- Ja van kažen. Postat će Vranjic poznat po ovin šentadama šta jih je Mariana s dicon opiturala. Ima 40 godin da se ovako nešto u mistu nije dogodilo.
Cili sritan govori nan tako jedan Vranjičanin dok smo s Marianom Grubić, voditeljicon likovne sekcije "Udruge don Frane Bulić", inače ovogodišnjih dobitnika nagrade grada Solina, krenuli u đir oko vranjičke rive, di se većina od te 72 oslikane klupe i nalazi.
- Nisu bile opiturane pet godina, pa nan je tako prije lita sinila ideja da kroz projekt "Boje rive moje" angažiramo i naše male sumještane da kroz igru osvježimo klupe, a tako uredimo i oslikamo naše malo misto. Bojali smo tako i kolone na obali, koševe za smeće, odbačene gume, a na nekoliko mista smo izradili i obojali kocke, odnosno polja za cingarelu, nekoć popularnu dičju igru – kaziva nan Mariana, pa skinila postole i zaigrala jednu za ovu prigodu.
- Jedan, dva, tri četri – skače Mariana raspoloženo, samo nan još fali koja stinčica ili oblutak da nan se pridruže i dičica koja se igraju kraj obližnjeg školskog dvorišta.
- U blizini škole smo na klupe ispisali abecedu i brojke, uz puno živih boja, da im bude lipše. Dica su stvarno uživala sudjelovat u našin radionicama, ona su zapravo naš motiv u svemu ovome. Želimo u dici poticat kreativnost i umjetnički izričaj kroz likovnost, stih, pismu, jer ipak je naš Vranjic pun umjetnika, pivača, slikara, pjesnika... – veli naša sugovornica koja je inače po struci slikarski dizajner, a u udruzi djeluje već godinama. Osim vranjičkih mališana, često u akcije uključi i svoju dicu jer su i oni kreativni, 19-godišnja Olga je upravo završila Školu likovnih umjetnosti, a i 14-godišnji sin Stipe ima umjetničkog dara, kaže mater.
- Tili smo na ovaj način i naše mlade poučit i starin ričima i običajima, da se ne zaboravi ta tradicija – ističe ona dalje pa nas vodi do tog kvarta o'baštine sa sjeverne strane poluotoka.
Tako je na jednoj klupi naslikana balatura, a na drugoj luminar na kući, s pojašnjenjen šta to znači, a vidimo da su doprinos dali i borbi za očuvanje tiramola, tako da je na jednoj šentadi, di je nekoć bija jedan takav, "nanizana" roba na sušilu, od mudantica do majica uz parolu "Ne damo tiramol".
- Sve je ovo i oda dalmatinskon načinu života i ljubavi prema našoj lipoj Dalmaciji, njezinin posebnostima - ističe Mariana, pa iščitavamo i pojašnjenja uz udomaćene izraze: pomalo, fjaka, priša, ubrat, uvik kontra...
- A, tek "materina spiza", taj mi je među dražima – smije se Mariana.
- Kažu da je to najispravniji hranidbeni režim jednog Dalmatinca – nastavlja duhovito, a uočavamo da nije zaboravila ni one koji daju pečat njezinon Vranjicu, pomorce, ribare...
Tamo na podan sela, di Vranjičani vade svoje mriže, na šentadu isplivalo jato riba, usrid mora izronija Barbarinac, a s druge bande pivaju, među ostalin i Oliver i "Galeb", Marijan Ban i "Ruzinavi brod", pa onda Delmatina "Dalmatino povišću pritrujena", Toma Bebić i njegov "Leut", jer ta je pisma i posvećena jednon njihovon pokojnon sumještaninu, pojašnjava nan Mariana... Na jednoj od drvenih klupa je i posveta još jednon njihovon Vranjičaninu, pjesniku Stjepanu Benzonu koji je, ako niste znali, napisa onu:
- Na kantunu kuuuuća stojiiii, mala kuća ljudi mojiiii, u njoj Ane dane broji, broji noći ljudi mojiii.....
Ma, dođe ti odma da ovako zapivaš kad vidiš tu šentadu.
