Dalmacija Split županija

Prokletstvo Pajtunovih

Te noći đavli im nisu dali mira,  lijepim sestrama maske su srasle s licem i nastala je prava drama...: donosimo legendu o bogatoj plemićkoj obitelji iz 18. stoljeća koja je isčeznula iz Trogira

Prokletstvo Pajtunovih

Priču o Pajtunovima pripovijedala je u Pašikama stara Roka djevojčicama iz susjednih kuća. A čuo ju je Ante Ivačić, popisavši trogirske legende na jednom mjestu

Krnjevali starih dalmatinskih gradova stoljećima su bili dani raspojasanosti, utisnuti u vrijeme između božićne blagosti i stroge, pokorničke korizme.

U ludim povorkama, ritualima koji su imitirali život – samo s druge strane – maškarani građani sudili su svome Krnji, Juti, ili kako su ga već nazivali, za sve zlo koje ih je zadesilo u protekloj godini, bilo da su ga skrivili sami oni, pučani ili su opačine pripisivane moćnicima, a sve je ostajalo samo u to doba, uoči Pokladnog utorka, nekažnjeno.
U svakom je karnevalskome smijehu bilo i ponešto boli, pa i pouke, no priča iz staroga Trogira čija se radnja zbiva baš u ludoj pokladnoj noći, čiju je opijenost i blud trgao karizmatični bumbal, najveće zvono katedrale (istog imena u Trogiru i u Splitu), kad bi u ponoć brončanim dubokim basom oglasio Čistu srijedu i definitivni pad maski i moreta za tu godinu, priča koju su građani dobro zapamtili, iznimna je i pogađa bogatu plemićku obitelj Paitoni, po trogirsku Pajtunove.

Glasi otprilike ovako, a čuo ju je Ante Ivačić, popisavši trogirske legende na jednom mjestu. Navodi Ivačić kako ju je "uhvatio" jednom prilikom kad je na balaturi svoje kuće u Pašikama sjedila stara Roka i pripovijedala djevojčicama iz susjednih kuća priču o trodnevnom zvonjenju u pretposljednom tjednu karnevala.

– Onda su bila, djeco moja, vremena puna straha Božjega i stida ljudskoga. Svaki bi se grijeh teško okajao. To se dogodilo i Pajtunovima. Njihova je kuća bila na glasu zbog bogatstva i imena. U tom su domu bile tri mlađahne sestre, jedna ljepša od druge, a u velikoj dvorani njihove palače davale su se često gozbe i zabave. Za vrijeme karnevala tu su bili najsjajniji plesovi na kojima su često sudjelovali i sami guverneri i generali.

Tako je jednog posljednjeg dana karnevala veliki ples privukao sve što je bilo odličnijeg u gradu u njihove dvore. Tri su sestre ljepotice neprekidno plesale skrivajući lice crnim maskama. Nikada se prije toga nije dogodilo u Trogiru da se je koji ples produljio preko ponoći u Čistu srijedu – stenografskom preciznošću izvještavala je šjora Roka o događaju, koji se po svoj prilici dogodio u osamnaestom stoljeću, a prava drama tek je slijedila:

– Te noći đavli im nisu dali mira i sestre su osamljene plesale i nakon što je zvono oglasilo svršetak karnevala. Svijet koji je prolazio obalom vidio je kako na krovu njihove kuće između Biskupije i koludričkog tornja plešu vrazi s plamenovima na glavi i ulaze kroz prozore u dvoranu. Pripovijedali su oni koji su bili na plesu da su se za dugo vremena bili skamenili od pustoga straha kad su vidjeli kako đavli ulaze.

Lijepe su Pajtunovice pobjegle u svoje odaje, ali na veliko njihovo čudo i žalost nijedna od njih nije mogla skinuti masku s lica. U to i gosti i vragovi pobjegoše iz kuće. Iz Pajtunove palače čuo se plač i zapomaganje. Ukućani su palili tamjan, molili, zavjetovali se, ali sve uzalud.

Cijelu srijedu i četvrtak dolazili su kod njih prijatelji i znanci, no činilo se kako su im maske srasle s licem – kaže trogirska karnevalska priča koja ipak ima sretan i poučan obrat.

