Je li alkar Dušan Ivandić na 302. Sinjskoj alci izveo podvig koji se prenosi u usmenoj alkarskoj predaji i koji je u pripovijetki "Alkar" opisao književnik Dinko Šimunović, ali kakav do sada nije zabilježen u pisanoj povijesti sinjske viteške igre?
S tim da podvig nije izveden da bi se zadivila lijepa Marta, kako je to napravio Salko da ponizi oca Rašicu koji je oteo srce njegove voljene. U podvigu Dušana Ivandića nije se vodila bitka ni za kakvu ženu. Vodio se tek uobičajeni boj za alkarskog slavodobitnika.
Naime, u drugoj trci 302. Sinjske alke koplje Dušana Ivandića pri brzini u punom galopu, dakle kojih pedeset pet, šezdeset kilometara na sat, pogodilo je u "štipalicu" koja drži metu, odbilo je i okrenulo, da bi se potom meta ponovno našla na koplju i skliznula do drvene jabuke iznad rukohvata s pogotkom "u jedan".
Mnogi svjedoci toga događaja vidjeli su da se dogodilo nešto neuobičajeno, ali nitko osim dijela samih alkara koji su najpažljivije gledali nije sa sigurnošću mogao ustvrditi o čemu je riječ. Što je učinio u tom trenutku, nije znao ni alkar Dušan Ivandić.
Od 302. Alke prošle su, evo, dvije godine. Sinjski fotograf Ante Žižić nikako se nije mirio da se podvig Dušana Ivandića službeno ne zabilježi i kao takav uvede u anale Viteškog alkarskog društva. Posebno kada je Žižić pregledao fotografije te Ivandićeve trke koje je iz odličnog kuta snimio njegov sin Ivan.
- Ja sam se nalazio na vrhu novinarske lože. Pažljivo sam pratio Ivandićevo gađanje i vidio što se dogodilo. Pokušao sam se približiti alkarima, ali nisam uspio. Vidio sam da je odmah reagirao alkar Ante Zorica, razgovarao je sa svojim rođakom alkarom Ivom Zoricom i pogledavao je prema Časnom sudu. Na tomu je ostalo. Ivandić se vratio s vrha trkališta, položio koplje s kojega je sklizala meta, a namještač alkarske mete Joško Runje izvijestio je Časni sud da je alkar Dušan Ivandić pogodio "u jedan".
Bio sam siguran da sam dobro vidio i da je Ivandiću trebalo u toj trci priznati četiri punta: jedan koji je donio na koplju i tri dodatna punta jer je pogodio odbijenu alkarsku metu.
Kada sam prolistao fotografije koje je sa svoga mjesta snimio moj sin Ivan, uvjerio sam se da sam dobro vidio i da je Ivandić stvarno napravio podvig kao nitko u povijesti Alke prije njega - kaže Ante Žižić, koji nam je rado ustupio fotografije koje je na alkarskom trkalištu načinio njegov sin Ivan.
Prije dvije godine Dušan Ivandić otrčao je dvije Alke, Svečanu Sinjsku alku u svibnju 2017. godine u Vukovaru i 302. Sinjsku alku u kolovozu iste godine, zahvalio se na daljnjem sudjelovanju i otišao u "alkarsku mirovinu". Otišao je bez osvojenog slavodobitničkog plamenca, s dvije pobjede, na Bari i Čoji. Ne žali ni za čim, ponosan je na svoje alkarske dane. Tih, nenametljiv i skroman, nije potencirao svoj podvig na oproštajnoj Alci ni nakon što je pregledao Žižićeve fotografije i uvjerio se da je stvarno odbio alkarsku metu i u zraku je pogodio i odnio na koplju s pogotkom "u jedan".
Dušan Ivandić živi u sinjskom naselju Brnaze. Rodio se 1966. godine. Po naobrazbi je veterinarski tehničar, u čemu je imao dvogodišnju praksu u nekadašnjoj Veterinarskoj stanici Sinj. Na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku Ivandić je kao dragovoljac pristupio u sastav 126. brigade. Poslije oslobodilačke akcije Oluja odlučio je ostati u uniformi kao profesionalni vojnik. Do umirovljenja je kao djelatni dočasnik HV-a službovao u sastavu Zrakoplovne baze Zemunik. Oženjen je, otac triju odraslih djevojaka.
Obitelj Ivandić u Brnazama je bila poznata osim po većem broju radnih konja i po izvanredno kvalitetnim sportskim konjima galoperima, što je u to vrijeme bila rijetkost. Konji iz obitelji Ivandić pamte se kao pobjednička grla nekadašnje glasovite galopske trke Obdulje koja se održavala krajem rujna na površinama Vidića Piketa, odnosno sinjske sportske zračne luke.
