Dalmacija Split županija

MORSKI VUKOVI

Impresivna flota od dvije milijarde kuna: nevjerojatna priča o 70 obitelji iz malog mjesta pored Omiša gdje je svaki četvrti stanovnik vlasnik kruzera!; 'Ima li u Hrvatskoj profitabilnije tvrtke od nas?!'

MORSKI VUKOVI

Ne nedostaje Hrvatskoj fenomena. Neki su poput Sinjske alke, Feste sv. Vlaha i kastavskih zvončara svjetski priznati, druge tradicije, kao umijeće izrade zlatoveza u Đakovu, pripreme soparnika u Omišu i igranje picigina u Splitu još nisu, ali su jednako geografski određene i neraskidive od svojih čuvara. Ima, međutim, jedan koji se ne može naći ni na jednom popisu sjajnih stvari, od onog ozbiljnog kakav je UNESCO-ov do šaljivog kakav je Guinnessov, iako je stvarno poseban.

On dolazi iz Krila Jesenice, malog mjesta smještenog na pola magistralnog puta od Omiša do Splita, formalno govoreći, mjesnog odbora općine Dugi Rat. Teško je opisati kako se 700 Kriljana natiskalo u kućama u stijeni iznad, no njihovo je čudo dolje u moru, jednako natiskano između dva lukobrana. Oni su vlasnici flote od čak 180 malih kruzera. Gotovo nema nijednog koji vrijedi manje od pola milijuna eura, najnoviji koštaju i više od tri milijuna eura, a zajednički bi mogli vrijediti nestvarnih dvije milijarde kuna. Statistički, svaki četvrti stanovnik ovoga mjesta vlasnik je jednog kruzera (uključujući vrtićku djecu i njihove dide i babe), piše Novac.hr.

U stvarnosti, 70 obitelji ovog malog mjesta su imućni brodovlasnici i drže čak 75 posto ukupne nacionalne flote ove vrste plovila. Tu im nije kraj, svake godine izbace od 10 do 20 novih hotela na valovima, a sva mala brodogradilišta zatrpana su narudžbama i nekoliko godina unaprijed.

Pravilo da svaki kapetan mora imati brodova koliko ima sinova odavno se prekršilo, pa i članovi šire obitelji imaju zaduženja na kruzerima. Posadu čini desetak ljudi, a svima je posao da gostima odmore učine nezaboravnima. Ako k tome zbrojimo njih još barem četvero po brodu koji čine logistiku na kopnu, te na stotine obrtnika koji rade na opremanju i uređenju plovila, broj radnika zavrti se u sezoni čak i do 2000. Za razliku od njihovih kolega hotelijera na kopnu koji uglavnom trže u srpnju i kolovozu, a s još najviše dva mjeseca spašavaju sezonu, njihovi brodovi su rasprodani od travnja do sredine listopada. Teško ćete danas ikoga naći da sam za sebe kaže da je dužan kao Grčka, a da pritom zadovoljno trlja ruke.

U Krilu ih imate na svakom brodu. Razlog je vrlo jednostavan. Brod u Krilu vrijedan tri milijuna eura, za što ovi brodari založe sve što imaju, pa čak i budućnost svoje djece (25 posto iznosa moraju dati u gotovini), naime, oni otplate za samo osam godina. Računica je laka, jedan brod donese po sezoni barem dva milijuna kuna, a kako su gosti isključivo stranci, odmah ih treba preračunati u eure i pomnožiti sa 180. Svi rade preko agencije pa su im kapaciteti rasprodani i prije nego što sezona počne. Sada je lakše izračunati pravu vrijednost zlatne žile hrvatskog turizma, za koju šira javnost nikada nije čula.