Stihovi tako uz okus mora i soli putuju dalje niz rivu, do crkve, pa onda opet uokolo s druge bande, zasvira vitar na tipke klavira, pa se pribaci do Roka i Cicibele ili Arsenove "Balade o prolaznosti"...
- Na jednu klupu smo oslikali i peruniku s podatkom da je taj cvijet proglašen nacionalnim cvijetom Hrvatske. Tu inače često sjede dvoje naših starosjedilaca, muž i žena, pa me čovik zamolija da mu za ženu oslikan peruniku. Baš mi je to lipo bilo čut, pa smo to i učinili. Sve skupa moji Vranjičani kažu da im se sviđa, a vidin da je i turistima zanimljivo jer se fotografiraju uz klupe i prevode šta piše – drago je sve to ovoj 42-godišnjakinji.
- Ima i klupa o ćakulona, s porukon "Malog princa", jer svako malo misto ima svoje ćakulone, ne može bez njih, pa jedna na crno-bile pjege u čast pasu dalmatincu, onda neke u hrvatskon štihu "na kockice"... Ima i klupa posvećena našoj teti Mili Bugaruši, koja godinama uprkos još vozi motorin, onda Juri Biliću, koji je bija poznat po tome šta je u ono vrime od salonitnih ploča radija razne skulpture po mistu, najpoznatiju karakatnicu - hobotnicu, galeba, krokodile... – nabraja Mariana, a na onoj koja je najbliže kući u kojoj se snimalo "Malo misto", Bepina "kaže" Luigiju onu poznatu: "A, Luigi, kaš me odvest prid oltar!?"
A, onda jopet diš i bez Ajduka. Ne moš, naravno...
- Jean deve pe nula - točno tako piše, godina kad je osnovana Torcida, a kod šentadi blizu Akvarija častili su natpisima i njihovog ljubimca Omladinca, nogometni klub osnovan 1914., njihove "Plave murine", te Rukometni klub Vranjic.
- Cilo lito su se klupe pituravale, i to uglavnon po noći – govori Mariana, koja još na ruci ne može skinit bilu boju jer su i sinoć bile u akciji. - U oslikavanju klupa najviše su mi pomagale kolegice iz udruge, Tanja Munivrana koju zovemo krijesnica, jer ona svitli lampadinon dok radimo, a Antonia Jerković lakira nakon šta oslikamo, pa smo nju prozvali zaštitnica. Nije se moglo po danu zbog boja i velikih vrućina – kazuje ova vranjička umjetnica koja je, dodaje, spojila tu svoju likovnost sa šivanjem, pa danas osmišljava i šije razne modne kreacije, u jednoj takvoj je stigla i na fotografiranje. Mnogo njih je i u etno elementu ili sa "začinon" njihove Male Venecije, a pomaže i u izradi kostima kad njihova udruga organizira tradicionalne mačkare ili za neke druge prigode.
- Volin svoj Vranjic. Teški san lokal-patriota, pa u udruzi imamo još puno planova i ideja za dobrobit našeg mista, možda već neke realiziramo za Božić.
Vranjic van je posebna sredina, a volila bi da se još malo bolje uredi, ali ipak da uvik ostane ono naše malo misto s dušon. To mu želin – poručuje Mariana, pa žuri nazad u salon, probat skinit pituru s ruke, pa "udit konac u iglu" da se kreativnost nastavi.
Stare riči i izrazi
Luminar - ponistre koji se dižu povrj krova i svaka jema mali krov
Balatura - kamena konstrukcija uz vanjski zid kuće, koja služi za pristup prvom katu
Pomalo – suprotnost priši, najpoželjniji tempo obavljanja stvari u Dalmaciji
Uvik kontra - učestali stil života u Dalmaciji koji se očituje tendencijom djelovanja protiv uvjerenja, posljedica velike izloženosti tradicionalnom splitskom dišpetu
Ubrat - primijetit ili spazit: "Daj uberi onu malu"
Čovik - poznanik koji može srediti stvari, svaki Dalmatinac ima Čovika