Prije nešto više od godinu dana zamjenik makarskoga gradonačelnika Joze Vranješ najavio je ozelenjavanje grada. Obećao je, podsjetimo, kupnju 30-ak stabala koja bi se zasadila na Zelenki, te nabavku 300-tinjak stabala koja bi se podijelila makarskim građanima.
Makarska se guši u betonu i zato treba poticati ozelenjavanje. To je rečenica koju je tom prilikom izrekao Vranješ. Svega 13 mjeseci kasnije, zvuči više tragično nego ironično, poglavito u svjetlu čudovišnih betonskih zdanja koja ne samo da strše u okolišu, nego nemaju ni trunke zelenila. Jedino zeleno na njima i oko njih eventualno je zelena boja fasade, dok su parkovi, drvoredi i grmovi stvar prošlosti, urbanističkog planiranja u vremenima bivše države.
Nikakva stabla, kako vidimo, Vranješ nije zasadio, niti je, kao ni partneri mu na vlasti, išta poduzeo da spriječi urbocid koji se događa u gradu.
Naravno, o svemu tome uputili smo mu pitanja, nakon što smo ga neuspješno pokušali dobiti telefonski. Podsjetit ćemo uzgred da odgovor na neke upite, poput onoga o gradskoj knjižnici i statusu FA Tempeta, poslane prije 20 dana, još nismo dobili, iako nam je obećano da će stići u primjerenom roku.
Objasnili smo mu, ljubazno u poruci, da je primjeren rok za novinare do zaključenja pisanja članka, i podsjetili da je suradnja u interesu javnosti, ali naišli smo na ignoriranje. Potom smo na protokol Grada uputili još jedan upit. Ukratko, na sve načine, korektno i strpljivo, poštujući dužnosničke obveze, tražeći običnu informaciju, bez ikakvih premisa i pretpostavki, pokušali smo dobiti službeni odgovor, no unatoč našoj dobroj volji, zbog koje već mjesecima moramo glumiti "budalu" koja prosi informacije, odgovor nije stigao.
Zanimalo nas je zašto stabla nisu zasađena. Je li u proračunu za tekuću godinu izdvojen novac za nabavku onih nekoliko stotina stabala, obećanih lani. Kako komentira činjenicu da i nove stambene zgrade najčešće nemaju nikakvo zelenilo na parceli iako prema prostornim planovima postoji uvjet da određeni postotak parcele bude ozelenjen. Sam je Vranješ lani kazao kako vlasnici obiteljskih kuća tu obvezu sami vješto zaobilaze. I na koncu, zanimalo nas je postoji li intencija Grada, bilo kroz izmjene Prostornog plana bilo kroz neki drugi akt, sukladno zakonskim propisima i mogućnostima, da uvjetuje investitorima da u stvarnosti dio parcele namijene za zeleni park ili drvored.
Sam je Vranješ lani kazao, a tako vele i arhitekti s kojima smo razgovarali, da je teorija jedno, a praksa drugo. Vlasnici objekata u glavnom projektu ispoštuju izgrađenost, predaju takav glavni projekt izrađen po PS-u, dobiju dozvolu, i kad dobiju uporabnu, na mjesto predviđenog zelenila stave još betona najčešće u vidu parking mjesta.
Da je jedno teorija, a drugo praksa, kaže nam i urbanistica Maja Madirazza.
- Praksa je stvar kontrole, jer teoretski se propisuje negdje 20 posto zelenih površina, a negdje čak 40 posto, ovisi o jedinici lokalne samouprave. Primjerice, Grad Dubrovnik čak traži studiju krajobraza - kaže Madirazza.
Studiju krajobraza ne traži nitko na Makarskoj rivijeri, a najbliže toj ideji je Općina Brela. Kod njih se odnos zelenilo:beton kreće od 20 posto za zelenilo, pa sve do 60 posto. Evo i zašto spominjemo Brela u pozitivnom kontekstu, oni su, naime, jedini na ovom području koji su uz zelenilo propisali i vrstu bilja pa inzistiraju na visokokvalitetnom mediteranskom raslinju. Uglavnom, zelene travnate površine nisu dovoljan uvjet, kaže nam načelnik Stipe Ursić.
- Imamo još jedan uvjet. Nije dovoljno da se u glavnom projektu nacrta zelenilo, nego je isto potrebno i u građevinskoj dozvoli, i to ne na način da se oboji zelenom bojom, nego tražimo i idejno rješenje. Dakle, investitor mora ponuditi i prostornoplansko rješenje, a ne da se, kao što to negdje rade, samo oboja zelenom bojom i time zadovolji forma - tumači Ursić.
I kod susjeda u Baškoj Vodi također postoje propisani omjeri, a načelnik Josko Roščić kaže kako je izgrađenost trenutačno svega 40 posto.
- Ako parcela ima 100 kvadrata, sam objekt je na površini od 40 kvadrata, dok je ostalo okućnica i zelenilo - veli Roščić.
U općini Tučepi ovaj odnos varira, pa je tako u zonama 1 i 2 postotak zelenika prilično mali te ide od 15 do 25 posto u odnosu na cijelu parcelu, dok se u zoni 3 udio ozelenjene površine penje na 30 posto.
- U zoni 4 čak 65 do 75 posto parcele mora biti zeleno - kaže nam načelnik Ante Čobrnić koji se apsolutno slaže kako beton posvuda napreduje do te mjere da je to postalo neodrživo.
Upravo iz ovog razloga Općina Tučepi i Općina Brela idu na restriktivnije prostorne planove, odnosno urbanističke planove, o čemu će biti prilike pisati.