– Pošle su sve tri u katedralu da se ispovjede i pomole. Sam je biskup trogirski obavio sveti čin, a potom je čitao razne starinske molitve protiv đavolske sile, i netom ih je poškropio blagoslovljenom vodom, pale su im maske s lica! Veliko veselje zavlada među narodom u crkvi, u cijelom gradu i u Pajtunovu domu! Narod je slavio moć molitve nad sotonom. I od toga vremena u zadnjoj sedmici karnevala zvoni večernje veliko zvono da nas sjeti kako taština i užitak može naškoditi duši i tijelu – zaključila je šjora Roka trogirsku priču iz davnina.

I sad ćete vi, dragi čitatelji, odmah reći: priča kao priča, bajka kao bajka. Ali kako objasniti činjenicu da su u trogirskoj katedrali dugo održavani tridni ili trodnevnice, baš u četvrtak, petak i subotu prije zadnje nedjelje karnevala kad se služe "mrtvačke" mise s večernjom za mrtve i blagoslovom s Presvetim! A veliki bumbal zvoni svaku večer pred tridnom. Ima još: tridne je davala i plaćala baš obitelj Paitoni, sve dok početkom dvadesetog stoljeća nisu iščeznuli iz Trogira, a potom je taj starinski običaj nastavilo crkovinarstvo stolne crkve.

– Noćni zvon u te dane sigurno je u gluho doba noći, nakon redovitog večernjeg angelusa, izazivao jezu, a priča o kratkotrajnom "prokletstvu" lijepih kćeri obitelji Paitoni vjerojatno je nastala kao rezultat zavisti zatucanog maloga puka na njihovo veliko bogatstvo, ali i kao reakcija na prosvijećenost i liberalnu ideologiju tadašnjeg visokog, obrazovanog sloja.

Paitoni, naime, nisu staro trogirsko plemstvo, brodovlasnici i zemljoposjednici koji u trogirsko plemićko Veliko vijeće ulaze relativno kasno, tek 1773. godine. Po svoj prilici, doselili su iz Brescie, a po obiteljskoj legendi ondje su doprli iz Škotske 1500. godine, odakle su 1700. došli u Trogir i stekli veliki imetak. Njihova raskošna palača u središtu grada, preko puta samostana benediktinki, sigurno je izazivala ljubomoru. Jedna grana obitelji živjela je u Splitu, a jedna u Zadru – komentira prof.dr. Ivo Babić, koji je o baroknoj palači Paitonovih, u Trogiru nazvanoj "Pajtunova kuća", napisao studiju.

Premda se s ulice ne bi reklo, budući da je pročelje relativno neveliko, riječ je o velikom sklopu baroknih stilskih obilježja, pred kojim je neobični dekorativni kameni pločnik koji naglašava značenje obitelji vlasnika palače, a nad njom put neba siže jedan od najviših trogirskih tornjeva, torjuna, koji je nastao vjerojatno iz starije obrambene kule.

Sjaj kuće Pajtunovih, u kojoj se u davnini događala pokladna drama lijepih kćeri gospodarevih, do danas je vrlo potamnio: iznutra je sklad dalmatinske plemićke palače potpuno narušen pregradnjama, izvana je oronula, pročelje se slabo nazire iza golemog, zapuštenog oleandra, a o nekadašnjem blještavilu svjedoči tek masivna trbušasta ograda koja vodi uz skaline, jedna od rijetkih "a la veneziana" sačuvanih u gradu, te teraca za sunčanje s kamenim kupicama i bucalom s uklesanim plemićkim grbom. Obitelj Paitoni iz Trogira nestaje početkom dvadesetog stoljeća, a dr. Babić napominje kako su bili rodbina pokojnog splitskog profesora Vladimira Rismonda.

Razgovaramo i s dr. sc. Fani Celio Cega, povjesničarkom i ravnateljicom Muzeja grada Trogira, inače potomkinjom trogirske plemićke obitelji puno starije od Paitonovih, koja svoje korijene vuče još od trinaestog stoljeća.

– Događaj na Pokladni utorak kod Paitonovih nije dokumentiran, ostao je samo kao legenda koja se vezuje uz tridni, kad se služe mise za mrtve i zvoni veliko zvono katedrale, koje su naručivali i plaćali upravo članovi ove obitelji. No znamo da je vrhunac godišnjih zabava i u Trogru bio karneval kad su se u kazalištu, ali i po plemićkim kućama, priređivali krabuljni plesovi. Plemići su za te priredbe nabavljali posebnu odjeću i maske, a takva se nošnja spominje u inventarima obitelji Garagnin.

U Muzeju grada čuva se primjerak 'Hvarkinje' Martina Benetovića, komedije koja se, prema glavnom junaku, u trogirskom rukopisu naziva 'Komedija od Bogdana', a u kojoj su glumila redom svećenička lica i to u vrijeme poklada, ali u svom krugu i ambijentu.

