JNA je izravni krivac što je u jesen 1991. godine naprasno prekinuta netom započeta izgradnja prvog golf igrališta u Dalmaciji s osamnaest rupa, u inundaciji rijeke Cetine uzvodno od Trilja. Ratno zrakoplovstvo JNA na gradilište uz Cetinu istreslo je veliku porciju avionskih bombi, pri čemu, na sreću, nije bilo žrtava. Posredno je JNA, kao instrument velikosrpske politike u agresiji na Hrvatsku, kriva za tadašnje zaustavljanje entuzijazma i ozračja općeg raspoloženja pristupanja izgradnji golf terena kao važnog segmenta hrvatske turističke ponude. Čemu je kasnije u samostalnoj i međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj, mora se priznati, sve do današnjeg vremena, ruku obilato dala administracija, od lokalne do državne, koja je umjesto poticanja kočila gdje god je stigla, nerijetko tijekom donošenja odluka, tražeći odgovor na pitanje "A di san ja tute?".
Pa je golf u Hrvatskoj i danas doslovno u povojima, te cijela Dalmacija kao najveća hrvatska turistička regija još uvijek, gotovo tri desetljeća poslije jugo-bombardiranja golf gradilišta uz Cetinu, nema niti jedno golf igralište s osamnaest rupa.
Profesor Slobodan Marinović iz Splita, kao predratni zaposlenik londonskog predstavništva "INA toursa", zaljubio se u golf kao društvenu igru u kojoj nema ograničenja kada su u pitanju dob, spol, zanimanje, boja kože... I kao turistički radnik spoznao je koliko bi golf mogao utjecati na produženje turističke sezone u Hrvatskoj u kojoj se tada, kao uglavnom i danas, turistima nudilo tek more i sunce. Stoga je Marinović nakon povratka iz Londona u Hrvatsku, odnosno u svoj Split, krenuo ostvariti još u engleskoj prijestolnici skovane planove o izgradnji golf igrališta u neposrednoj blizini Dioklecijanova grada.
Njegova ideja pala je na plodno tlo u tadašnjoj općini Sinj koja je, u okvirima bivše državne decentralizacije, donosila sve potrebne odluke i s Marinovićem, odnosno tvrtkom koja je stajala iza projekta, potpisala ugovore koji su investitoru omogućili da krene u izgradnju. Poslije demokratskih promjena Marinovićeva tvrtka "Alka-club" 1991. godine sklopila je istovjetne ugovore s Hrvatskim vodama, kojim je sada država za izgradnju golf igrališta ustupila "korištenje zemljišta u inundaciji rijeke Cetine u Sinjskom polju". Radovi su, u zao čas, počeli u travnju 1991. godine, nedugo prije velikosrpske agresije na Hrvatsku.
Unatoč tomu zaživjelo je gradilište uz Cetinu, ispod sela Košuta. Teška građevinska mehanizacija u to vrijeme velike splitske graditeljske tvrtke, koje danas nema jer je uništena kroz hrvatski pretvorbeno-privatizacijski kriminal, izravnavala je zemljište i mijenjala fizionomiju okoliša. Napravljen je veliki posao. Govorilo se da je obavljeno oko 70 posto zemljanih radova što je, zapravo, bila glavnina ukupnih zahvata.
A onda je i na prostor Cetinske krajine stigao rat. Snage JNA pod zapovjedništvom ratnog zločinca Ratka Mladića, koje su prethodno iz Knina u Otišić dopremile goleme količine pješačkog naoružanja u auto-cisterni za prijevoz naftnih derivata i naoružale Miloševićeve sljedbenike u vrličkom kraju, 25. kolovoza 1991. godine napale su Kijevo, Vrliku i zastale u Otišiću. Tek na kraći odmor, jer su 16. rujna nastavile agresiju i okupirale sva naselja uz jezero Peruća, sve do Hrvaca, uključujući branu Peruća i istoimenu hidroelektranu. U napadima je JNA koristila potporu i ratnog zrakoplovstva, koje je, osim u rajonu same bojišnice, svoje smrtonosne terete istresalo i na drugim lokalitetima Cetinske krajine. Tako se na meti jugo-avijacije našlo i gradilište golf igrališta uz Cetinu uzvodno od Trilja, uz obrazloženje da "Zenge u Sinjskom polju ispod krošanja topola rade novu aviopistu". Na gradilištu u trenutku napada nije se zatekao nijedan radnik pa nije bilo žrtava, ali su avionske bombe pogodile buldožder, valjak i kontejner. Došlo je do prekida radova koji se nikada više nisu nastavili.
