Puno puta sam na raznim društvenim, kulturnim, pa i sportskim događanjima na otoku Hvaru susretao Mariju Franetović-Cvitić iz Staroga Grada – Farosa.
Obiteljska je žena, s velikom ljubavlju obavlja svoj posao u Dječjem vrtiću "Sardelice", svestrana i zanimljiva, pa promislih da bi i široj javnosti zasigurno bilo zanimljivo da kroz nekoliko naših pitanja i njezinih odgovora oslikamo lik i djelo ove marljive Starograđanke.
A kada sam joj to predložio, ona se na prvu nećkala, bojeći se da to ne ispadne pretenciozno, kao nekakva samohvala, ali na kraju je ipak pristala.
Što vas je potaknulo da se još kao mlada djevojka odlučite za rad s djecom?
– Jednostavno sam pred maturu osjetila da bi mi najbolje odgovarao poziv odgojiteljice predškolske djece. Mojim roditeljima nije bilo lako, sve skupa nas je pritisnulo teško ratno vrijeme, a živjelo se samo od turizma, kojemu tada baš i nisu cvjetale ruže. No, našli su oni načina i omogućili mi školovanje.
Studirala sam u Čakovcu, a stanovala u Ludbregu, kod majčine sestre. Prvo radno mjesto bilo mi je u jednoj maloj školi u Donjem Martijancu, a zatim sam prešla u centralni vrtić u Ludbregu. Međutim, nostalgija me vukla natrag na škoj, pa sam se zajedno sa svojim sadašnjim suprugom Andrejem vratila u Stari Grad.
Uslijedilo je privremeno zapošljavanje u Jelsi, Vrbanju i Hvaru, da bih se nakon 11 godina napokon skrasila na neodređeno radno vrijeme u DV-u "Sardelice".
Je li vas to zanimanje ispunilo, kako se danas nakon svega osjećate?
– Mogu reći da me je ispunilo u potpunosti. Rad s djecom je nešto prekrasno, posebno, život ti je svakodnevno ispunjen neiskvarenom radošću i veseljem, nikad ne znaš što će taj dan donijeti i kakav će biti. Raduješ se svakom uspjehu djeteta, a tuguješ kad ima problem koji ga opterećuje.
Naravno, nastojiš to riješiti kako najbolje znaš, a onda kad riješiš, obuzme te veliko zadovoljstvo. Svoje radno mjesto ni ne volim zvati poslom, to je zapravo zanimanje koje neizmjerno volim i koje radim svim svojim srcem, te sam baš sretna što sam svoj poziv osjetila i ostvarila na ovaj način.
S vremenom ste postali majka i ravnateljica vrtića. Mnogi se itekako bore za tu poziciju, a vi ste neočekivano dali ostavku. Zašto?
– Djeca su meni sve na svijetu. Moju Anabelu (16) i Luku (11) odgajam u istom duhu kao i svoje vrtićare. Željela bih da se i njima pruži prilika da se nakon školovanja vrate u svoj Stari Grad. Za sada je, nažalost, situacija takva da se malo mladih vraća, ali valjda će se i to promijeniti nabolje.
A što se tiče radnog mjesta za koje me pitate, na tu dužnost me predložila bivša ravnateljica Tončika Kovačević, koja je na mene ostavila neizbrisiv trag u odgajanju djece i ljubavi prema vrtiću. Moj mandat trajao je godinu i sedam mjeseci, nakon čega sam dala ostavku.
Ravnatelj je, pojednostavljeno rečeno, menadžer i u tom dijelu sam dosta dobro funkcionirala, ali nedostajala su mi djeca. Jednostavno, kako je vrijeme odmicalo, sve sam manje bila okružena djecom, a sve više papirima, laptopom, odraslim ljudima..., što me uopće nije ispunjavalo.
A što je vama nekako najvažnije u radu s djecom?
– Razvijam kod njih prijateljstvo, ljubav prema svome mjestu, otoku i domovini, učim ih očuvanju i ljubavi prema prirodi te što ona nama znači, nastojim im prenositi baštinske vrijednosti naših predaka i tako ih sačuvati za buduće naraštaje.
Djecu povezujem sa svim institucijama i udrugama u našem gradu, da se upoznaju s njihovim djelovanjem i tradicijom, ali naglasit ću da se i svi oni uvijek rado odazivaju na ponuđenu suradnju. Ponekad upriličimo izložbe i sudjelujemo na raznim natječajima, na državnoj ili županijskoj razini, gdje smo više puta osvajali neko od prva tri mjesta. Imamo uspjeha i izvan granica Lijepe naše, u Švedskoj i Grčkoj, a jedan naš likovni rad baš nedavno je odabran za izložbu u Češkoj.
Znam da sudjelujete na raznim manifestacijama, pa učite djecu i zdravoj prehrani. Kako vam to ide?
– Uključim se gdje god vidim prostora za njihov razvoj i veselje; čak dvije godine sam s njima radila vezano uz europski projekt – Festival divljeg cvijeća. Upoznavala sam ih s prirodom oko nas, a od njezinih plodova pripremali smo razne pripravke i degustirali ih.
