Godine 1962. izgrađena je zgrada FINA-e u Makarskoj, objekt posebna arhitektonska izričaja, a posljednjih dana njezin je sjeverozapadni dio, kako investitor Ante Barbić kaže, nadograđen s jednom i pol etažom.
Zgrada FINA-e, iako spojena s ovim stambenim dijelom s kojim je gotovo sedam desetljeća činila jednu cjelinu, danas izgleda unakaženo, pretvorivši se iz dominantne modernističke zgrade u čudnovati aneks koji nikako ne pripada stršećem zdanju koje se izdiže nasuprot zgrade Policije.
Nažalost, ispravnije je reći da se zgrada FINA-e ne uklapa, umjesto da se ne uklapaju novi Barbićevi stanovi. Makarskom, naime, danas upravo i dominiraju kockasta, monotona arhitektonska rješenja, pa modernistička zgrada beogradskog arhitekta Petra Vulovića sliči na tužni relikt iz ne tako davne prošlosti u kojoj je arhitektura predstavljala umjetnost i eksperimentiranje s prostorom, pri čemu je objekt bio promatran kao dio cjeline.
Kako nam je rekao sam investitor Barbić, poznati makarski javni bilježnik koji uživa u mirovini, ishodio je za nadogradnju sve potrebne dozvole, uključujući i suglasnost od same Financijske agencije (FINA-e).
- Ljudi me poznaju i znaju da ne bih niti brokvu zabio bez svih papira - kaže nam odmah Barbić koji je uredno ishodio građevinsku dozvolu za rekonstrukciju zgrade.
Konzervatorski ured mu nije niti trebao jer se, kako nam je rekao arhitekt Ivo Marinović, ne radi o zaštićenoj zgradi, niti o zoni A ili B koje bi iziskivale zeleno svjetlo konzervatora.
- Naravno da sam vodio računa o tome da se ne naruši cjelina. Ovdje se radi o stambenom dijelu koji ima drugačiji tretman od same zgrade FINA-e i imat će ga i dalje - rezolutno će Marinović.
Kolega mu arhitekt Goran Juričić, kojega smo zvali za komentar, tvrdi pak drugačije.
- Zgrada je nekad uistinu bila jedinstvena cjelina, naime, bila je to jedna zgrada - kaže Juričić.
Sada se formalnopravno radi o dvije čestice, pa pravila za FINA-u, ako ih uopće ima, ne vrijede za stražnji dio objekta. Pitali smo Juričića bi li komentirao intervenciju u prostor.
- Zgrada je volumenski neprimjerena, a posebno u kontekstu prvog dijela zgrade. Nekad je to bila zgrada par excellance, model zgrade koji se radio za veleposlanstva. Bilo je to al pari onome što se nekad gradilo u svijetu, u rangu svjetskih trendova - kazat će Juričić.
Da nije bilo potrebno dobiti zeleno svjetlo konzervatora, te da samim time, po svoj prilici, nije učinjeno ništa protuzakonito, složit će se i Antonija Vodanović, predsjednica Udruge za istraživanje, promicanje i zaštitu kulturne baštine "Kačić". Ipak, ono što je zakonito u Hrvatskoj, znamo već, ne mora biti ni stručno, ni moralno, ni dobro.
- Prava je šteta da objekt nije zaštićen, jer definitivno bi trebao imati zaštitu. Međutim, problem je što se nitko nije bavio makarskom arhitekturom, tako da nije bilo lako doznati ni detalje o ovoj zgradi. Ni u literaturi ni u pregledima nismo nalazili ništa. Znamo tek da je zgrada finalizirana 1962. godine, a na pročelju ima i ploču gdje se vidi da je riječ o jedinstvenom objektu koje je radilo makarsko Građevno poduzeće - govori Vodanović dodajući kako je sporni dio koji se sada podiže za dva kata, prema njezinim saznanjima, trebao služiti za smještaj zaposlenika ondašnje banke.
Kako bilo, zgrada FINA-e očito ne uživa zaštitu konzervatora, niti ima posebni tretman. Dozvola za rekonstrukciju i dogradnju izdaje se manje-više kao za bilo koji drugi objekt s nizom apartmana.
Da se radi o arhitektonski značajnom objektu, vidi se, međutim, i po samom opusu arhitekta Vulovića. Osim banke u Makarskoj, današnje FINA-e, radio je banku u Cetinju, zgradu SDK u Beogradu, smještenu na ulazu u grad koju se u Matici hrvatskoj iz 1971. navodi kao centralni motiv urbanog miljea.
- Njegov koncept je čvrst: jedna zatvorena čipkasta struktura, a sva njegova djela jesu varijacije ove osnovne formule - stoji dalje.
Smatra ga se jednom od najzanimljivijih ličnosti treće generacije srbijanskih arhitekata. Autor je blizu 50 ostvarenih djela, ujednačenih i visokih arhitektonskih vrijednosti, kako ga predstavlja Akademija arhitekture Srbije.
Međutim, svi ovi superlativi padaju u vodu kada vidimo način na koji se danas promatra, na koji se respektira arhitektura, arhitektonska baština i urbanizam.
- Kažem vam, brokvu ne bih utro da nemam sve dozvole - uvjerava nas po drugi put Barbić, i vjerujemo mu.
Dodatne uvjete koji impliciraju malo više truda i malo više brige nitko ne postavlja. Nema ih tko postaviti. Sve se pretvorilo u veliku pohlepnu tvornicu koja prezirno pljuje na ozbiljnije estetske kriterije i arhitektonske izazove, čiji je jedini cilj, u nezaustavljivoj apartmanizaciji, stvoriti još i još novca, jedinu vrijednost koja se danas poznaje i priznaje, provodeći urbocid pod okriljem samog zakona. Zato se savršeno u to uklapa način promišljanja naših ljudi koji na sve gledaju s aspekta zarade i surove pragmatičnosti.