Njihova luka je divlja, napravljena od dva lukobrana koji su godinama nadograđivani, ali im ni još jedna takva ne bi bila dovoljna. Zato su u zimskim mjesecima brodovi povezani kao sardine. Tu ih stane 100, ostali su razasuti po susjednim lučicama. Da bi došao do jednog, često moraš proći preko paluba i kroz kabine njih pet ili šest bližih molu. Nema reda ni rasporeda za vez. Gdje staneš, tu i ostaneš i vežeš se za susjeda. Mol je prljav, kiša je napravile lokve u rasipanom pijesku, a jugo ih napunilo morem.

Preko njih prolaze dostavna vozila svih mogućih majstora, keramičara, stolara, plastičara, električara, strojara. Teško je na prvu uočiti razliku između vlasnika broda i obrtnika, jer i sami kapetani sudjeluju u svim radovima. Žamori iz brodskih utroba i zvukovi bušilica i brusilica miješaju se s udarima valova. Negdje su radovi u završnoj fazi, a negdje tek počinju, no svi hvataju rokove jednako žestoko, jer čak i onaj koji će na moru biti tek za mjesec, već je bukiran za ovu sezonu.

Vukovići, Trge, Tomići, Tomaši, Rakuljići, Naranče, Karamani, Grubiše, Ercegovići, to su najveći krilski morski vukovi. Četiri, ponegdje i pet generacija ovih obitelji mukotrpno je radilo da bi ovi posljednji u nizu bili to što jesu. Temelje su udarili njihovi pradjedovi kapetani koji su na svojim brodicama u Italiju prevozili vino, višnje i masline, a djedovi i očevi vadili pijesak s ušća Cetine i njime trgovali po Jadranu.

Teško je danas ijednoga uhvatiti, jer je 90 posto njih već isplovilo, ostali u svojim “caddyjima” vječito nešto obavljaju. Ne vrijedi vam puno ni neki načelni dogovor jer ih važni posao u dogovorenom terminu može odvesti na sasvim drugu stranu. Trebate imati sreće i u pravom trenutku se naći na pravome mjestu, a to u pravilu znači onaj prljavi mol za koji je privezano ostalo dvadesetak brodova koji se sređuju. A mi smo se našli Arsena Ercegovića i doslovno mu prepriječili put k autu s broda s kojeg je iskočio i namolili ga za razgovor, iako je pobrojao barem pet važnijih stvari koje bi morao obaviti prije. Vraćamo se u brod, toliko je nov da još nema ni ime, kaže nam vlasnik da će ga nazvati Azzuro. Trup je sagrađen u Brodotrogiru, porinut je u ožujku i dotegljen u Krilo, te se sada oprema luksuzom.

- Montiraju se motori, stavljaju se palube, pregrađuju kabine. Prva faza - vodoinstalacija, elektroinstalacija, klimatizacija, ventilacija - to je već gotovo. Rokovi su čudo kratki, zato se i radi punom parom, ali ne fali ni meštra ni materijala, tako da ćemo stići. Ovo mi je treći, a kao i prva dva bit će na raspolaganju njemačkom tržištu. Krajem lipnja ide u eksploataciju, već ima goste za ovu sezonu - u dahu je za Novac.hr ispričao Arsen Ercegović.

Njegova smjena gostiju je u Trogiru i pokriva čitav Jadran, iako je Dubrovnik nezaobilazna i glavna stanica svima. Zapravo, kaže nam Arsen, svaki gost koji prvi put dođe obavezno bira Dubrovnik, u drugoj godini opet želi Dubrovnik, a tek u trećoj razmišlja da bi mogao posjetiti i neki drugi od jadranskih bisera.

Kapetani njegovih dvaju brodova, Relax i Mystique, njegova su dva starija sina Karlo i Paško, dok je najmlađi Roko s njime u Krilu i radi na opremanju Azzura. Prate meštre, jer jedan uvijek mora biti na brodu, a drugi je u nabavi. Brodarenje je tradicija, u njegovoj obitelji krenuo je dida, ali bilo je to između dva rata i nije bilo lako, a otac Tomislav je nastavio tradiciju kupivši 60-ih godina brod za prijevoz pijeska. Pijesak je ubrzo zamijenio turistima, prvo jednodnevnim izletima, a onda višednevnima. Arsen je od njega naslijedio 20-metarski drveni brod, nakon toga je napravio prvi svoj, koji je potom prodao, te će mu Azzuro biti četvrti.

