Mutna voda poslije kiše na širemu splitskom području više nije iznimka, nego pravilo. Ne treba biti stručnjak da bi se shvatilo kako je treba izbjegavati jer nije za piće.
Dok se mediji bave pročišćivačima i obilnim oborinama, kojih je, kažu, zadnjih godina više nego ikada, pa je to pokvarilo splitsku vodu koja je bila na dobru glasu, aktivisti iz ekoloških udruga češljaju teren i ne vjeruju u tu teoriju.
– Lako ćemo mi za ono što okom vidimo, ali ono što u vodi ne vidimo je opasno – zabrinuto će naš vodič Ante Janković iz Hrvaca, koji je svojedobno napravio sve da zaustavi gradnju termoelektrane na Perući.
Vodio nas je zajedno s članovima svoje ekoudruge duž slijeva rijeke Jadro ne da bi nekoga, kaže, optužili ili, ne daj ti bože, dizali paniku, nego da alarmiraju javnost da ne bi bilo poslije kako "nismo znali". Nastavimo li, vele, ovim tempom kontaminirati okoliš, već sutra ćemo ostati bez vode za piće. U Muću je, tvrde, stanje najgore.
– Tu su vam same jame, a nad najvećom od njih, dubokom dvadeset i pet metara i širokom gotovo dvadeset, napravljen je deponij. Jamu su, kazali su nam iz Gorske službe spašavanja, radnici zatrpavali kokošjim izmetom. Koliko je značenje jame broj 18, kako se ona obilježavala u hidrološkoj studiji nekadašnje općine Split, govori podatak da je njezino postojanje dugo bilo vojnom tajnom.
Plašili su se da netko u nju ne bi nešto ubacio i ostavio cijeli grad bez vode – kazuje nam Vinko Grgurević iz Građanske inicijative za očuvanje izvora pitke vode Hrvatske, dok zatvaramo nosove zbog smrada koji se širi od odbačenih lešina.
Izravna veza
– Ova jama, putem podzemnih voda, ima izravnu vezu s izvorima rijeka Jadro i Žrnovnica, što je i dokazano trasiranjem. Ovdje je sigurno tri-četiri posto otrovnih tvari, a tisuće tona se kroz jamu na kojoj je izgrađen deponij i kroz još jednu u blizini procjeđuje u Jadro.
Dok se god ovaj deponij ne ogradi i ne postavi videonadzor, voda koju pijemo u Splitu bit će onečišćena jer smo cijelu Zagoru pretvorili u županijski WC. Tu se sva moguća nečist pušta i podzemnim vodama putuje do špina u Splitu – slikovit je Grgurević.
Javnost ga poznaje kao ustrajnog borca protiv izgradnje Centra za gospodarenje otpadom u Lećevici, kao i Anđelka Parčinu, koji nam objašnjava da nema nikakve razlike između njegove Lećevice, Muća ili Dugopolja, kojim će nas poslije provesti.
– Samo što će otpadne tvari odavde do Jadra stići za osamnaest, iz Dugopolja za deset, a iz Lećevice za dvadeset i četiri dana – kaže Parčina, koji s drugima odavno upozorava na ovaj problem, a sve što su općinari poduzeli, objašnjava, jest da su skinuli vjetrom pokidanu hrvatsku trobojnicu i nasuli zemlju nad smeće koje je letjelo na sve strane.
– Sad to izgleda sedam puta bolje nego kad smo mi tu prvi put bili. Da prostite, zatrpali su tu sramotu ko mačka govno kad su čuli da spremamo prosvjede – Ante će.
– Prislonite ovdje uho na kamen i čut ćete dolje vodu kako klopoće. Sve je ovo jedan te isti ekosustav koji je ugrožen sa svih strana. Cetini prijeti deponij u Otišiću, gdje se po noći zakopavao otpad koji je najvjerojatnije kemijskog sastava, a Jadro je, zbog silnih septičkih jama koje u Zagori gotovo nitko ne prazni, ugrožen cijelim svojim slijevom – veli, i naglašava da je, po njegovu mišljenju, žarišna točka svih problema Dugopolje, točnije njegova gospodarska zona Podi i dio autoceste koji nije izgrađen sukladno dostignutim ekološkim standardima.
Kanal iz Džakarte
Janković se poziva na dr. Mladena Smoljanovića koji, kaže, stalno napominje da u kršu nema upojnih jama.
– Upojna jama može biti u Slavoniji jer tamo je zemlja neka vrsta filtera. Naše su jame procjedne, a sve što u njima završi ide prema moru, od čega dio neizbježno završava u Jadru i Žrnovnici.
– I put vode se zna. Kad se na Muću otopi snijeg, eto ti je u Dugopolje u ogromnim količinama – potvrđuje dugopoljski općinski vijećnik Ivica Radošević, s kojim obilazimo ekološke neuralgične točke.
– Bivša je vojska ovdje namjeravala graditi aerodrom, ali im zbog slijeva rijeke Jadro to nisu dopustili. Bez obzira na to, izgrađena je zona Podi, a ovo vam je kanal koji bi iz nje trebao odvoditi otpadne vode i separator koji ne radi – kaže Ivica dok snimamo silno nakupljeno ulje.
– Čekajte, ovaj je kanal cijelo vrijeme ovako otvoren?! – zabezeknut je profesor Ivo Šimunović, koji se desetljećima bavi razvojem splitske aglomeracije. – Pa nismo u Džakarti. Tu netko nešto može ubaciti!?
