Dalmacija Split županija

priča starog kapetana

Šjor Ante je posljednji zlarinski koraljar i apsolutni kralj zubataca, njegov rekord još nitko nije srušio: Svi moji su davno partili, a ja san tri puta ima poginit i još san tu..

priča starog kapetana
Bio sam kralj zubataca. Nikada ne bi ulovija manje od 50 kilograma, a jednom je bilo 80 kili. Bio je 21 komad. U jednom danu! To je rekord koji još niko nije srušio. O tomu sam prije 20-ak godina napisao i priču. Bila je objavljena i nagrađena u Slobodnoj DalmacijiOdlazilo se liti, u sedmom i osmom mjesecu, a ispraćaj koraljara bio je nešto posebno. Išlo je šest brodova skupa, a kada bi se došlo na lokaciju, bacao bi se konop samo s jednom mrežom da se ispita pozicija. Od toga je tada živjelo 36 zlarinskih obitelji, a alat i umijeće prenosilo se s koljena na koljeno

Ante Beban je prije desetak dana zagazio u 99. godinu života. Posljednji zlarinski koraljar, kralj zubataca i kapetan u devet naraštaja dugoj tradiciji stare zlarinske, kapetanske obitelji, rođendan je proslavio sa kćerkom, unucima i susjedom.

Svi su mu prijatelji, mirno kaže, davno partili. A on i dalje zrači vitalnošću. I to tako i toliko da na prvi pogled razoružava i rastjeruje uobičajene asocijacija o starosti i nemoći.

A kako i ne bi, kada čujete kako s tihom radošću i potpunom predanošću detaljno objašnjava kako je za rođendan sam ispekao ukusnu štrudlu od jabuka, u kojoj, uz cimet, tajni sastojak čini i domaći liker od višanja te nekoliko kapi maslinova ulja. Ali, pravog!

A tom je desertu prethodio bakalar "na mornarski" koji je, treba li reći, šjor Ante, također, sam spremio!

Kada smo mu krenuli u posjet, dočekao nas je ispred zgrade na Vidicima u kojoj živi na sedmom katu. Sam. Uz povremenu pomoć susjede koja mu i opremi spizu, jer više toliko ne izlazi vani. Treba se čuvati, najviše zlokobnog propuha i vjetra, a da nije tako, kaže, ne bi u dobrom zdravlju doživio skoro pa stotu!

Kod šjor Ante odlazimo nakon što je šibenski etnolog Jadran Kale iz Muzeja grada Šibenika najavio kako će lokalitet između otoka Žirja i Kornata, jedan od najznačajnijih na kojima je ovaj Zlarinjanin 50-ih godina prošlog stoljeća posljednji lovio koralje, predložiti za zaštitu kao kulturno dobro.

Vađenje i obrada koralja najprepoznatljivija je kulturna baština Zlarina kojom su se stanovnici tog otoka bavili stotinama godina, još od 14. stoljeća, a otočić ispod Žirja, zlarinska redovita lokacija, zahtijevala je nesumnjivo veliku vještinu lova, jer je svojim oblikom, kaže Kale, predstavljao veliki rizik za koraljarske naprave koje su na tom mjestu lako pucale, lomile se i nestajale u morskim dubinama.

Šjor Ante i danas uredno čuva, pregledava i dopunjava svoje opise i skice lokacija na kojima su se lovili koralji, a u njegovoj knjižici "zlarinskih tajni" nalazi se i detaljan prikaz alata koji su koristili stari Zlarinjani.

No, kako šjor Ante nije bio običan lovac na koralje, već pomalo i inovator, u tim je bilješkama i njegov "izum": modificirani inženj, tj. ježin, kako ga on naziva, glavni koraljarski alat, koji je kod starih Zlarinjana bio težak više desetaka kilograma.

Izrađivao se od dvaju debala murve povezanih u križ, a u sredinu bi se stavio kamen od 30-ak kilograma. Sa sva četiri kraka visjele su mreže, a plele su se od određene vrste morske trave, ali su i one, kaže šjor Ante, bile teške. U te mreže upadao je koralj čije bi se grane otkidale i lomile potezanjem ježina gore-dolje.

Šjor Antin ježin je pak bio neusporedivo lakši te je manipulacija s njim bila jednostavnija, pa je i u posadama broda moglo biti manje ljudi.

- U ovim su bilješkama upisne pozicije po cijelom šibenskom akvatoriju i naša su zlarinska tajna. Naši stari tu su stalno lovili, a lovili su i po cilom Jadranu. Odlazilo se liti, u sedmom i osmom mjesecu, a ispraćaj koraljara, e to je bilo nešto posebno.

