amerikanci digli milijarde kad su iz uljnih škriljevaca počeli dobivati gorivo razvivši tehnologiju koja je nekoć "cijedila" tek male postotke.

A jedno od najznačajnijih hrvatskih ležišta uljnih škriljevaca je u Rudi, selu u općini Otok, četrnaest kilometara od Sinja. I sad, kad se zbroji dva i dva, postaje jasno da će se i u Rudi bužat. Jer ima zašto. A para, zna se isto tako, buši gdje burgija neće.

Hoće li onda stanovnici Rude postati bogati poput šeika? Pa i samo ime toga mjesta tako kaže. No, premda se na internetu može naći podatak kako ime sela Rude i istoimene rječice potječe baš od ruda i rudnika, neće biti da je baš tako. Etimološki bi riječ bila prije vezana za travnato mjesto koje se zazeleni ranije od okolnih pašnjaka, što je bili naročito važno u stočarsko doba starih Slavena.

A i stare listine govore drugačije od interneta: selo, koje danas čine Velika i Mala Ruda, prvi se put spominje u 15. stoljeću, i to točno na 15. ožujka 1418. godine kad je u Sinju knez Ivaniš Ivanović Nelipić – između ostaloga knez Cetine, Klisa i Rame, bivši ban – darovao braći Vignju, Pavlu i Grguru, sinovima Dobravoja Dehojevića, i njihovu sinovcu Nikoli pok. Vučete, te njihovim potomcima za njihovu vjernu službu selo Rudu u cetinskoj župi s njegovim pravim i zakonitim međama. Iz toga je jasno da je postojalo i ranije u sastavu župe Cetina.

E, sad smo razriješili povijesna pitanja. A što se tiče rudarstva koje se, eto, baš potrefilo u istoimenom selu, rudarski libri navode kako je riječ o rudskom ležištu bogatom uljem (30-40 posto), a rezerve su mu se 1936. procjenjivale na oko tri milijuna tona uljnog škriljevca.

Još u austrijskom razdoblju Split je bio sjedište tvrtke "Ruda", koja se bavila kopanjem ugljena i boksita čak od 1898. godine kad se uljni škriljevac koristio za gradsku rasvjetu i dobivanje katrana. Od 1919. pod imenom "Ruda Ugljenik rudarska družba Split", a od 1920. ponovno "Ruda" eksploatirana su rudna polja u Rudi kod Sinja, gdje se kopao bituminozni škriljevac.

Nakon Drugoga svjetskog rata nakratko su obnovljena rudarsko-geološka istraživanja te je izračunato kako ondje ima 3,5 milijuna tona rezervi, od toga industrijskih 2,3 milijuna tona. Pa je i kopano, iz dva rova vodile su šine i vaguncini tamo pedesetih do šezdesetih godina, pa je i Josip Broz Tito osobno, pričaju legende, došao u posjet ovome važnome kopu.

Kad je točno zatvoren, više se nitko ne sjeća, nismo uspjeli pronaći živih svjedoka, kao ni onih koji su radili u rudniku.

Ali zapamtili su mještani da je zbog ruda njihova Ruda dobila struju odmah nakon Sinja. Danas su oba okna zatrpana kao da ih nikad ni bilo nije, kažu, zbog opasnosti za djecu koja su se tamo igrala.

Ali priču o rudi i Rudi nećemo započeti s crnom rudom, nego s čistom Rudom. Kristalnom rječicom obrubljenom vrbama i ukrašenom kamenom mlinicom plemenita naziva Beguša, čudesnoj minijaturi kojoj se valja najprije pokloniti. Ondje na klupici etnolozi iz splitskog Konzervatorskog zavoda Ivana Radovani i Hrvoje Vuletić zapisuju što im o ovoj baštini ima reći Marko Marijanović Pitur (61), pa divane o kašikama, žlibovima, stapima, ujmu i jaži. A mi strpljivo čekamo kako bismo kljucnuli koje pitanje i o rudama Rude.

