Obećanja, laži, uvjeravanja, godine sna i nerazumijevanja bitnoga. Rečenica je u kojoj je sažeta sva politička mudrolija gubitničkog političkog establišmenta koja se krije iza svojih laži, simbola patnje mnogih "ispod" njih.
Zagora grmi i negoduje. Dozlogrdilo je narodu, pa su napokon dočekali priliku da kroz europarlamentarne izbore kažu što im je na srcu. Skupilo se, nataložilo i mislilo se da nikada neće eruptirati.
Mjesec i pol žestoke kampanje, rezanja vrpci, glorifikacije svega što je ljudima na tom ljutom kamenjaru bitno, a teško dohvatljivo. Glasači u zabiokovskom i zamosorskom vilajetu nisu više mrtva puhala. Dosta im je zasljepljivanja. Besplatnih udžbenika za djecu koje skoro i nema. Vodovodne mreže za bake i djedove koje brojimo na prste jedne ruke. Modernih prometnica bez automobila i poticajnih sredstava za obrasle njive i urušene kuće. Gasio se požar kada je već sve izgorjelo.
A ljudi ko ljudi, njihovo jedino istinsko pravo bilo je pravo na poslušnost, jer stranka ih prati i ima velike planove s njima. Nekima su se gradili tuneli i bolnice, uređivale ceste i opraštali dugovi, a drugima uništavalo i ono malo što su imali. I jedni i drugi sada su im vratili milo za drago. Dalmatinska zagora očito više nije HDZ-ova utvrda od živca kamena.
Traže se krivci, a oni su u njihovim redovima. HDZ kao centralistička stranka očito nije više po volji članstva i simpatizera desnije orijentacije, pa su svoj glas dali Ruži Tomašić ili Zlatku Hasanbegoviću i ostalima iz tog političkog spektra.
Obični ljudi, politikom neopterećeni, strahuju da će se to svesti na onu "sjaši Kurta da uzjaši Murta".
Građani, posebno oni u Zagori, boje se da bi opet mogli biti izigrani kao i do sada. Mijenjali su se i HDZ i SDP i njima vazalne stranke, spremne na svakojake ustupke, ali narod ono obećano bolje sutra nije osjetio.
I sada je nada ponovno probuđena, jer ljudi vjeruju da taj famozni kraj postaje početak nečeg drugačijeg, nadaju se i boljeg. Možda počinje samo analiza prošlosti ili dugo tražena borba za bolju budućnost. U svakom slučaju, mnogi očekuju znatan pomak na području koje je hitno zahtijevalo promjene.
U noći kada su se prebrojavali glasovi jedan mještanin i moga Šestanovca rekao je znakovitu rečenicu:
- Kada ćemo mi konačno osjetiti pomak, kada će se dogoditi nešto za nas? Hoćemo li i dalje biti samo prijevoj preko kojeg će usporene kolone automobila otputovati u budućnost, zauvijek?
I loš odaziv na proteklim izborima jasan je signal da ljudi u svom tom političkom kokošinjcu ne žele sudjelovati, ne žele dati svoj glas, jer, kako kažu - nemaju za koga. Međutim, hrabri i odlučni ljudi, postojani karakteri - oni postoje, možda ih je i više nego prije
Problem je samo u tome što oni više nemaju pravo biti takvi jer time postaju konkurentni onima koji su ih obespravili. A oni? Oni će reći da je to sasvim u redu i da nisu učinili ništa loše, jer su povlastice pošteno raspodijelili između sebe.