Išlo je šest brodova skupa, a kada bi se došlo na lokaciju, bacao bi se konop samo s jednom mrežom da se ispita pozicija, odnosno da se dođe tamo di su koralji. Od toga je tada živjelo 36 zlarinskih obitelji, a alat i umijeće prenosilo se s koljena na koljeno - govori šjor Ante.

Njegova morska pustolovina pak počela je dok je još bio dječarac. Prvu mu je matrikulu, dobro se sjeća, otac izvadio sredinom 30-ih prošlog stoljeća kada je imao 14 godina. Počeo je navigavati na zlarinskom brodu "Nirvana" koji je ime dobio po u to vrijeme poznatoj talijanskoj glumici, a ne kakvom hinduističkom ili budističkim "utihnuću", kako bi se moglo pomisliti.

- To je bila pruga za Skradin, a išlo se i do Raba. Navigava san sve do početka 2. svjetskog rata. Uvik sam bija vitak, ka i danas, ali sam onda bija puno jak! Hodija sam i na ribe s ujcom još od kad sam ima 5-6 godina i puno od njega naučija, a jednu godinu do prid Drugi svjetski rat sam lovija koralje. Kada je doša rat, nitko više nije ni lovija koralje…

Ante Beban rodio se u siromašnoj zlarinskoj obitelji. Bio je četvrto, posljednje dijete, i u tom siromaštvu, reći će, ne baš i željeno. Ali, njegova ga je sretna zvijezda brzo pronašla. I spasila više puta kada je smrt za dlaku izbjegao.

- Imao sam tri godine kada sam pao sa slara. Ubio bi se s te visine od četiri-pet metara da slučajno tuda nije prošla susjeda kojoj sam pao na rame i ona me tako uvatila.

Mogao sam poginuti i u Drugom svjetskom ratu. Bio sam u partizanima u 19. dalmatinskoj diviziji. Nakon pada Italije, svi smo bižali u partizane. Kada smo išli na Trst, bilo je gadno. Na brdu Sv. Katarina, iznad Rijeke, puno nas je izginulo. Nijemci su se ukopali i nikako nismo mogli proći.

Jurišali smo pet-šest puta. Od 110-113 u našoj četi ostalo nas je samo 13 i više nitko nije tija ići na juriš. Tu sam bija ranjen u lakat. Tili su mi amputirati ruku, ali se srićon tu naša neki likar koji je reka da sam mlad i da će to dobro sve zarasti - živo se sjeća šjor Ante i svoje uspomene potkrepljuje ožiljkom koji pokazuje na laktu.

Treći put, nastavlja, glava mu je bila u torbi kada je nakon rata kao "čovik od mora i navigavanja" radio kao minolovac. Godinu dana od mina je čistio kanal Dunav-Tisa-Dunav, a sudjelovao je i u razminiranju Jadrana.

- Nije tada bilo karti minskog polja, znali smo gdje su mine jer su nam ribari govorili. Dogodilo se i da su dva broda došla na mine i svi su poginuli. Jednom smo, a tada su u akciju išla po četiri minolovaca, našli minu, prikinili konop, isplivala je na površinu i onda je trebalo doći do nje i uništiti je.

Ja sam već bio u čamcu kada je komandant diviziona reka da se vratim jer sam ja kapetan, a kapetan uvik mora ostati na brodu. Umisto mene on je otišao do mine i ona je eksplodirala. Bilo je strašno to gledati, a bija je baš dobar čovik!

Život je kasnije šjor Antu odveo u Split, u Divulje, gdje je završio višu pomorsku školu, a osobito dobro, hvali se, išla mu je navigacija. To znanje dobro mu je došlo i kasnije kada se vratio na Zlarin, nakon što je relativno mlad sredinom 50-ih otišao u invalidsku mirovinu zbog zdravstvenih problema. Imao je i dvoje bolesne djece, pa je i to bio razlog zbog kojeg je odlučio vratiti se na rodni otok.

- Kupija san brod i motor i počeja loviti zubace. Panule mi je ostavija ujac. Bio sam kralj zubataca. Nikada ne bi ulovija manje od 50 kilograma, a jednom je bilo 80 kili. Bio je 21 komad. U jednom danu! To je rekord koji još niko nije srušio. O tomu sam prije 20-ak godina napisao i priču "Kralj zubataca". Bila je objavljena i nagrađena u Slobodnoj Dalmaciji.