- Svi smo isto počeli - s pijeskom, onda smo te drvene brodove renovirali, pa pravili nove. Da će se ovako stvar razvijati ja nisam mogao zamisliti prije 20 godina, a kamoli moj otac prije 50. U početku smo se malo bojali da će doći do zasićenja. Jednoga dana hoće, jer mora doći, ali zasad svaki brod koji se napravi ukrca goste iz cijeloga svijeta. Drastično smo povećali kvalitetu i konkurentnost. To su sada brodovi kapaciteta 36 putnika. Veći su nam problemi mjesta u lukama i infrastruktura, ali i kvaliteta njihove ponude jer ne mogu pratiti našu ekspanziju. Ove sezone izašlo je 15 ili 16 novih brodova, kako čujem planira se toliko i za sljedeću godinu. Jednostavno, fali nam mjesta - priča  Arsen Ercegović.

Kada dva milijuna eura vrijedni Azzuro bude spreman za plov, preuzet će ga Paško, a s njegovim Mystiqueom će zaploviti on i najmlađi Roko.

Iz jedne od kabina u potpalublju pozornost privlači naglasak koji nije dalmatinski. Zagrepčani Jadranko i Adis prave brodsku stolariju i ovo im je prvo takvo iskustvo. Adis je povratnik iz Londona, nakon tri godine na građevini poželio se doma, a onda završio na brodu.

- Mi smo navikli na vaservagu i kad smo je donijeli ovdje, svi su umrli od smijeha, ali nisu nam rekli zašto. Još smo ponijeli i samonivelirajući laser. Mi smo se čudili, pitali smo se kaj je tim ljudima, a onda smo nakon nekoliko dana shvatili da nam taj alat na brodu koji se ljulja ne znači ništa, pa smo se smijali sami sebi - šale se na svoj račun dečki koji su vrlo brzo uhvatili morska pravila stolarskog posla.

Anton Rakuljić ima tri broda. Vodi nas na svoga Kapetana Juru, no prvo moramo ući u Freedom, u kojemu trenutačno radi 50 majstora i sređuje ga, nakon njega uskačemo u Paradise, da bi preko Vjeke uskočili u njegov drveni brod. Tamo je dvojac završio zadnji glanc i Kapetan Jure će već sutradan na more. On je starija klasa i niža kategorija te se u njemu može krstariti za samo 100 eura po noćenju, piše Novac.hr.

Brod je nekada bio u vlasništvu Šibenske plovidbe, a onda ga je Anton kupio i sredio. Na druga dva njegova broda, Olimp i Princeza Diana, koji već plove, najniže cijene su dvostruko više. Anton ima 57 godina, a više od 40 godina je na brodu. Njegova dva sina sigurno će njegovim stopama, stariji koji završava studij na Pomorskom fakultetu, ali i onaj mlađi, 14-godišnjak. Obojica su odmalena s njim na brodu, kao što je i on bio sa svojim ocem. Koliko je tradicija važna Kriljanima u ovom biznisu ispričao nam je Anton u jednoj istinitoj priči.

- Čuli ste za kapetana Mikulu Malog? (tinejdžerska serija o 12-godišnjaku koji je tijekom Drugoga svjetskog rata čamcem prebacivao izbjeglice na slobodne otoke ekranizirana po želji Josipa Broza Tita, a na temelju stvarne životne priče Frane Tomaša, op.a.). E taj pokojni Frane Tomaš vam je bio moj ujak. Priča ide ovako, a istinita je. Bio je prijevoz nekih ranjenika, trebali su ih odvesti na Vis, kod Paklenih otoka, naišao je njemački patrolni brod i potopili su ih. Moj pradjed je imao dva sina, jedan je bio Frane, a drugi Tomislav. Pradjed je rekao ovako: idite u kaić i spasite se, ja idem s brodom. Zatvorili su ga u kormilarnicu i potonuo je zajedno sa svojim brodom. Poslije je moja baba uz pomoć vojske podigla taj brod i sahranila ga. Po tome je išla priča o kapetanu Mikuli Malom - ispričao je važan detalj iz prošlosti svoje obitelji kapetan Anton.

