Ako renovirate stan ili kuću, upoznati ste s količinom otpada koji ostaje nakon svih radova. Televizijske antene, madraci, kompletni prozori i tapeti samo su neki od dijelova s kojima ne znate gdje biste, ali bez obzira na sve, neki građani pronašli su rješenje pa tako ledine na triljskom području obiluju smećem.
Stižemo u mjesto Velić i obilazimo lokacije mjesne kave, mjesnoga groblja i lokacije među mještanima poznate kao Paščine, na pravcu od Velića do Krivodola. Stanje koje zatječemo je u najmanju ruku katastrofalno i zastrašujuće: velike hrpe smeća kojima se ne vidi kraj, te smrad koji se širi i nagriza sva osjetila.
– Ma ovo je katastrofa! Iz dana u dan sve je gore. Nekoliko puta sam prijavljivao ilegalne deponije, ali to nije urodilo nikakvim rezultatom. Kao da nikoga nije briga što se događa. Dva su krivca: ljudi koji bacaju smeće gdje god im padne na pamet, ali i sustav kojeg izgleda nije briga i konstantno pokazuje koliko ne funkcionira. Kako će se priroda izboriti sa svim ovim smećem? – pita se Marijo Kozina, koji se već godinama bori protiv ilegalnih odlagališta, ali bez nekih većih rezultata.
Više puta je Gradu Trilju i komunalnim redarima prijavljivao ilegalne deponije s točnim koordinatama i opisom lokacija, ali bez većeg uspjeha. Kaže, ako bi i reagirali, to bi bilo kratkog vijeka.
– Tako su nedavno ispraznili prepuni kontejner na gradskom groblju Velić i na tome je sve stalo. Mislim da bi komunalni redari redovito trebali obilaziti lokacije pod njihovom nadležnošću i rješavati problem, a ne s vremena na vrijeme reagirati – govori Kozina, dodajući kako se nikada nije pronašlo dugoročno rješenje koje bi zaustavilo ilegalce da po prirodi bacaju smeće.
– Ovo je cirkus koji traje godinama i imam osjećaj da idemo ukrug. Primjera radi, 18. veljače na službenim stranicama Grada prijavio sam mjesto gdje se stalno odlaže otpad, a na moju prijavu do danas nitko nije reagirao. Službe ne rade svoj posao i to ne funkcionira. Strogoća se trenira na malim ljudima, a ne na zaustavljanju ilegalne prakse bacanja smeća gdje god ljudima padne na pamet – zaključuje Kozina.
Nije Velić jedino mjesto u Splitsko-dalmatinskoj županiji gdje se smeće baca u prirodu. Nažalost, takvih mjesta ima na svakom kantunu. Tragom toga odlazimo do Tijarice, samo 15-ak kilometara od Velića prema Aržanu. Zelenilo, mir i tišina aduti su koji nas odmah obaraju s nogu, ali idila vrlo kratko traje. Na samom ulazu u mjesto ne možemo ne primijetiti "čudna" skretanja s glavne ceste koja vode duboko u šumu. Stajemo i odlučujemo pronjuškati što se krije iza prvih stabala. Nakon samo nekoliko metara – neugodno iznenađenje. Improvizirani put i brojne hrpe smeća ukazuju nam da je ovo "popularno" mjesto za iskrcavanje nepoželjnog tereta, kojem se ne vidi kraj.
Televizori, bojleri, cijevi, daske, željezne ograde, crjepovi, kacijole, tave i teće, odjeća i obuća, građevinski šut i azbest, zahodske školjke i metle, samo su neki od odbačenih predmeta koji su nam brzim preletom zapeli za oko. Više od tridesetak hrpica smo izbrojili u nekoliko minuta, a svaka je veća od prethodne.
– Prvi put sam prije desetak godina primijetio da se pod okriljem noći ovdje izbacuje smeće, i to građevinski šut te ostale glomazne stvari. Kontaktirao sam Grad Trilj i komunalne redare, dogovorio s njima termin obilaska terena, ali oni su mi na licu mjesta, kada su došli, rekli da ne mogu ništa učiniti. Njihov odgovor me, blago rečeno, šokirao. Ako oni ne mogu ništa napraviti, tko onda može? Više puta sam prijavljivao, a zadnji put krajem veljače, kada sam od njih tražio da mi i povratno jave što su poduzeli. Ali od njih nisam dobio ništa, osim muka i tišine. Nikoga nije briga, svi okreću glavu, a mene zanima do kada ćemo tako – pita se Zdravko Pocrnja, čija je kuća u blizini ilegalnog odlagališta.
Zdravko ističe kako je pomaka bilo pred Božić, kada je netko došao i poravnao zemlju i zatrpao sve kako ne bi bilo uočljivo, ali to nije rješenje.
– Nije mi jasno kako se nije mogla nabaviti nekakva drobilica na razini grada kako bi se ljudi barem na taj način mogli riješiti građevinskog šuta. Problem imamo i toga su svi svjesni, ali ne nudi se nekakva mogućnost njegova rješavanja. Na kraju će to sve opet pasti na porezne obveznike čiji će se novac trošiti zbog neodgovornog ponašanja pojedinca – za kraj će Zdravko, pitajući se do kada ćemo sami sebi biti najveći neprijatelji.