Rastući u takvoj obitelji, Dušan Ivandić sjeo je na konja, zajahao bez sedla, još kao dijete. S napunjenih četrnaest godina, u prvoj godini poslije održanog sinjskog konjičkog turnira Mediteranskih igara Splita, Dušan Ivandić počeo je pohađati školu jahanja u Konjičkom klubu "Sinj", koji se u to vrijeme još nalazio na lokalitetu Štalija, gdje je bila štala konjičke jedinice tadašnje JNA. Poslije desetogodišnjeg aktivnog bavljenja jahanjem u klubu, koji je u međuvremenu preselio na hipodrom, Ivandić je postao alkar.
- Znali su da sam odličan jahač pa su me iz VAD-a 1990. godine primili izravno, bez vježbeničkog staža, u četu alkara kao pratitelja barjaka. Bila su to takva vremana. Kao alkar kopljanik debitirao sam 1994. godine. U svom prvom alkarskom natjecanju na Bari izborio sam pripetavanje u kojemu sam na kraju bio pobjednik. Ukupno sam trčao 23 godine, a kako još jednu godinu nisam bio među kopljanicima u pratnji barjaka, jahao sam pet godina. Uz Baru, koju sam osvojio kao kopljanik debitant, osvojio sam još jednu Čoju. Baš nedavno, proteklih alkarskih dana, komentirali smo osvajanje alkarskih trofeja. Ja nisam imao sreću na svom koplju ponijeti slavodobitnički plamenac hrvatske trobojnice. Da sam dobio barem polovicu natjecanja na kojima sam pripetavao, bio bih među najtrofejnijim alkarima. Pripetavao sam po dvije-tri Bare, Čoje i Alke. Posrećilo se samo na po jednoj Bari i Čoji.
Iz osobnog iskustva znam da Alku ne dobiva najbolji alkar, nego onaj koji na dan nadmetanja za slavodobitnika pogodi najveći broj punata i koji baš taj dan ima svoj dan. Ja sam Alke gubio i s deset punata, a ostalo je zabilježeno da je jednom prigodom slavodobitnički pkamenac osvojen s pet punata. I to je Alka - kaže Dušan Ivandić.
Molim vas da za čitatelje nedjeljne "Slobodne" detaljno opišete svoj nastup na 302. Sinjskoj alci.
- U prvoj trci sam pogodio "u ništa". Vrhom koplja pogodio sam u vrh alkarske mete i srušio je. I ta je trka zanimljiva. Na fotografiji se vidi da je vrh koplja pogodio metu "u dva", ali je alka ispala, nije ostala na koplju, već je prohujala neposredno iznad moje glave.
I onda dolazi nezabilježeni podvig iz druge trke!?
- Ja sam osjetio da sam pogodio nekako čudno, neuobičajeno. Znao sam da sam pogodio dosta visoko, ali u toj brzini od, možda, 55 ili 60 kilometara na sat, meni je teško vidjeti što se taj trenutak dogodilo. Kad sam odmaknuo i pogledao na koplje, vidio sam da sam pogodio "u jedan", što mi je bilo čudno jer pogodak "u jedan" tako se ne osjeća. Drukčije sam doživio trenutak udarca i zvuk samog pogađanja mete. Svi mi alkari točno znamo kako se na ruci osjeća pogodak "u sridu", "u dva", "u jedan" ili "u ništa". Vratio sam se s vrha trkališta do pred ciljnu crtu, spustio koplje i "istresao" alku. Namještač alke Joško Runje izvijestio je Časni sud riječima: "Alkar Dušan Ivandić u jedan!"
Ja sam odjahao na vrh trkališta, sjahao i krenuo pješice do drugih alkara ispred vojvodine lože. Prvi mi je pristupio kolega alkar Denis Gugić koji mi je doslovno kazao:
- Glupane, jesi li ti vidio što si pogodio?
Odgovorio sam mu da sam vidio da je nešto bilo čudno i dodao da ne znam što se točno dogodilo.
On je na to kazao da sam odbio alku i ponovno je nataknuo na koplje. Poslije toga još nekoliko alkara tvrdilo je isto. Čuo sam također kad su o tome komentirali alkari Ante i Ivo Zorica. Međutim, nadmetanje za slavodobitnika se nastavilo. Ja nisam bio siguran da se dogodilo upravo to što je tvrdio dio alkara, a i da sam bio siguran, nisam mogao ništa napraviti jer Časni sud nije vidio i reagirao.
Kako ste iz prve dvije trke imali samo jedan punat, niste sudjelovali u trećoj trci. Da vam je priznato odbijanje umjesto jedan poslije druge trke, imali biste četiri punta, jednako kao i Alen Poljak koji je pogotkom 'u sridu' u trećoj trci postao slavodobitnik.