Spominju se redom svećenička lica pripadnika trogirskih obitelji Sasso, Košćina, Kvarantan, Katalinić, Gatin, Ostojić, Picini... koji su igrali muške i ženske uloge. S obzirom na dataciju prijepisa, može se pretpostaviti da se komedija izvodila tijekom XVIII. stoljeća.

Prema nekim mišljenjima odigravala se 1731. godine u zatvorenim svećeničkim krugovima u interpretaciji tamošnjeg svećenstva, kao pokladna priredba. Gotovo svim karnevalskim svečanostima prisustvovao je i predstavnik mletačke vlasti. Usput rečeno, trogirski su se veseljaci zabavljali po ulicama na račun beskućnika i osobenjaka, tzv. redikula, zbijajući šale na njihov račun.

Narod je takvu vrstu uličnih lakrdija prozvao komedijom. Na Tusti četvrtak i u Trogiru bi se prema venecijanskom običaju volu odsijecala glava, čemu je nazočio svečano odjeveni gradski knez, a puk se veselio na ulicama odjeven u stare krpe i vreće. Pored kazališta, zabave i plesovi organizirali su se i u casinu – navodi dr. Celio Cega, te ukazuje kako je njemački književnik i putopisac Herman Bahr opisao svoj posjet trogirskom karnevalu 1909. godine:

"Zabavljam se, a nekako mi je i nelagodno gledajući ove ljude koji gotovo da stanuju na pozornici. A kako su danas još i poklade, na Rivi skaču zakrabuljeni muškarci s rogovima, dugim crvenim nosovima, zakrabuljene žene u haljinama. Stari prosjaci leže u dronjcima i griju se. Sve izgleda sablasno na plavom moru i dragom suncu."

Prof. dr. Babić ukazuje nam na djelo ruskog teoretičara književnosti Mihaila Mihailoviča Bahtina koji navodi kako je "karneval drugi život naroda, organiziran na principu smijeha, njegov praznički život". Praznički život posljedica je univerzalnog rušenja normi, izokretanja hijerarhije i kršenja zabrana.

Upravo su to odlike svih pojava koje spadaju pod nazivnik karnevala. Bahtin je ukazao na neki neobično sretan svijet, na svijet u kojem pojedinci osjećaju da djeluju slobodno i ne sputavaju svoje tjelesne potrebe, a istodobno pripadaju kolektivu koji je u jednakoj mjeri nesputan i veseo. Prema Bahtinu, karnevalski je način života urođena ljudska potreba.

– Za ljude prijašnjih vremena, sputane cijele godine strogim normama ponašanja, vrijeme karnevala bilo je prilika za popuštanje svih ventila. Male doze ludosti su nužne jer bi ljudi poludjeli kad bi neprekidno bili pod presijom, kao u pretis-loncu. Čovjek ima mnogo katova svijesti, među njima i iracionalnost i to je njegova potreba.

Crkva je bila dovoljno inteligentna da to dopusti i unutar liturgijske godine prepusti jedno razdoblje potrebi ljudi da budu raskalašeni. Postalo je to i obveza, kod Andreisa se spominje kako su se ljudi žalili jer trogirska općina za kriznih godina nije platila karneval, a jele su se tripice, što je označavalo snižavanje razine čak i u tom pogledu za vrijeme ludovanja. Greška komunizma, koji je zabranio karnevalske svečanosti, jest u tome što nije imao fantazije.

U tom je sličan ostalim totalitarnim režimima koji svi odreda mrze maštu pa najprije zatvaraju kažine i ukidaju pučka veselja. A karneval je festival spontanosti i nekontroliranih izljeva veselja svih vrsta – ističe dr. Babić, te spominje japanski film "Onibaba" iz 1964., u kojem se staroj ženi koja mlađoj brani plesati prilijepi maska na lice, što je začuđujuća sličnost s pričom o Pajtunovima.

'Atento, da ne bi i vama Pajtunovo žvonilo žvono'

Trogirani su karnevalsku legendu o Pajtunovim kćerima dobro zapamtili, a na nju ih svake godine podsjećaju i zvona Tridni, ali i krnjevalski meštar Rašpe upozorava: "Pod moretan morete radit i mislit ca vaš je ko' voja. Ali atento, kad cujete žvona švetega Ivana u ponoc, morete doli, da ne bi i vama Pajtunovo žvonilo žvono!"

 

Naslovnica Split županija