Pokušaja je, naravno, bilo, obećanja puno više. Slobodan Marinović od projekta nije odustajao nego ga je, dapače, dopunjavao. Programima "Golf Cetina & Golf Split" i "Golf Cetina klub" organizacijski je povezao davatelje koncesije na gradnju igrališta i investitore. Pa su se uz ono igralište, na kojemu su 1991. godine zbog bombardiranja prekinuti radovi, a koje je po novom komunalnom ustroju pripalo gradu Trilju, u prostornim planovima pojavila još dva igrališta uzvodno u inundaciji Cetine, na prostorima općine Otok i grada Sinja. Za tri golf igrališta u prostornim planovima namijenjena je inundacija Cetine od Trilja do Hana.
Iako je od Hrvatskih voda 1996. godine uspio ishoditi zamjenu ugovora o koncesiji iz 1991. godine, Marinović ne uspijeva od Splitsko-dalmatinske županije dobiti koncesijsku suglasnost za cjeloviti program, koji je obuhvaćao sva tri igrališta uz Cetinu. Rušeći lokalne birokratske barijere, Marinović je 1999. godine preko Ministarstva turizma uspio dobiti privolu Vlade za svoj golf program "Golf Cetina & Golf Split", kao program od interesa za Republiku Hrvatsku. Tadašnji ministar turizma Ivan Herak dao je izraditi cjeloviti program razvoja golfa u Hrvatskoj, koji je obuhvaćao najmanje petnaestak igrališta, uključujući i sva tri igrališta u inundaciji Cetine.
U međuvremenu su se oko golfa uz Cetinu i njegovih nositelja odvijala burna događanja od lokalne, preko regionalne, do državne razine. Pokrovitelj prihvaćenog projekta golfa na državnoj razini ministar Ivan Herak dan iza posljednje sjednice Vlade Zlatka Mateše lišen je slobode zbog teških optužbi za kriminal. U pržunu je proveo 505 dana prije nego što je kao osumnjičenik pritvor zamijenio obranom sa slobode. Kroz dvanaest sudskih procesa, okončanih 2011. godine, oslobođen je svih optužbi. Ministri koji su ga naslijedili "uspješno" su u drugi plan stavili Herakov projekt razvoja golfa.
Na lokalno-područnoj razini miniran je Marinovićev projekt "Golf Cetina & Golf Split", koji je prihvatila i podržala Vlada. Tadašnje čelništvo grada Sinja, u pokušaju zadobivanja povjerenja birača za još jedan četverogodišnji mandat, izišlo je s projektom "Family Air Park Sinj". Obećavano "Potemkinovo selo" svodilo se na ulaganje sto milijuna eura i otvaranje više od dvije tisuće dobro plaćenih radnih mjesta, a obuhvaćalo je sinjsku zračnu luku uz rub koje bi se izgradile "garaže" za avione bogate bjelosvjetske klijentele koja bi dolazila u Sinj igrati golf. Radi prisnaživanja takvih obećanja sinjski nositelji te lažne nade dovodili su u Sinj skupinu njemačkih državljana, predstavljajući ih uspješnim poslovnjacima i investitorima. S Nijemcima kao partnerima Sinjani su osnovali zajedničku tvrtku nazvanu "DKIG" (Deutch Croatia Invest Group).