Dolazimo do Makarske, za koju se svi naši sugovornici slažu da je stanogradnja debelo uzela maha i da je to svakome jasno. Iz Grada Makarske, točnije, Ureda za gospodarenje prostorom, odgovor na naša pitanja do zaključenja pisanja članka nismo dobili. Zanimalo nas je koji su preduvjeti važećeg Prostornog plana Grada Makarske za izdavanje uporabne dozvole, a vezano za postotak i eventalno vrstu stabla/grma na samoj parceli. Nadalje, željeli smo znati, s obzirom da dosta novih zgrada nema na svojoj parceli nikakvo zelenilo, kako im je izdana dozvola. Ako su u glavnom projektu naveli zelenilo, a kasnije izignorirali ovu obvezu, postoje li sankcije, pitali smo pročelnika Ognjena Radića, ali do zaključenja broja ipak nismo dobili odgovor.
Tonči Vuković, voditelj Odsjeka za prostorno uređenje, koji se za razliku od nekih kolega uredno javlja novinarima na telefon, pojasnio je kako odnos zelenila i betona u Makarskoj prema Prostornom planu varira, pa negdje ozelenjena površina (u teoriji) iznosi 20 posto, a negdje 40 posto, ne toliko ovisno o zonama nego vrsti objekta. Nisu isti propisi za hotel, stambenu zgradu ili obiteljsku kuću.
Ali, i tu dolazimo do "ali" - u praksi zelenila nema ni pod svijećom, osim ukoliko prošetamo blokovima zgrada građenim u vrijeme dok se urbanizam cijenio kao struka, a u novijoj povijesti to sigurno nije slučaj.
- Investitori obvezu zadovolje tako što postave tzv. parkirne kocke koje formalno gledajući jesu zelene površine. Baš zato u ovim Izmjenama i dopunama Prostornog plana idemo na jasnije definiranje, pa ćemo propisati i tip zelenila, kako bi se izbjegle ovakva praksa u budućnosti - veli Vuković.
Do tada, posljedice prakse će se nastaviti dokle god beton nastavi napredovati poput metastaza. Neshvaćanje važnosti zelenila nije samo simptomatično za velike investitore koji u stambenim zgradama na kojima okreću novac niti ne žive. Svjedoci smo trenda da renoviranje bilo koje obiteljske kuće najčešće počinje poslom za motornu pilu, koja ima posjeći sve što na parceli stvara kisik, e kako bi se produciralo još betona korisnog za nova parking mjesta. Čim se kuća proda, ili čim preci emotivno vezani za bor, smokvu ili lovoriku u dvorištu odu "na vječna lovišta", potomci misionarski krče dvor rješavajući se beskorisne, romantične ideje, u korist novog betonskog kulta, ne shvaćajući da su se neki turisti u te apartmane vraćali baš zbog tog šarma dvora, a ne mesingane ograde.
Što u takvom ozračju možemo očekivati od investitora koje s Makarskoj veže samo lova, suvišno je govoriti. Arhitekt Leon Lulić, koji je usamljen u ovakvom stavu, iako se možda radi o tome da ga neki možda neće javno izreći, uvjeren je da silom ne možemo ništa, dakle da je teško nekoga natjerati da zbog propisa zasadi koje stablo ili grm.
- Kada se previše ograničava, nema previše sreće. Ako investitor nema za tim interes, teško ga je natjerati da ozeleni površinu - veli Lulić.
Na naše pitanje gdje je rješenje, vjeruje li zaista da se isplati ljude educirati i osvještavati, što je mukotrpan proces, kaže kako je uvjeren da je to jedini put.
Osim kroz veću kontrolu, kako kaže urbanistica Madirazza iz URBOS-a, firme koja je izrađivala i neke prostorne planove na Makarskoj rivijeri, zelene površine trebaju se urbanistički planirati i na javnim površinama. Lulić kaže kako bi Grad trebao organizirano saditi na svojim površinama. Podsjeća kako su nekad pored FINA-e bile zasađene topole. O takvom, promišljenom ozelenjavanju na javnim površinama treba, kaže, promišljati.
Međutim, kapitulacija zelenila pred betonom posljednjih je godina u gradu pod Biokovom više nego izvjesna. Dovoljan je posljednji slučaj Glavice, prema riječima arhitekta Miljenka Franića, posljednjeg većeg zelenog trokuta u gradu. Glavica je "pala" pod najezdom bagera u vlasništvu investitora koji, kako su sami rekli, najprije žele ispitati teren, a da gradski oci i vijećnici ne mogu prati ruke od toga, svjedoče i posljednje Izmjene UPU-a Glavica koje su i omogućile ovakav scenarij.
Što drugo napraviti prije toga, nego - popilati svo zelenilo koje je i na privatnim parcelama i na javnoprometnim površinama problematika o kojoj se najmanje promišlja.
Ministarstvo pere ruke
Prema odgovoru Ministarstva graditeljstva, Zakon o gradnji ni na koji način ne definira postotke ozelenjenih površina.
- Uređenje građevnih čestica zelenilom i planiranje javnih zelenih površina određuje se u prostornim planovima - stoji u odgovoru.
Željeli smo znati i postoji li nekakav pozitivan primjer te prakse, naime, koji grad na obali je po tom pitanju u svojem prostornom planu, pri čemu mislimo na prostorne planove ili njihove izmjene donešene u nekoj novijoj povijesti, najbolje i najefikasnije riješio pitanje odnosa zelenih površina i betona. No na ovo pitanje, točnije, stručnu pomoć u istraživanju, nismo dobili nikakav odgovor.