- Kopali bi naftu? A zašto furešti, zašto bi dali tuđinu – čudi se Marko, a sjeća se priča o garbunu – škrilji, kako su ga zvali, i ulju koje bi se cidilo iz velikih hrpa toga masnog crnog blaga, takozvanih manjara.

Vraća se on mlinicama, a mi nalazimo dva dobra vodiča, Ivana Tadića (61) i Antu Tadića (59), da nas vodaju po Rudi do rude.

- Doći će Amerikanci? A šta će donit? – i oni se čude i pitaju kako su se veliki naftaši sjetili male Rude i njezine rude.

Vozimo se do prvog kopa, zatrpanog, nevidljivog. Nema šina ni kamenih klina, nema vaguncina, nema škrilje, a ni manjara.

- Pričalo se da je rov vodija sve do Ratkovića i Poda, a to ti je recimo četiri kilometra kroz brdo. Ja san uša jedno pedesetak metara prije nego je zatrpan, a moj ćaća Ante radija je u njemu – priča Ivan Tadić.

- A slabo se cidilo goriva iz toga, pričalo se da je bilo neperspektivno pa se zatvorilo – dodaje Ante.

- A vi ste u Rudi onda imali garbuna na bacanje po kućama?

- Ma jesi ti lud, nismo ga nikad ni vidili. Nego, dođite pokazat ćemo van nešto – dosjetio se Ante.

Hodamo uskim puteljkom uz Rudu, kad Ivan odjedanput kaže: stani, ovde je! I skrenemo uzbrdo u gustu šumicu crnograba. Evo je, ovo je sve što je ostalo od rudnika. U kamenu usječen tunelić gdje je bila rudarska alatnica, jedno pet, šest metara dug... A baš izgleda kao rudnik za ljude iz grada koji nikad rudare ni rov nisu vidjeli. Dobro je i ovo.

pare, ko ima zemlje di se nađe garbun, dobro će proć. Vas je u Rudi sada 880, a u doba kad se rudarilo bilo vas je iljadu i trista. Vratit će se ljudi, mladi rudari pravit će dicu.

- E oće, sve će nan past s neba – sumnjičav je Ante.

A ima Ruda i drugih bogatstava osim čarobne prirode i crne rudače. Uz rijeku vijugaju dva velika ribnjaka, kanali u kojima se nekoć uzgajala pastrva.

- E vidiš, to ti je bogatstvo, tu su bila dva Jadrova ribnjaka, najveća u Jugi, imali su i mrijestilište. Devedesetih je prodan jednome, pa drugome i sad je ovakav prazan. Nekako mi je isto draže vidit pastrvu nego garbun i škrilju – kaže Ante.

Dinara između nafte i vode

Oko Dinare se odvijaju najmanje tri paralelna procesa koji mogu bitno utjecati na njezinu i budućnost njezina užeg, ali i puno šireg okruženja. Hoće li ta planina, koja je hrvatski ponos zbog presudne uloge u konačnom slamanju velikosrpske kvazidržave SAO Krajine, to ostati i uz to dobiti najmanje status parka prirode ili će Dinaru, kao i tolike druge hrvatske neizmjerne vrednote, oteti profit koji će kratkoročno podijeliti "Judine škude", a dugoročno uništiti budućnost života na samoj planini, ali još više u njezinu širem okruženju?

Agencija za ugljikovodike objavila je 10. rujna da je toga dana službeno zatvoreno treće nadmetanje za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika na kopnu te da je pristigla jedna ponuda. Ako se prihvati pristigla ponuda, a neslužbeni izvori kažu da iza nje stoji Ina, neće to biti prva takva istraživanja na dinarskom prostoru. Dostupni podaci za Cetinsku krajinu upućuju da su se ugljikovodici na zapadnim padinama Dinare, odnosno Kamešnice, ne samo istraživali već su se svojedobno i eksploatirali.