A onda su uslijedile razne manifestacije tradicijskih jela, izrade paprenjoka, jesenske svečanosti, Dani kruha, Dani jabuke, Dan zdravlja, Fešta zdrave hrane, Dani meda, Dani salate... i tko bi se svega sjetio u ovih zadnjih 19 godina.
Bili smo u jematvi i zatim promatrali kako se od grožđa pravi vino, brali smo masline i odnijeli ih u uljaru, gledali preradu i dobili ulje, posjetio nas je barba pčelar i sve nam objasnio kako se dobiva med, a i jeli smo ga. Brali smo manjige, zaboravljeno voće, te od njega pravili marmelade i kolače... Trenutačno se s dragom kolegicom Veronikom bavimo mediteranskom prehranom.
Vi osobno zdravo živite, bavite se sportom. Pa kakvi su rezultati?
– E, pa sad živim zdravo; teško je zdravo živjeti, uvijek ima nešto i nezdravo. Bavim se rekreativno sportom: trčanjem, trailom i bicikliranjem. U tim aktivnostima nisam sama, imam i svoju ekipu, prijateljice Petru, Anđelu i Barbaru. Često putujemo na natjecanja, bile smo u Splitu, Mostaru, Dubrovniku, Zagrebu, na Vranskom jezeru, otoku Braču...
Upoznajemo mjesta i družimo se, a sport mi puno pomaže u mojim svakodnevnim poslovima. Moraš biti u kondiciji da bi bio što pokretljiviji i spretniji. Međutim, ne bavim se sportom da bih postizala nekakve rezultate, nego radi zdravlja. Djeci je također zanimljivo i drago im je kad me vide da trčim, vozim...
Ponekad trčim i s njima te na taj način i kod njih razvijam ljubav prema sportu. Djeca to rado prihvaćaju, zabavno im je, a istodobno jačaju pluća, razvijaju mozak, mišiće, kosti... Moraš im uvijek objasniti zašto je to dobro, a onda ona s veseljem čekaju tu šetnju, izlet, pješačenje, livadu...
Bavite se i humanitarnim radom. Na koji način tu sklonost prenosite na djecu?
– Otac Luka i majka Ana su mene i moju mlađu sestru Milu od malih nogu odgajali u ljubavi prema bližnjemu, da pomažemo ljudima koji nemaju nikoga, koji su slabijeg imovinskog statusa, prognanicima i izbjeglicama... No, djeca najčešće osjećaj za humanost, solidarnost i pomaganje imaju već u sebi i to samo treba njegovati. Bitno je da djeca znaju i osjete da su svojim doprinosom nekome pomogli i zašto su pomogli.
Usko i već dugo surađujem s Crvenim križem Hvar; bilo je puno akcija, donacija, prikupljanja novca, igračaka, slikovnica, odjeće... Aktivno sudjelujem u radu građanske inicijative "Za našu dicu", upravo da bismo imali bolje uvjete za život djece i pomogli potrebitima.
Okupila se jedna ekipa hrabrih i aktivnih žena koje svoje slobodno vrijeme daruju zajednici. Uključili smo se u projekte dječjeg igrališta Vorba, malonogometnog igrališta Dolci, Dječjeg odjela Gradske knjižnice, Advent i Uskrs u Starome Gradu te donatorske manifestacije Šparogijadu, Aronijadu, Zelenu čistku...
Gradonačelnik Antonio Škarpa također osluškuje naše ideje i potrebe, pa se stoga već uskoro nadamo prostoriji za Snoezelen senzornu sobu Katijane Harašić, za djecu s posebnim potrebama, i barem maloj sportskoj dvorani.
Imate još i svoje kućne obveze. Kako onda sve to stignete obaviti? Koliko zapravo traje vaš radni dan?
– Uvijek su mi na prvome mjestu obitelj i posao, a preostalo vrijeme podredim sportu i volonterskom radu. Moji roditelji su već stariji pa priskočim i njima, pomažem im u iznajmljivanju apartmana i ostalo što treba. Imamo i radove u polju, ali tu je znatno više angažiran moj suprug, ja tek jednim dijelom.
Uspije se sve kad želiš posložiti, dobra organizacija je pola obavljenog posla. Televiziju gotovo ni ne gledam, iskreno, ona me umara, nema se baš što ni pogledati. Preletim internet, eto tek toliko da budem u toku i to je sve od ekrana. Reći ću i to da mi često kažu da nikad mira u mene, a meni je mir biti u pokretu.
Svojedobno ste bili i politički angažirani. Zbog čega ste to zapostavili?
– Lijepo bi bilo da sam to preskočila u životu, a možda i ne, sve je to životna škola. Eto, mislila sam nekako da je politika ipak pozitivnija nego što sam čula i vidjela, računala sam da možeš tu nešto pridonijeti, pomoći zajednici, ali nije baš tako. Sve je to neko kolo...
Bila sam zamjenska vijećnica HSS-a u Gradskom vijeću, ali nakratko. Nisam digla ruku, dala svoj glas unatoč pritiscima, obećanjima, nuđenjima ovoga i onoga, a onda su me se odjednom s više instancije odrekli.
Mislila sam, i još uvijek mislim, da to za što sam trebala dići ruku nije u redu i nisam je digla. Dakle, u politici teško možeš ostati svoj, unatoč demokraciji. Uglavnom, na vrijeme sam shvatila da to nije moje područje i makla se...