Od materijala za spomenike postao je ukras za kontejnere: opjevanoj ptici po kojoj su nazvani brojni simboli bivše Jugoslavije svi su okrenuli leđa

Galeb i ja, himna snazi i slobodi, vjerojatno je najpoznatija Oliverova pjesma, koja je u uhu i na jeziku dobrom dijelu ne samo Dalmatinaca. Ona je kruna pozitivnog doživljaja galeba, njegova leta, ljepote, ribarske i morske orijentacije.

A galeb je zaista bio i te kako prisutan i opjevan od 1945. do 1990. Je li razlog tome što su ljudi poslije rata bili željni mira, slobode i čistoće ili su željeli biti bliži idiličnoj, pobjedničkoj Dalmaciji, koja je u gladnom poraću bila primamljiva kao oaza topline i prirodnih užitaka. Ili se pjevalo iz turističke čežnje da se ode na more, što su poguravale i tada popularne dalmatinske pjesme?

Izglednim se čini zaključak da su razlozi bili i političke prirode, u tome što je splitski "Brodospas" 1947. s dna riječke luke izvukao brod "Kiebitz", koji je 1951. rekonstruiran i pretvoren u školski brod "Galeb". S njim je Josip Broz Tito već 1953. otplovio prema Londonu, a do 1979. plovio još trinaest puta u osamnaest zemalja, uz obilato praćenje na TV-u. A kada pretplatnici vide da Tito voli galeba s velikim G, onda su i oni voljeli galeba s malim g.

S Titom je plovila i Jugoslavenska ratna mornarica, najpopularniji tadašnji rod vojske. A JRM je 1962. godine, naravno ne bez znanja vrhovnog kapetana, u Podgori podignuo spomenik, autora Rajka Radovića, u čast poginulih i stradalih pomoraca i mornara boraca u Drugom svjetskom ratu, kako znamo, hrabrih ko legende glas. Dojmljiv spomenik visok trideset dva metra nazvan je "Galebova krila". Spomenički kompleks je 1972. registriran kao kulturno dobro, ali to nije spriječilo dva pokušaja njegova rušenja bombastičnih devedesetih. Srećom, neuspješna.

Na tim visinama nipošto se ne zaustavlja let galebove tadašnje slave. Već 1951. u Omišu je formirana trikotaža "Galeb", koja poslovni let nastavlja i danas. Split ima i lanac kemijskih čistionica "Galeb", koji je također opstao do danas. Iako nemaju devet života, galebovi su dugovječni. I lete daleko, preko granica.

Već 1977. godine, dvije godine nakon Runjićeve vječne pjesme, u Šapcu je osnovano prvo privatno poduzeće u bivšoj SFRJ – "Galeb" Šabac. Bave se elektrotehnikom i elektronikom. I još postoje. I nisu sami, ima još poslovnih galebova, čak i "Galeb grupa".

Po galebu je, nažalost, nazvan i vojni avion JNA, koji se proizvodi od 1982. Budući da je on djelovao u ratovima na ovim prostorima, a posebno u BiH i na Kosovu, možda je ta zloupotreba imena utjecala na kasniju negativnu galebovu percepciju. Ali galebova popularnost ipak nije bila tolika da bi se na radiostanicama policije i vojske čulo da Sokol ili Orao zovu Galeba, Galebe, javi se.

Tih desetljeća čitao se i "Galeb Jonathan Livingstone" Richarda Bacha, knjiga o težnji za nečim višim, izvan zakona jata, bila je temelj mnogih odrastanja, a i još je. I zadnje, ali nipošto najmanje važno, po galebu su nazvani i primorski zavodnici. Galebovi s malim g, ali s velikim k, kljunom koji ne klikću, nego guguću, kao golubovi. I koji su obogaćivali izvanpansionsku ponudu, kako na plažama, tako i izvan njih. Ti lokalni Don Juani i Casanove, manekeni preplanulosti, otvarali su prve plesove, poboljšavali rad šanka i brinuli se da putevi u šumarke budu prohodni, a klupe cijele.

I onda, reklo bi se preko noći, dok je pažnja bila fokusirana na raspad starog sustava i rađanje novoga, rat i poraće, kad se nije stizalo misliti na ljude, a kamoli na galebove, percepcija primorskog simbola doživjela je preokret. Nakon idealizacije, galeb postaje problem.

Mediji su preplavljeni fotografijama galebova na kontejnerima i deponijima. Galebovi su se počeli gnijezditi na terasama naših višekatnica. Prodirali su sve dublje u kontinent. I njihov broj svake godine kao da je rastao. Pred njima su strateški uzmicali vrapci i golubovi kao što mali dioničari uzmiču pred krupnim ulagačima. Njihova buka u praskozorje počela je smetati i turistima, važnijima od nas samih.

U Splitu "Slobodna" bilježi da galebovi klikću ne samo po Ravnim njivama, nego po ravnim krovovima svih kvartova, a Karepovac su pretvorili u Galebovac. Uzalud vam je originalni njemački deterdžent kada u brišućem letu prođe eskadrila bijelih bombardera. Čudno da neki komunalac još nije optužio galebove da su krivi za mutnoću Jadra i oštećenja asfalta na cestama.