Povratak na Zlarin, međutim, značio je i povratak lovu na koralje.

- Lov na koralje zamro je tijekom Drugog svjetskog rata. Još od 1938. godine nisu se tražile nove pozicije, lovilo se na Staroj siki i jedva bi se ulovilo da se pokrije trošak. Prije nego sam se vratija na Zlarin doznalo se da na Punti Oštra u Boki kotorskoj ima koralja.

Zlarinjani su tamo otišli s dva-tri ronioca sa Krapnja i ubrali čak 700 kilograma koralja. To je bilo veliko veselje na Zlarinu, ali se te godine dogodilo da je cijena koralja jako pala. Tako su sve na kraju morali prodati vrlo jeftino. To je bio kraj zlarinske zadruge. Bilo je to 1953. godine.

Kad sam se vratija na Zlarin, ja sam još desetak godina lovio koralje, a jedno vrijeme zajedno sam to radio s Viktorom Lukinom koji je na Zlarinu imao svoju radnju u kojoj je brusio i obrađivao koralje te prodavao nakit - prisjeća se posljednji živi zlarinski koraljar.

No, sve u svoje vrijeme. Svjestan je šjor Ante kako je stara zlarinska metoda lova koralja, zapravo njegovo čupanje sa stijena, neprihvatljiva iz današnje pozicije važnosti očuvanja ekoloških sustava, velikih klimatoloških i svakojakih ljudskih prijetnji planetu na kojem živimo i grani na kojoj sjedimo.

Puno je, reći će, iščupanih grana, umjesto u mrežu ježina, završavalo i na morskom dnu gdje bi koralji i uginuli! Ali, tako se nekada živjelo i radilo. I živo sjećanje Ante Bebana na to vrijeme, dio je te baštine.

 

Lastovski podvig

U potrazi za novim i boljim lokacijama, šjor Ante se prisjeća i odlaska na Lastovo koje je još među starim Zlarinjanima slovilo kao bogato nalazište.

- Išli smo tamo s dva broda, ali kada smo bacili konop da vidimo šta je, nije ništa bilo. Ajme, koja je tuga na brodovima zavladala. Trošak je to veliki. Mislili smo se i vratiti, a onda sam ja reka, nema nam druge nego istražiti područje, vidjeti ima li možda okolo koralja.

I vrlo blizu, 70-ak metara dalje prema zapadu, našli smo odmah dvije grane. Bacili smo ježin i upalili motor. Kada ježin stane, moraš voziti pod kutem… I onda smo, majko moja, gledali hoće li što biti… Ulovili smo 30 kilograma. To je bio dobar ulov. Na brodu veselje, odma smo marendali i počastili se!

 

Stara sika kao kulturno dobro

Etnolog dr. sc. Jadran Kale podsjeća kako je Ante Beban bio nezaobilazna osoba u planiranju Centra koraljarstva koji je šibenska gradska uprava pokrenula prije pet godina.

- K njemu je prva došla i s njim zlarinsko koraljarstvo dokumentirala muzejska pripravnica, danas kustosica i suradnica betinskog Muzeja, kolegica etnologinja Sandra Barešin. Tragom te dokumentacije kasnije je sa mnom više puta gospodin Beban spremno razgovarao oko pojedinosti koraljarskog umijeća i njegovih inovacija, ne bi li jedno zalazeće umijeće održao živim u promijenjenom vremenu.

Budući da sam ja Žirjanin koji je s djedom ribario iz Stupice, gdje je preostali ribar bio Bebanov partner u pronalaženju koralja, poznavao sam te vode među kojima se isticala Stara sika, najbogatiji i najstariji koraljarski lokalitet, spominjan i u arhivskim spisima, a kod Bebana je opisan na zoran način.

Putem te morfologije morskog dna pretpostavili smo kako u zamkama tih litica vjerojatno postoje ostaci koraljarskih sprava iz prošlih stoljeća. Na dubini od oko 180 metara ne prijete im vandali, ali da bi se mjesto istražilo i eventualno vadilo za muzejsko izlaganje, pokrenuli smo šibenske ronioce i jezerske plivaričare da po sonarskim odrazima pokušamo ronilicom naciljati pravo mjesto i dokumentirati ga za prijavljivanje kulturne baštine.

Uspijemo li u tom nastojanju, iskustvo g. Bebana postiglo bi unikatnu vrstu nalaza, jer u brodolomima ruine na dno nasumično padaju amo-tamo, dok je Stara sika poput gudure na dnu mora - kazao je Kale.

 

Naslovnica Split županija