- Ja sam peta generacija kapetana u obitelji, moji pradjedovi su bili ribari, i moj pokojni otac Jure je prevozio pijesak s ušća Cetine dok nije počeo turizam prije 60 godina, pa smo brodove svi prenamijenili u turističke. Krenuli smo s drvenima, no čelični trupovi su ih s vremenom zamijenili. Postoje četiri brodogradilišta u Hrvatskoj gdje ih trenutačno prave: Ledo i Radež s Korčule, Brodotrogir te Posejdon u Kaštel Gomilici. Tolika je potražnja da ga sada nemate gdje praviti dvije godine, jer su svi zatrpani poslom - kaže kapetan Anton.

Kako je to moguće, a da nam istovremeno propadaju velika brodogradilišta.

- Kako neće propasti jedno splitsko brodogradilište kada nije u četiri godine proizvelo nijedan brod, osim privatne jahte?! To je hrvatska sramota. Uljanik i 3. maj? Kriva je država. Ova je zemlja ušla u Europu, ali Europa još nije ušla u našu zemlju. Tehnologija je išla naprijed, način rada na zapadu je drukčiji. Hrvatska Vlada trebala bi doći u Krilo, a ja sam siguran da ih pola nije čulo za Krilo, pa da vide naš način rada, koliko se ljudi odriču i koliki je to uspjeh na kraju. Preko noći se ne možete obogatiti nigdje na svijetu. Za nešto imati trebaju godine rada - kaže on, dodajući da nijedan Kriljanin neće kupiti luksuzni auto, kuću ili putovanje prije nego što vrati kredit banci.

Olimp je porinuo prije dvije godine, on spada u kategoriju luksuznih brodova, dugačak je 52 metra i ima 18 dvokrevetnih hotelskih kabina jer su velike do 18 kvadrata. Gostima je na raspolaganju lounge bar, restoran, sunčana paluba i FKK paluba te sprave za vježbanje. U ovom trenutku on je pristao na Korčulu i ima goste iz Južne Afrike i SAD-a. Upravo mu se bio javio kapetan i kaže da su jako zadovoljni, čak i po kiši i jakoj južini lako su našli način za razonodu. Princeza Diana je jedrenjak s tri jarbola, u Vodicama je i plovi za Zlarin, na sedmodnevnom krstarenju je sa švicarskim turistima.

On upozorava na golemi problem koji s godinama buja - a to je luka koje još uvijek nema.

- Krilo ima 700, 800 stanovnika, svake godina napravi se 15-20 novih brodova, pa tome zbrojite sve ljude koje zaposlimo. Dakle, ovo je jedna snažna izvozna grana koju RH još ne prepoznaje. Kada se u Slavoniji otvori tvornica i zaposli 50 ljudi, eto ti halabuke, a pogledajte naše brojke, no od države nemamo ništa. Mi molimo državu, sada molim premijera Plenkovića i ministre da nam ucrtaju markice, da nam daju luke gdje ćemo zimi privezati brodove. Ja sam bio u Trogiru i Starigradu. Još se nekako snalazimo, ali narednih pet godina to će biti užasan problem. Osim toga, imamo problema s lukama za pristajanje u sezoni, sada dođemo u luku Komiža i nemamo vez jer lokalno stanovništvo koje luku ima u potkoncesiji više voli da dođe pet jahti nego mi domaći - govori Anton i dodaje da su postojeću luku sagradili sami koliko su mogli te je krajnje vrijeme da se uključi država, odnosno Zagreb jer se, na kraju, bez glavnog grada ne može odlučivati ni o čemu.