I Imotski muče galebovi koji slijeću u Modro jezero ostavljajući izmet i perje, tamane žabe i ribe i tjeraju sve druge ptice. Kako je lani zapisao Damir Šarac, zato su Imoćani nabavili plinski top strepeći hoće li on s galebovima otjerati i turiste. Razmišljali su i o sokolarima, ali oni su zauzeti, što bi nekima mogla biti ideja i za prekvalifikaciju, uz poticaje za ulaganje u osnovno jato. Rješenje se vidi u zatvaranju deponija Kozjačić.

Galebovi su prisutni i u Zadru. U proljeće i ljeto 2018. godine u Zadarskom listu zovu ih "pernatim napasnicima", stanovnici brojnih zadarskih kvartova su "taoci galebova", tuku se s vranama za teritorij, otimaju sendviče iz ruke turistima i školarcima. "Umjesto slika jadranskih galebova kako stoje na liticama iznad mora i lete nad pučinom loveći ribu, dobili smo galebove strvinare", piše Mišel Kalajžić. I on kao i drugi upućuju na gradski deponij na Diklu kao razlog okupljanja galebova.

Grad Zagreb, kako je i red, metropola je i hrvatskih galebova. Riječnih galebova zimi ima više od petnaest tisuća. Ali na deponij Jakuševac dolijeću i galebovi klaukavci s juga, po pet tisuća odjednom. Znaju i galebovi gdje je najveći prosječni osobni dohodak i najbolja spiza.

Riječane također brine hoće li njihov grad, osim Europske prijestolnice kulture, postati i prijestolnica galebova. Lani su razmatrali rješenja za smanjivanje njihova broja, a uzor su vidjeli u Poreču i Rovinju, koji su galebovima, kažu humanom metodom, podmetali lažna jaja i tako smanjili njihov broj.

Stručnjak za galebove, biolog Luku Jurinovića s Veterinarskog instituta u Zagrebu, kolegi Kalajžiću objasnio je ponašanje galebova.

– Galebovi su oportunisti, idu za što lakšom hranom. A najlakša je na deponiju. Najbliže deponiju je otići u grad gdje imate kante za smeće i kontejnere s otpacima. Galebovi nisu promijenili ponašanje, samo ih ima previše, pa ih ljudi sve više primjećuju. Ne postoji ništa efikasno protiv njih. Čak ni najgore metode, poput ubijanja, nisu dale rezultate. Jedino što može pomoći jest zatvoriti smetlišta i sanirati deponije, odnosno ukinuti dotok hrane. To znači i striktno zatvarati kante za smeće i deponije i ne bacati otpad na ulice – zaključio je Jurinović objasnivši da na Jadranu postoje dvije vrste velikih galebova, sredozemni galeb, koji je "ribar", i žutonogi galeb klaukavac, koji krešti i obilazi deponije.

No, problem se ne rješava, a galebove danas čak zovu letećim štakorima koji su u stanju izlitati cijelu turističku sezonu. Možemo još očekivati da ih optuže da su baš oni krivi za kaos s otpadom pa će povrh svega imat straja od protuzračne obrane i novih borbenih aviona. Kako je uočena pojava da galebovi lete u unutrašnjost u potrazi za deponijima, bojimo se da nekome ne padne na pamet ideja bacanja otpada u more, da se tako vrate galebovi.

Bidne galebove danas uspoređuju s poslovično gladnim političarima koji po domjencima jedu ka galebi. Što bi značilo da halapljivo unose velike količine hrane istodobno se olakšavajući po glavama birača. Zar i privatizatori iz devedesetih nisu kao galebovi grabili nerazvrstano. Pohlepa je dobra, uzrečica je kao izišla iz galebova kljuna. Zanimljivo da se na galeba ne žale ljudi koji s njim imaju doticaj, ribari, sakupljači boca, radnici "Čistoće". Galebovi očito znaju bonton. Kod kontejnera prednost imaju socijala i stariji ljudi ili oni koji bacaju smeće.

Snobovske devedesete guraju i labudove da se šepure pred djecom, ali ptičja gripa i hrvatska nebriga prorijedila je njihov broj. Jedna od rijetkih kontri antigalebarstvu ovih godina koje se možemo sjetiti bila je ona splitskog umjetnika Nene Mikulića, koji je radio skulpture galebova kad su ih svi opisivali u najcrnjim tonovima. Makarska je najizravnije išla u kontru podignuvši spomenik galebu zavodniku, rad Nikole Šanjeka.

I estrada je okrenula leđa galebu. Već osamdesetih Runjić je Milu Hrniću skladao "Golubicu bijelu", i na Fiamengove stihove "Lastavicu", sigurno ne s namjerom da istisne dalmatinskog cara o' tic'. Balašević je pjevao o crnom labudu, Prljavo kazalište o bijelom, Johnny Štulić o mrtvim fazanima. Iza 1990. himnu mu je ispjevao Boris Oštrić i Ribari u pjesmi "Gospodar galeba".