- Da se odmah razumijemo: Ja nikoga nizašta ne optužujem niti okrivljujem. Osobno nisam bio siguran što se dogodilo. Uvjerio sam se tek nakon što mi je Ante Žižić pokazao fotografije. Kako ja nisam vidio, jednako tako nisu vidjeli ni članovi Časnog suda. Puno je jednostavnije vidjeti detalje u nogometu pa su uveli naknadnu videoprovjeru spornog događaja. Alkar Alen Poljak viteški je osvojio slavodobitnički plamenac 302. Sinjske alke i to nitko nema pravo dovoditi u pitanje.
Da, ali da su vama priznali odbijanje, imali biste četiri punta poslije druge trke. Umjesto da ste izostali iz treće trke, sa starta biste krenuli poslije Alena Poljaka i pogotkom 'u sridu' mogli ste osigurati pripetavanje?
- Sve je to tako, ali ja ponavljam da ni ja nisam vidio kako se sve događalo za vrijeme pogađanja mete u drugoj trci pa kako bi onda mogao predbaciti bilo komu drugome što nije vidio taj isti događaj. Sve se to događalo u stotinkama sekunde, u najboljem slučaju u desetinkama. I što je posve sigurno, meta nije odbijena na veću udaljenost, jer bi je tada svi vidjeli, već je odbijena vrlo blizu, zaokrenula se i sjela na koplje.
- Koliko je meni poznato, do sada u alkarskim dokumentima nije zabilježeno, imenom i prezimenom, da je neki alkar u nadmetanju za slavodobitnika alkarsku metu adbio i opet pogodio i zadržao na koplju. To su mi potvrdili najveći poznavatelji pisane alkarske povijesti. Želio bih da Viteško alkarsko društvo formira povjerenstvo, mogu to biti članovi uprave i Časnog suda, da se sve ispita i ako se uvjere da je ovo stvarno istina, da se to zabilježi u formi službenog dokumenta i unese u anale Viteškog alkarskog društva. Ako se to dogodi, organizirat ću slavlje ravno slavodobitničkom - zaključio je Dušan Ivandić.
O neevidentiranom podvigu pitali smo i alkara Antu Zoricu.
način. Učinilo mi se da je odbio i ponovno pogodio. O tome sam odmah upitao svoga rođaka alkara Ivu Zoricu. Jednako poput nas komentirali su još neki alkari koji su pomnije pratili Ivandićevo gađanje. Sve se dogodilo u trenutku pa nitko nije bio sto posto siguran - kaže Ante Zorica.Bivši alkar i alkarski barjaktar Boško Vladović, današnji predsjednik, a tadašnji član Časnog suda, ne sumnja da je Ivandić izveo podvig.
- Mi članovi Časnog suda u tom trenutku kada se dogodilo nismo to vidjeli i stoga nismo mogli reagirati. Zapazili smo komešanja, vidjeli da se događaj komentira, ali nismo mogli "presjeći" i reći kako je stvarno bilo i što se dogodilo. Osobno sam naknadno otišao do fotografa Ante Žižića i pregledao fotografije koje je snimio njegov sin Ivan. Nakon što sam detaljno pregledao fotografije, ne sumnjam da je Dušan Ivandić odbio i u zraku pogodio alkarsku metu. Osobno sam za to da se to službeno uvede u alkarske dokumente - kaže Boško Vladović.
Što kažu pravila?
Članak 56. Viteškog alkarskog društva kaže: 'Ako alkar pogodi i odbaci alku, a zatim u zraku pogodi u bilo koji od razdjela i alka mu ostane na koplju, tada mu se na broj punata dobivenih pogotkom dodaju još tri dopunska punta'
'Zovu me moji Vukovarci'
Svečana Sinjska alka u Vukovaru svakome od nas alkara posebno je značila. Pogotovu meni koji sam se sprijateljio s brojnim Vukovarcima, pokumio se s nekima od njih, a spadao sam i u alkare koji su bili najgorljiviji zagovornici Alke u Vukovaru. Evo me sada moji Vukovarci zovu da dođem živjeti u Vukovar nudeći mi nepovratnih sto tisuća kuna. Najviše me zovu Tomislav Josić, Željko Čolak i moj kum Mladenko Cikoja, sve redom momci s Trpinjske ceste.
Boško Vladović: Mi članovi Časnog suda u tom trenutku kada se dogodilo nismo to vidjeli i stoga nismo mogli reagirati. Zapazili smo komešanja, vidjeli da se događaj komentira, ali nismo mogli 'presjeći' i reći kako je stvarno bilo i što se dogodilo
Nakon što sam detaljno pregledao fotografije, ne sumnjam da je Dušan Ivandić odbio i u zraku pogodio alkarsku metu. Osobno sam za to da se to službeno uvede u alkarske dokumente, kaže Boško Vladovič, današnji predsjednik, a tadašnji član Časnog suda