- Nikad nisam imao spora s FINA-om, dapače, uvijek smo imali korektan odnos. Čak sam im predlagao da dignu i oni jedan kat, pa digne se kat i riješi problem za 500 godina. Ovako, svakih deset godina moraju trošiti 30 tisuća eura na sanaciju krova - dodat će, bez da se šali, Barbić.
O estetici, o pitanju arhitektonske cjelovitosti, ni slova. Kolege arhitekti isto ne komentiraju, barem ne javno. Doznajemo čak da je jedan arhitekt svojedobno odbio raditi projekt nadogradnje jer nije želio probijati gabarite nauštrb estetike i izvornog arhitektonskog rješenja, i jer se "štreberski" konzultirao s konzervatorima, iako nije morao.
Arhitekt Marinović je projekt odradio, sukladno dozvolama. No, respekt prema izvornom idejnom rješenju "RIP-ali" smo, pokopali naime, još prilikom rekonstrukcije hotela "Biokovo", gdje je, na projekt nagrađivanog arhitekta Ante Rožića, nakaradno sklepan kiosk i postavljena LED reklama. U to je vrijeme Rožić čak i bio u Makarskoj, moglo ga se konzultirati, ali zašto bi...
Kako je prije godinu dana sam rekao u intervjuu za "Kroniku", otkad su došli neki novi investitori, za njega više nema posla. Ima takvih primjera još.
Pa se stoga novim intervencijama i izostanku reakcija ne treba čuditi. Vrh reakcija današnje Makarske su uglavnom anonimna pisma koja stižu u naš sandučić ili na e-mail poštu, gdje nas se pita imamo li hrabrosti pisati o rekonstrukciji FINA-e. To nikad nije bilo upitno, pravo je pitanje samo imaju li se hrabrosti potpisati svi oni koji ovakve intervencije komentiraju tek na kavama, sami se libeći zamjeriti investitoru.
A u prvom redu glas bi protiv urbocida našeg svagdašnjeg, koji uključuje i sramotno odugovlačenje izrade plana uređenja stare gradske jezgre, trebala dignuti upravo - struka.
Vulović nema sreće
Sličnu sudbinu, poput Vulovićeve banke u Makarskoj, doživjela je i njegova zgrada Narodne banke u Cetinju u Crnoj Gori. Prije sedam godina zgrada je pretvorena u Galeriju umjetnosti "Dado Đurić" pri čemu je došlo do radikalne promjene arhitektonskog izraza pa je u tamošnjim medijima konstatirano kako je Vulovićev objekt zapravo prestao postojati čak i u općim naznakama integalne forme odnosno ideje.
Maroje Mrduljaš: Beogradski arhitekt još uvijek je živ i polaže autorska prava na zgradu
- Zgrada FINA-e, bivša zgrada SDK u Makarskoj, djelo je uglednog beogradskog arhitekta Petra Vulovića. Riječ je o prilično neobičnoj zgradi, još uvijek u izvornom stanju. Po čemu je ona važna? Posebna kulturna i ambijentalna vrijednost nekog grada leži, između ostaloga, i u različitosti i kompleksnosti koja proizlazi iz taloženja tih povijesnih slojeva, pa i različitih kultura. Modernistički period na našim prostorima ostavio je iza sebe brojne vrijedne uratke i treba ga tumačiti kao urbani sloj koji je jednako vrijedan općeprihvaćenim kulturnim vrednotama iz, recimo, renesanse. Zato je potrebno nastojati očuvati one radove naše recentne povijesti koji su prepoznatljivi, iza kojih stoji jasan autorski rukopis što je upravo i bilo ključno svojstvo modernizma. Upravo je jedna tako osebujna zgrada FINA-e zanimljiv element slojevitog identiteta Makarske. Ona možda nije arhitektonsko remek-djelo, možda se ne dopada svima, ali je vjerodostojan i kulturno relevantan predstavnik svoje epohe, u vremenima kada arhitektonska kultura postaje sve manje važna. Paradoksalno, čini se da je danas u mnogim sredinama lakše sačuvati autorsku arhitekturu modernizma, nego ostvariti novu vrijednost. Utoliko bi bilo važno pokušati vidjeti može li zgrada FINA-e ostati u eksterijeru u izvornom stanju. Ukoliko to nije moguće, upozoravamo da su prilagodbe i dogradnje obično najgore, kompromisno rješenje, osim ako se ne uloži doista veliki arhitektonski trud u kreativnu adaptaciju. Dodajmo da je arhitekt Vulović, koliko je poznato autoru ovih riječi, još uvijek živ i polaže autorska prava na zgradu - komentirao je nadogradnju kritičar arhitekture i dizajna Maroje Mrduljaš.
Ni glasa od UHA
Upit o statusu zgrade poslali smo i na adresu Konzervatorskog ureda u Splitu te Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA). Arhitekte smo pitali bi li zgrada banke u Makarskoj autora Petra Vulovića trebala biti uvrštena u popis zaštićenih objekata za koje je potrebno ishoditi suglasnost konzervatora, no odgovor nismo dobili do zaključenja pisanja članka. Nažalost, ni od konzervatora nam nisu stigli odgovori na pitanje o tome je li ikad postojala inicijativa za time da se ovaj objekt uvrsti na spomenuti popis, te smatraju li li da zgrada treba imati poseban tretman.