Ljetovati u Hvaru prava je privilegija, a naša otočna turistička metropola lani je, kada je slavila 150. obljetnicu organiziranog turizma, privukla goste iz čak 73 države svijeta.
Najviše ih je bilo iz Velike Britanije i SAD-a, međutim, znakovito je da Hvarani u skoroj budućnosti žele dosegnuti brojku od 250.000 dolazaka i milijun noćenja. Da bi se to uistinu moglo ostvariti, potrebno je provoditi sasvim konkretne projekte održivog, odgovornijeg i kvalitetnijeg turizma što, među ostalim, traži i adekvatnu suradnju s privatnim iznajmljivačima, u čijim rukama je više od 60 posto smještajnih kapaciteta. No, ovih dana smo se uvjerili da to onima koji se brinu o hvarskom turizmu uvijek i ne ide baš od ruke.
Mještani predjela Vrisak, gdje se iz godine u godinu obnavljaju postojeći i grade novi apartmani, žale se da u tom dijelu Hvara postoji stotinjak obiteljskih kuća, koje u pravilu imaju od 10 do 15 kreveta, ali nemaju primjereni put do obližnje plaže u uvali Pokonji dol, najposjećenijega gradskog kupališta. Turistima je na raspolaganju tek kozja staza, a Grad na pritužbe ne reagira!
– Ma, tu stazu ni ne možemo nazivati putem, jer bi ona odavno bila neprohodna da nije nas desetak iz ovoga kvarta. Svake godine je očistimo koliko možemo, ali ovako više ne ide. Hvarani znaju da na stotine turista, ne samo s Vriska nego i iz cijeloga grada, njome svakodnevno krate put do plaže i natrag, a toliko je strma i neuređena da je jedna žena na njoj nedavno uganula nogu. Sva je sreća da nije ozbiljnije nastradala – pripovijeda nam Mate Bokan, poznati hvarski ugostitelj.
Svojedobno kad je bio gradski vijećnik, naš sugovornik zahtijevao je da se put uredi, da se po mogućnosti izgradi šetnica sve do naselja Milna, jer bi to za turiste bilo vrlo interesantno, ali su se na to oni koji drže gradsku blagajnu jednostavno oglušili. Danas se jednostavno čudi da turisti još uvijek koriste taj put, koji je, prema Bokanovim riječima, najobičnija vododerina i užas.
– Kod nas većinom stižu avionski gosti, kojima mi kao vlasnici soba i apartmana naravno želimo olakšati put do plaže. Šaljemo ih na tu stazu, jer im je njome do odredišta potrebno najviše 10 minuta hoda, a u protivnom bi asfaltom morali pješačiti okolo i do 45 minuta. Žalosno je da je taj put zapravo "ruski rulet", jer nikad nismo sigurni hoće li naši gosti po tom kamenju slomiti nogu ili se, na daj Bože, još teže ozlijediti – govori Vladislav Saje, umirovljenik s Vriska.
Loše recenzije zbog svega toga dolaze isključivo iznajmljivačima smještaja, a oni ne znaju kako riješiti problem. Saje tvrdi da su ljudi višekratno tražili pomoć od lokalnih vlasti, on osobno je razgovarao s poteštatom Rikardom Novakom, ali je dobio odgovor da se put nalazi na privatnom zemljištu i da se tu ne može ništa učiniti.
Vlasnici restorana u uvali Pokonji dol također su zainteresirani da se taj "kozji put" popravi, ali ni oni za to nisu dobili zeleno svjetlo. Zato je netko očito pod okriljem noći izlio tek jednu betonsku stepenicu na najkritičnijoj dionici, da se gosti ne polome.
Druga je skalina, čini se, u pripremi, a starija gospođa nam je dok smo bili na terenu onako u prolazu dobacila:
– Napišite da na šetalištu od benzinske pumpe do plaže, na kilometar i pol, postoji samo jedna kanta za smeće, ljudi pokraj klupa nemaju gdje ugasiti cigarete, čikovi okolo lete, upalit će nam šumu!
– Moj sin i ja svake godine jednom do dvaput kosimo, jer stazu zapravo nitko ne održava. No, to nije dovoljno, turisti pješače po sikama, gaze po psećem izmetu i nemaju gdje odložiti otpatke. Neki od njih su padali, lomili noge... Sve u svemu strašno, mene je jednostavno sram, loša slika jednog svjetski poznatog ljetovališta – zaključio je hvarski umirovljenik Konstantin Barbarić, nadajući se da će mjerodavni napokon shvatiti o čemu je ovdje riječ te urediti put i o njemu kontinuirano brinuti, primjerice sa serpentinama, odmorištima i ostalom komunalnom opremom.
Naš sugovornici iznose da se mnogi gosti upućuju prema plaži, a da pri tome nisu baš vješti kretati se po kamenjaru, ponekad nemaju ni primjerenu obuću... Zbog toga se vrlo često vraćaju natrag, s pola puta, pa im oni stoga redovito sugeriraju da umjesto japanki obuju planinarske cipele ili barem dobre patike.
Neki poslušaju savjete svojih domaćina, a neki i ne, a ako se povrijede onda se ne žale ni Gradu, ni Turističkoj zajednici, nego samo njima – iznajmljivačima smještaja.
– Staza o kojoj se govori vodi od ruba gradskog predjela Vrisak, a ne od apartmanskog naselja, do uvale Pokonji dol. Radi se o prilično strmom šumskom ili bolje rečeno planinarskom putu koji se koristi kao prečica za dolazak do plaže. Grad je uknjižen na česticu koja je u zemljišnim knjigama definirana kao put, međutim, ucrtano stanje ne odgovara onom na terenu jer put prelazi preko privatnih parcela – poručuju iz gradske uprave i dodaju:
– Kao i do sada, učinit ćemo sve što je u nadležnosti gradskih službi da bi put bio uređen, no i u ovakvom stanju širi je i prohodniji od većine planinarskih staza na škoju koje koriste i domaći i turisti. Najveća opasnost je upravo u njegovoj strmini, odnosno velikoj visinskoj razlici koju treba savladati, a na tu činjenicu Grad ne može utjecati, osim proširenjem i betoniranjem šumskog puta, što ne smatramo najboljim rješenjem.
TURISTI NA MUKAMA: 'Put je katastrofa, slomit ćemo se!'
Njemačkom paru trebalo je cijelih pola sata da bi se spustio do plaže. Išli su korak po korak, muškarac je srednjovječnu gospođu držao za ruku, podupirao je, a na nekim dionicama gotovo prenosio, samo da ne bi pala i povrijedila se.
Za razliku od njih, mladoj Ruskinji to nije bilo teško, ona zbog odlične kondicije svladava i puno teže prepreke. Šveđanke Lisa, Maria, Gisela i Ana kažu da je njima šljunčana plaža i priroda prekrasna, uz kupanje i gimnastiku tu su dva restorana, ležaljke i sve drugo što im je potrebno, ali put - put je opasan, prava katastrofa.