- Žalosno, ali istinito, spasile su nas stare tvornice koje su se rušile. Primjerice, ruši se Jugoplastika, deponirani materijal se doveo na Krilo. Lučka uprava je uzela to sada od nas, no netko treba to srediti, treba nam kontejner za smeće, ne smije ovo biti ovako prljavo. Ako plaćamo vez, očekujemo nešto zauzvrat. Ako primjerice platimo tu 300.000 eura, pa dajte vratite barem 50.000 u naše mjesto. Nešto se treba kao raditi, ali nas godinama zavlače. Hrvatski sindrom, jedna politika obeća, dođe druga pa sve ispočetka. Molimo ministarstvo da nam pomogne staviti tu markicu, već je isprojektirana luka, više ne možemo sastančiti, mi smo ljudi od posla. Europska sredstva postoje, dakle ni novac nije problem - moli kapetan Anton Rakuljić uime svojih sumještana.

Nije on čovjek koji bi se lako razbacivao brojkama, ali na primjeru i svojeg Olimpa vrijednog tri milijuna eura ilustrira koliko pridonose zajednici.

- Plaćamo sva moguća davanja, poreze, lučke pristojbe, plaćam doprinose za 30 ljudi. Zamislite sada 180 brodova, koliko je to ljudi. Recite mi poduzeće u Hrvatskoj koje je profitabilnije od nas, a da od Hrvatske nema baš nikakvu pomoć i koje svake godine zaposli novih 200 ljudi. To su svote od kojih boli glava - kaže Anton.

Špiro Naranča jedna je od krilskih legendi, bivši je dugogodišnji pomorac na otvorenom moru i nekad predsjednik Hrvatske udruge privatnih brodara. Priču o krilskim brodarima vratio je sasvim na početak, na don Franu Ivaniševića, koji je sjedio, kaže, u Senatu Kraljevine Jugoslavije. On je napravio prvu lučicu. Kada je bolest uništila vinograde, Bračani su se odselili u Čile, a don Frane bi, kaže Špiro, zaustavljao ljude i govorio: “Ne idite u Čile, okrenite se moru”. Tada su se počeli kupovati brodovi i prevozila se roba za Trst pa dalje za Beč. Poslije Prvog svjetskog rata došla je kriza, bilo je i gladi. Nakon Drugog rata je krenula izgradnja, kopao se pijesak na ušću Cetine od Dubrovnika do Šibenika, krcalo se i vozilo od Neretve do Nina. Sedamdesetih godina to je polako stajalo i okrenulo se turizmu.

- Moj dida je Špiro, otac Mate, svi su brodarili. Ja sam završio srednju pomorsku, pa poslije višu, 18 godina sam bio na dugoj plovidbi, od 1998. godine počeo doma prvo s dva vodonosca, a onda u turizam 2002. godine. Prvi brod se zvao Naranča, kupio sam ga u Izmiru, a prodao sam ga dvojici braće, sada se zove Mali Ante. Drugi je bio Krilo Pride. Prodao sam i njega i sada imam brzi brod koji plovi državnu koncesiju Split - Šolta. Sin Jure vozi, ja malo idem na brod - priča Špiro.

Okrenuo se ovom poslu jer, kaže, dosadilo mu je u turizmu. On je malo oprezniji od svojih ostalih kolega. Kaže da je važno prvi ući u posao, ali da je još važnije prvi iz njega izaći. Nekako se činilo da bi nam on mogao otkriti tajnu koju u sebi nosi svaki Kriljanin.

- Kriljani su vridni ljudi i disciplinirani, a rade posao koji znaju i prenose ga na nove generacije. Uvik sanjaju imat brod, ali ne bilo kakav, nego bolji i veći, pa kad to ostvare, kupit još jedan. Nema kod nas furešti, evo u Podstrani su domaći manjina, prevladali doseljenici, a u nas je 90 i nešto posto stvarnih Kriljana. A i ne znamo ništa drugo radit, čak ni ribarit. Bila su dvojica, al su propala. Mi smo brodari - kaže Špiro za Novac.hr

Naslovnica Split županija