To sve se, eksploatacija uljnih škriljaca i istražna bušenja nafte i plina, događalo nekada i palo je u zaborav, a planina Dinara i njezino šire okruženje uspjeli su zadržati svoje prirodno djevičanstvo. Koje je sada, čini se, na velikom udaru. Ako krenu istražna bušenja i u podzemlju Dinare otkriju za eksploataciju povoljne zalihe ugljikovodika, djevičanstvo te planine bit će deflorirano, a vodotoku rijeke Cetine, kojoj se s razlogom tepa da je pitka od izvora do ušća i da je izvor života - danas za uže gravitirajuće, a sutra za cijelo srednjodalmatinsko područje - zaprijetit će zagađenje koje bi taj biser moglo trajno pretvoriti u prijeteću mrlju.

Dakako da će se davatelji koncesije i sami koncesionari uspinjati u dokazivanju kako će istražna bušenja i moguću eksploataciju obavljati uz primjenu u svijetu prihvaćenih najstrožih ekoloških propisa za te poslove i jamčiti da ni jedna moguća kap crnog zlata ili plina neće nekontrolirano u okoliš,"zaboravljajući" na najproblematičnije otpadne komponente, pa njihove parametre isključuju iz računice.

Kako u ovoj priči gledati na ulogu ministra Tomislava Ćorića, u čijoj su nadležnosti zaštita okoliša i energetika? Dok se ministar na jednoj strani verbalno gorljivo zauzima za ekologiju, na drugoj ga optužuju da povlađuje naftnom biznisu. U ovom napisu zadržat ćemo se na njegovoj tvrdnji izrečenoj 26. srpnja ove godine, kada je u općini Otok predsjedao sastanku na temu proglašenja planine Dinare parkom prirode.

Na samoj Dinari već se godinama odvijaju zahvati koji ne bi trebali, a vjerojatno ni mogli koegzistirati s eksploatacijom ugljikovodika. Tako je trasirano i obilježeno na stotine kilometara planinarskih i biciklističkih staza, pri čemu su djelomično korištena i bespovratna sredstva EU fondova, planinari i HGSS uz potporu lokalnih zajednica izgradili su cijeli lanac skloništa i planinarskih domova. Zahvaljujući tome Dinara živi punim plućima kroz sve više svojih posjetitelja, čija brojka iz godine u godinu progresivno raste.

Na kraju, još jednom o vodi rijeke Cetine. Uz svoja tri glavna izvora upravo ispod Dinare, u selu Cetina nedaleko Vrlike, Cetina do 105 kilometara udaljenog ušća u Omišu sakuplja sve vode svojega slijeva i na godišnjoj razini stvara moćnu masu od gotovo tri milijarde metara kubičnih vode. Svakoga dana Cetina u Jadransko more prosječno donese gotovo osam milijuna kubika vode ili više od 90 tisuća litara svake sekunde.

I, ponavljamo, sva ta voda je pitka. Ako se zna da je prosječna dnevna potrošnja vode po osobi u Hrvatskoj tek do 150 litara, lako je izračunati da bi Cetina mogla osigurati tolike dnevne potrebe za više od 53 milijuna osoba.
Znanstvenici i stručnjaci dugo već argumentirano ističu da su 20. stoljeće obilježili ugljikovodici, a već 21. po značenju i vrijednosti obilježit će pitka voda. Ako je tomu tako, postavlja se pitanje što bismo trebali priželjkivati iz utrobe Dinare, eventualnu naftu i plin ili vodu.

Za one koji imaju samo Hrvatsku kao svoju domovinu, koji bi htjeli na njezinu prostoru živjeti i koji priželjkuju i nadaju se da će na tom istom prostoru živjeti i njihovi potomci, dvojbe nema. Oni bi sigurno izabrali vodu, jer voda je zapravo život, izabrali bi Cetinu i iznad njenih izvora i cijelog slijeva nature Dinaru kakvu smo naslijedili od predaka i kakvu bismo morali predati potomcima. TONI PAŠTAR

 

Naslovnica Split županija