StoryEditorOCM
Dalmacija'svakom sam ditetu sika čempres'

Ovakav običaj slavljenja prinove nećete vidjeti nigdje osim u jednom selu u Srednjim Poljicima: 'Kad nema pišu, neka ima bor'

4. svibnja 2019. - 16:31

- Sve ti je to počelo točno 1965. godine. Moj susid je već ima tri ćeri, žena mu opet zatrudnila, babe po selu pričaju: biće žensko, ali na iznanađenje svih, u Ike se rodio - sin.

Srići nije bilo kraja. Koliko je on sritan, toliko smo bili i mi, njegovi susidi. Moj pokojni otac Stipan s još nekoliko mištana smislija je originalan način kako proslavit rođenje novog stanovnika našeg malog mista. Otišli ljudi u šumu, usikli najveći čempres i prislonili ga na kuću slavljenika, dobro ga podvezali konopon, nek se zna da je Iko dobija sina. Feštalo se, slavilo, a šta'š govorit… – priča nam Nikola Šaškor iz Čišala, sela u Srednjim Poljicima, o običajima u svome mjestu, u kojima je vezanje čempresa uz kuću svojevrsna obavijesna ploča da je u tu obitelj stigla prinova.

Nastavio je i Nikola s kićenjem, pa je pet puta privezao stablo, a nasjekao se i za 17 unučadi. "Dao je ruke" i kada su mu sin Stipe i nevjesta Petra prije nekoliko mjeseci dobili treće djete. Običaj je to koji je postao svojevrsna atrakcija, jer ništa slično nije zabilježeno na daleko.

To je poziv za koji Poljičani kažu da su svi dobrodošli u njihov dom. Svraćaju i poznati i nepoznati i nitko ih ne pita tko su i što su. Sjedi, jedi i pij, u kući se rodio sin. To je tako bilo nekad. Sada se jednako časti i za sina i za kćer.

– Ma, normalno! Iman dvi ćeri i sina i svakome svon ditetu san sika čempres, ali ipak postoji mala razlika. Za sina sičemo ono više, usko, elegantnije stablo, a za žensko malo šire i kitnjastije. Lipa su oba, nego eto… bolje da nestane sela nego običaja – veli Stipe Šaškor, dok nam njegova majka Nada spremno dobacuje:

– Kada nema pišu, neka ima bor. Nije se žensko prije častilo. Ovi mladi oće, i to je dobro. Minjaju se vrimena, evo, vidiš, u ovon slučaju na bolje – spremno će Nada, dodajući kako ih je u devet godina petero rodila i jednako se feštalo za svakog mališana.

– Pusti, majko – prekida je Stipe, s osmijehom, pa domeće:

– Sad će čovik to i napisat, o piši i boru. Nego, vratimo se mi na ritam događanja od rođenja do vezivanja čempresa uz kuću. Za svako svoje dite sika san novi. Nemo'š radi Boga i ljudi ostavit staro stablo iza kuće, pa kada se dite rodi, ponovno ga vezat uz ogradu. To ne prolazi. Nego triba stavit sikiru na rame i pilu u ruke, pa u brdo ili u šumu traktoron ili kamionon. I ovo napiši, stablo uvik mora biti veće od kuće. Nek je centimetar, ali krov prić mora.

A što ako se radi o četverokatnici ili peterokratnici, pitamo Stipu.

– Ma, da je i deseterokatnica, stablo mora biti veće. Čempresi rastu i do 25 metara visine, samo ga triba nać, ali veće od kuće mora bit. Njegova krošnja jednako tako mora bit zelena i na kući se drži dokle se god zadnja grana na njemu ne osuši. Kod nas je običaj da ga držimo do krštenja diteta. To znači oko tri miseca. Poseban je to događaj i veseli mu se cilo selo. Čin jave iz rodilišta da se dite rodilo i da je sve prošlo kako Bog zapovida, prijatelji i susidi pale traktor, alat u ruke i u siku. Zamiri se stablo malo prije, ali u svakon slučaju neće samo doć. Nekad je to na strmon i nepristupačnon terenu, ali donit se mora. Kad ga privežemo, počinje veselje.

Supruga mu Petra navikla je i prije nego što se udala na takva događanja. Iz istog su mjesta, ali ipak kada se to radi za njihovu djecu, poseban je osjećaj.

– Nije vam lako, vi u rodilištu morate ležati, a kući se vesele. Najbitnije je ipak da sve dobro prođe, da je dijete zdravo. U konačnici i ne propustim puno, jer kada se vratim doma, čašćenje i pjesma još traju. Rastegne se to po nekoliko dana. Svi dolaze čestitati, pa i iz okolnih sela, u kući ne smije ništa faliti. Dive se djetetu, a bome i čempresu – smije se Petra.

Po čempresu se odmah s puta vidi je li sin ili kći, ali ovog puta Stipe je za svoju malenu Martu usjekao lijepo zimzeleno stablo, pa je vašem reporterskom dvojcu bilo teško dokučiti kojoj kategoriji pripada - elegantnijoj ili kitnjastijoj.

Dvije kuće dalje još jedno stablo. Kažu nam naši domaćini da se radi o obitelji Dinčić koja je također prije koji mjesec dobila prinovu, i to sina prvorođenca Gabrijela. Roditelji Mario i Klaudija puni su veselja.

I oni su poput Šaškora već odavno "zamirili" stablo. Prvo im je dijete, pa se pomnije biralo. Ako ćemo pravo, toliko je da ne može stati u objektiv.

– Lip je ovo običaj. Cilo van selo dolazi u kuću. Susidi, prijatelji i zvani i nezvani, to je ono pravo što veže ljude. Meni bi bilo nezamislivo da nisan priveza stablo, to ti dođe ka da se dite nije ni rodilo. Ovo naše je ka oglasna ploča na kojoj piše ime moga sina.

Moj otac ima nas četvero dice i za svako je iša po čempres, pa red bi bija da i ja nastavin sa tradicijon. Koliko god vi bili tradicionalni ili ne, poslovice iz ciloga svita, pa i one latinske, govore da se običaji moraju poštovat. Ovaj običaj najprije je krenuo u Čišlama, a nakon nas prihvatili su ga i susjedna sela - Gata, Zvečanje, Smolonje i Ostrvica – nabraja Mario Dinčić.

Njegova supruga Klaudija, inače porijeklom iz Podstrane, nenaviknuta na srednjopoljičke običaje, tvrdi kako joj je na prvu to bilo iznenađenje. Smatra ga zanimljivim događajem, posebno što se cijelo selo sjati u kuću.

Nakon soparnika kao novoga hrvatskog proizvoda koji je dobio zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla na razini EU-a i Poljičkog statuta kao isprave od neprocjenjive važnosti za hrvatsku povijest, koji su obišli cijeli svijet, očekivati je da će i običaj privezivanja čempresa uz kuću uskoro prijeći granice Lijepe naše. Ako se tko tome veseli, onda su to oni Poljičani uz srednji tok rijeke Cetine, i sve to zahvaljujući domišljatim Čišlanima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. travanj 2024 14:57