– Je. Govorio sam toliko puta o tome na Vijeću, ali ništa. I kad kiša padne, kad ta sva silna voda, koja nosi sve pred sobom, iz zone nagrne, to ovaj kanal proguta za dvadeset minuta jer voda odlazi dalje u ponor – pokazuje mu Radošević koliko je sve obraslo zbog neodržavanja, te konstatira da je tek tridesetak kuća u Dugopolju spojeno na kanalizaciju.
– To je nečuveno. S obzirom da je ovo vodopropusna zona, svi bi je trebali imati – zabrinuto će profesor. – Nije više ovo ono malo, staro Dugopolje.
Nešto dalje, u zaseoku Bosančićima, nova priča. Mještanin Nikola Dodoja pokazuje gdje mu je susjed, dok je orao njivu, propao s traktorom i jedva živu glavu izvukao jer se nakon gradnje poslovne zone sva voda slijeva u veliku jamu bezdanku.
– Voda je tu sve uokolo natopila jer je sve izbušeno i sad ide prema Jadru sa svime što sa sobom nosi – kaže Nikola, koji nas zajedno sa "zelenima" i vijećnikom Radoševićem vodi do tzv. mastolova.
– Izbušili su 47 dubinskih mina i opalili 250 kilograma trotila. To je bila takva eksplozija da su je seizmografi u Zagrebu zabilježili – veli Ante Janković.
– A tu vam, kad okrenu velike kiše, bujica bude ko slapovi Nijagare – govori Nikola i pokazuje akumulaciju koja bi trebala uhvatiti otpadne vode pa ih pročistiti prije puštanja u podzemlje, međutim...
– Pa što je ovo? Ovo ničemu ne služi – iznenađen je profesor Šimunović. – Ovo je napravljeno tek tako?!
– Vidjet ćete vi još čuda, moj profesore. Sve vam je to ko u Alan Fordu – smije se Ante dok stojimo iznad "mastolovke" sa i bez navodnika, jer ne ulijeva povjerenje da bi išta od otpadnih voda uspjela uhvatiti.
– I čekajte, i ovo ide u Jadro? – sad ni meni više ništa nije jasno.
– Kažem vam, prije će ovdje tri krave proletjeti nego da voda poteče uz Mosor. Sve vam ovo dolje Splićani piju – Ante će.
– A znate što sve po rijekama pliva? Prasci, kokošji vratovi i konjske lešine, i umjesto da se to čisti, oni nama iz ekoloških udruga prebacuju lopticu. Kao, to biste vi trebali raditi?!
Podzemni hodnici
Da Janković bezveze ne apostrofira Dugopolje kao mjesto koje bi trebalo biti pod posebnom zaštitom, Vinko Grgurević argumentira pričom o vodozaštitnom području:
– U kojem se ne bi smjela graditi nikakva industrija. Ovdje je bilo zabranjeno graditi čak i novo groblje. Po pravilniku o zaštiti vodnih zona, nikakva poljoprivreda s korištenjem umjetnih gnojiva tu ne dolazi u obzir. Sve je to zabranjeno. Čitavo je Dugopolje na drugoj zoni vodozaštite jer je tu Jadro, a vidite što je na Podima sve izgrađeno.
Voda nosi sa sobom talog, ulje, naftu i koroziju s asfaltne površine i to vam sve kroz ponornice završava u Jadru. I zato vam voda zaudara na naftu. Još uvijek se sve to da spasiti, ali milijuni kubika otpada prijete Jadru.
– U zaseoku Križani je pronađena čovječja ribica, ovdje su veliki izvori pitke vode – nadopunjuje ga Dugopoljac Radošević, koji nam nedaleko od poslovne zone pokazuje kako se bušilo zemlju pokraj ceste da bi se vode s kolnika slijevale u tlo i odlazile podzemnim hodnicima prema Jadru, Žrnovnici i moru.
Pokazuje nam Ivica najnoviji "seperator", star tek nekoliko mjeseci, koji očito ne služi ničemu jer je voda izbila okolne šahtove.
I u susjednom Koprivnu čudo neviđeno. Kanalizacija postoji i ne postoji?!
– To bi vam, recimo, bilo nešto kao ćorava kanalizacija, jer ne vodi nikamo – veli Ante.
– Evo, vidite, ona postoji, ali ne funkcionira. Ljudi su platili svoje, ali ih nisu spojili na glavni vod. Općini je bilo važno prodati parcele i opravdati lokacijske dozvole, a sad ispada da su onima koji su izgradili kuće ukrali budućnost. Tu je u pitanju nekih osamsto metara, ali to nikako da naprave – konstatira vijećnik Radošević.
– Lažni separator, lažna kanalizacija – nije jasno profesoru Šimunoviću, koji je desetljećima planirao razvoj Splita, što se događa na njegovu obodu.
– A gore na južnim padinama Kozjaka, iznad betonare, vam je najgore. Tu vam ima i opasnog otpada, azbesta, svašta se tu iz propalih splitskih tvrtki nosilo, i sve to ide u podzemne vode, to tek trebate vidjeti – vrti glavom Radošević.
Čita li ovo itko uz kavicu? I čudi li se što mu sve češće konobari uz nju donose mutnu vodu?