Oštrić je i za Vinka Cocu u pjesmi "Ribari" napisao zapažene stihove "dok svi ljudi spavaju, galebi se karaju". I Neno Belan posvetio mu je pjesmu u kojoj ga galeb vodi do matere Dalmacije. Galebovi se kratko javljaju i u pjesmi Bana i Giuliana "Jugo". Grupa Dalmatino stavila ga je na naslovnicu albuma "Cukar i sol", ali su jednu od glavnih pjesama posvetili ćaćinu grdelinu! I to bi bilo to.

Umjesto galebova, nakratko su doletjeli Mineini vrapci, u neprincipijelnoj koaliciji s komarcima, još se može čuti da "Letu štuke" Dina Šarana. Joško Tomičić je probao s "Crnim vranama", ali ni one, srećom, nisu dugo graktale. No, najizravniju ambiciju da zauzmu mjesto galebova pokazali su sokolovi, najveći galebovi neprijatelji. S njima se postupalo opreznije jer ih ima i u pjesmama susjednih zemalja, a školarci iz starog sustava pjevali su i "Sivi sokole, prijatelju stari".

Najjači upliv sokola, naravno, bio je u pjesmi "Zovi, samo zovi". Takvu spremnost polaganja života, treba priznati, svi galebovi nikad nisu ponudili. Ličku narodnu pjesmu "Pjevaj mi, pjevaj, sokole" u devedesetima obradila je i Matija Vuica. Miroslav Škoro nije otpjevao "Ne dirajte mi galeba", nego "Da mi je soko ptica biti". U sokolski val uklopio se i film "Sokol ga nije volio". Sokol se proširio i u ekonomiju, uglavnom u zaštitarstvo, kao u "Sokol Šafraniću" i "Sokol Mariću". Prodro je i u neupitno galebovo područje, pa Splićanin Dražen Zečić u pjesmi "Sokole, ptico siva" moli sokola, a ne galeba, da ga nosi do njenih dvora.

Sokol je takav, jede iz ruke, sluša naredbe, donosi lovinu gazdi. Galeb to nije. Dišpetožast je, ka pravi Dalmatinac. Ne može ga se dresirati da ti donese koju srdelu za marendu. Ili da nadgleda što ti ljubav radi na osami pored mora. Galeb voli slobodu i visinu, ne voli eksploatatore, zato je i bio legenda u vremenu gdje se sreća mjerila zadovoljstvom, a ne bogatstvom. Galeb ne nosi poštu ni poruke, ne mo'š ga stavit ni u ćibu da krešti. Nitko se nikad nije igrao Galebe, koja ura že... Kad bi galebovi pristali da ih se iskoristi, današnji beskrupulozni direktori vjerojatno bi ih angažirali da odvajaju otpad. Za skromnu nadnicu, dakako.

Galebu će danas malo tko napisati pjesmu. Ribara i morske orijentacije je sve manje, smeća sve više. Današnji galebovi nisu više oni stari, opjevani, kao što ni stanovnici današnjeg Splita, Zagreba, Sarajeva, Beograda ili Londona nisu oni jučerašnji. Dio je umro, odselio se, utihnuo, neki drugi galebovi kriješte iznad glava.

Na splitskoj peškariji još im prodavači pružaju srdele u vis, na Rivi skupljaju ostatke fast fooda i trijebe prekrcane kante za smeće. Malo ih tko primjećuje. Ljudima je sve manje stalo do tradicije i ljepote, postali su i sami nalik na galebove, misle samo da taj dan prehrane sebe, tjeraju protivnike, kriješte i drže se jata.

A i galebovi su nalik na Splićane i Dalmatince, njeguju klapski i navijački stil glasajući se zajedno, ali znaju biti i sami, napadati kao hajduci, tražiti puno, a zadovoljavati se ostacima. Ne daju na se, ne daju svoje, kao kozmopoliti lako odlaze u svijet, ali se i vraćaju. Cijene let i slobodu, ali i dom.

Možda se do 1990. pretjerivalo s obožavanjem galeba, pa se poslije otišlo u drugu krajnost, rušenje te idealne slike. Nekad materijal za spomenike, galeb je od zanosnog slobodara i vladara neba postao ukras za kontejnere. A i on sam je odgovoran, i njega je uhvatila politika lako ćemo. Kao i vlast, zapostavio je jadransku orijentaciju i more, okrenuo se fast foodu, prijete mu zdravstveni problemi s neletećim stilom života. Kontejneri su njegovi šoping-centri, dolazi nam u proljeće u jatima, podudarno s najezdom turista.

A ako se situacija s otpadom možda sredi, ako na Karepovcu nikne trava zelena, gdje će onda galebovi? Jest će i dalje svoj tvrdi, teški obrok sa sedam kora, radije kopati po smeću nego biti poslušni, slijediti svoj kliktaj slobode. Galebe, izdrži, dokle krila tebe nose kud god želiš.