Nijemci su, pak, od svega pokazali da su uspješno savladali bakanalije kroz neumjerenost u jelu i pijenju alkohola, pa je dio te skupine u danima poslije Alke 2008. godine usred dana zatečen da urinira na ulici ispred zgrade Ispostave Porezne uprave. A imali su i manire ne podmirivati račune smještaja, što je najbolje iskusio jedan Triljanin. Na kraju se razotkrilo da je cijela ta operacija bila zamišljena kako bi se opljačkali građani RH na radu u Njemačkoj. Upravo njima su na skupovima u Njemačkoj nuđene dionice tvrtke "DKIG", naravno uz uvjet da daju svoj novac, a u čemu je značajnu ulogu imao i pojedinac u habitu. Na svu sreću, Hrvati u Njemačkoj nisu se dali prevariti.
Ali je na izborima 2009. godine smijenjeno gradsko čelništvo uspjelo dati svoj doprinos zaustavljanju projekta golfa uz Cetinu. Sinjani su, naime, za projekt golfa osnovali tvrtku "Golf Dalmacija". Županijsko poglavarstvo s kojim je tada moćne Sinjane povezivala zajednička politička pripadnost, podijelila je projekt "Golf Cetina & Golf Split" na način da je Marinovićevoj tvrtki dodijelilo koncesiju za jedno, a tvrtki "Golf Dalmacija" za dva moguća igrališta u inundaciji rijeke Cetine što bi, po zamisli, Sinjani uz sve drugo unijeli kao svoj udjel u "DKIG". Cijela ta priča na kraju se raspala kao mjehur od sapunice.
U takvom raspletu događaja Slobodan Marinović navodi da je 19. rujna 2000. godine s Ministarstvom turizma, Splitsko-dalmatinskom županijom, gradovima Split, Sinj i Trilj i općinom Otok potpisao "Ugovor o konzorciju za realizaciju projekta golf igrališta na lokaciji Sinjsko polje i Stobreč".
- Tim ugovorom konzorcij se obvezao da će, na osnovi mojega golf programa, a koji je dio programa razvitka golfa kao elementa strategije hrvatskog turizma, stvoriti sve potrebne pretpostavke za ustupanje projekta krajnjem investitoru izgradnje i korištenja uz prethodno vrednovanje moga rada i zalaganja. Po odredbama toga ugovora tvrtka "Golf Cetina klub" trebala je dobiti koncesiju na zemljištu predviđenom za gradnju golf igrališta – kazao je tada Slobodan Marinović, koji danas odbija svaki kontakt s medijima uz obrazloženje da zbog sudskih procesa u tijeku ne smije ništa javno iznositi.
Natezanje Marinovića s ostalim potpisnicima ugovora o konzorciju i nada da bi se projekt golf igrališta mogao pokrenuti s mrtve točke, a s njim i svega drugog što takva igrališta prati, trajala su do 2008. godine. Budući da je na svaki njegov zahtjev uslijedila ogluha, Marinović je protiv dijela potpisnika konzorcijskog ugovora pokrenuo sudske postupke koji još traju, a čija vrijednost se mjeri milijunima eura.
U međuvremenu, golf igrališta u inundaciji Cetine izbrisana su iz prostornih planova Trilja, Otoka i Sinja, i to ne voljom tih jedinica lokalne samouprave, već s državne razine. U lokalnim i regionalnim prostorno-planskim dokumentima, kao i u strateškim dokumentima o razvoju turizma Republike Hrvatske, ta su igrališta egzistirala više od dvadeset godina. Prije nekih pet, šest godina, međutim, protiv planova za golf igrališta u inundaciji rijeke Cetine, iza kojih je i dalje stajalo Ministarstvo turizma, ručnu kočnicu i njihovu eliminaciju povukli su ministarstva poljoprivrede i zaštite okoliša. Pa su se ta igrališta zadržala još samo u spisima sudskih procesa koji traju.
U takvom raspletu svoju priliku vidjeli su iz grada Vrlike. Oni su svojim prostornim planom na području Ježevića i Koljana, između jezera Peruća i planine Dinare, rezervirali golemi prostor upravo za izgradnju čak dvaju golf igrališta, ali i za druge turističke objekte, poput hotela, izdvojenih vila i svega što golf sa sobom nosi.
Još samo kad bi se pojavio ozbiljni investitor. Kojemu se ne bi podmetale noge i tražio mu se trun u jajetu, što je disciplina koju je hrvatska administracija dovela do savršenstva.