Posljednjih dana ponovno se razminira područje nekadašnjeg vojnog poligona Kukozovac, nadomak Sinja, pa je glavna cesta zatvorena od 8 do 16 sati, a otvara se povremeno od 8 do 16 sati i tako će ostati do zadnjeg dana veljače, budući da će projekt potrajati tridesetak dana.
Vojni kompleks Kukuzovac prostire se na više od 2,5 milijuna četvornih metara i ograđen je žicom, između planine Visoke i državne ceste Split – Sinj. Izgradila ga je JNA, koja je na Kukuzovcu uredila strelište, a u zemunicama i pratećim objektima podignuto je veliko spremište minsko-eksplozivnih sredstava.
Prije nego što je JNA početkom listopada 1991. godine konačno i zauvijek napustila Sinj, Kukuzovac su preuzeli pripadnici tadašnjeg ZNG-a, odnosno HV-a, a potom su na poligon ušli pirotehničari kako bi prometnice i strelište očistili od mina koje je prije odlaska postavila JNA.
Na očišćenom strelištu uvježbavali su se vojnici HV-a prije odlaska na bojišnicu, a kad je u drugoj polovini 1992. godine u Sinju ustrojeno središte za pješačku obuku ročnih vojnika, strelište na Kukuzovcu postalo je nastavni poligon za obranu stasalih mladića, kojih je u naraštaju znalo biti i po dvije i pol tisuće.
Prilikom prvog razminiranja uklonjene su 843 protupješačke mine, a 131 mina pronađena je i uklonjena u ožujku 1994. godine. Treći put je HV razminirao prostor oko skladišta, a akcija je obuhvatila 69.400 četvornih metara.
Ususret četvrtom razminiranju, krenuli smo okolo kole kako ne bismo zapeli na glavnoj cesti, pa preko Prugova, Sutine, Neorića i Lučana spustili se u Radošić, staro selo koje čini niz zaselaka, danas dobrano iseljenih iz ovog idiličnog predgrađa alkarskoga grada.
Po uskotračnoj asfaltnoj cesti zaputili smo se u zaselak Gugići, najbliži području na kojem traje razminiranje; od zadnjih kuća dijeli ih tek par stotina metara do terena označenog lubanjama i znakovima opasnosti. Još oni žive s grozotom mina, premda je dobar dio Hrvatske već zaboravio na tu prokletinju koja i nakon desetljeća ubija i ranjava ljude i životinje. Posljednji put ovdje su padali zvončići 1993. godine, kad su zasuli zaselak, šume, njive i vinograde u okolici.
A na ćoši koja vodi u Gugiće lijepa je jednokatnica okružena voćnjakom i vrtlima, kako su nam rekli oni koji su nas uputili: višnja-boje. Već po putu shvatili smo da je ovaj lijepi kraj širokih polja pod planinom Visokom u čijem su se podnožju natiskale stare kuće, prilično pust, no imamo sreće. Pred višnja-kućom kopa visok čovjek.
– Jesu ovo Gugići?
– Jesu, i ja sam Gugić. Kako ste me našli?
– A nije bilo teško, sreli smo usve tri čovjeka i par auta.
– Evo ste me prikinuli, taman da ću pripremit za sadit luk. Trista rešta po pedeset kuna, to ti je petnajst iljada kuna. Di ću ih zaradit u dva miseca? Ne bi dobija toliko da san astronaut – nasmijao nas je Tomislav Gugić (56), koji se u rodni kraj s obitelji vratio iz Sinja prije petnaestak godina, pa se u to ime vratio i zemljoradnji.
– A šta ću u Sinju? Plaćaj ceste, plaćaj vode, plaćaj parking, plaćaj spizu. A ovde sve iman svoje i svoj san gospodar na svojoj didovini, a jel tako?
– Pravo tako!
– Do Sinja san pet minuti auton, a vidi slobode i čiste prirode – poentira Tomislav (na slici iznad), pa se vraćamo na crnu temu:
– Mine vade opet, jel? To je, ja mislin, biće i treći, četvrti put. E sad ću van ja ispričat šta se meni desilo ima tri, četiri godine. Išli smo u drva, ima tamo rasta, ali sve je zaraslo, da dođeš do debljega, moraš malo satrat ono mladica.
I tako se ja turan u onome šušnju, kad kraj noge – odskočna mina! Doša san doma bez drva, a stisnut ka drvo. Od straja ni govorit nisan moga, mokar san bija od bičava do kape, znaš šta je mina, đava ti je odnija. Jesu oni čistili, ali znaj ti di se ona zavukla u ovih dvadeset i sedan godina. Sve je to zaraslo, ima ih u onoj džungli doli, ima ih pod šušnjen, ko zna ima li zakopanih.
Ima tome i dvajst godina, jedan ih je naš pokojni čovik punu karjolu gonija. A nije od naših niko strada, ali jedno je dite poginulo, mislin da je 1991. godine. Sad ih je, šta ja znan, ostalo još unutar žice vojnoga poligona – ispričao nam je Tomislav i kaže kako je jedan naš u JNA postavljao mine i vodio dnevnik i mapu, pa kad je prešao na hrvatsku stranu, znalo se gdje su.
– E, zna je on, i te su se mogle nać, ali poslin njega su ih opet rasipali, i to bez plana i karte. Te su najopasnije. Gadan je posal to vadit, biži. I mogu ih izvadit iljadu, a ako ona jedna ostane, ubit će i osakatit čovika i za pedeset godina. Zlo – kaže Tomislav.
S njegove terace gledamo čovjeka u plavome trlišu još bliže opasnom području, reže loze u vinogradu, pa dok smo prišli, malo mu je pobiglo i po prstu. Kad smo mu pomogli oko prve pomoći, otkrivamo da je riječ o Tadiji Gugiću (63), predsjedniku Mjesnog odbora Radošić i glavaru sela Gugići.
– E velik san van ja glavar velikoga sela – smije se. – Od stotine, koliko nas je bilo prije četrdesetak godina, ostalo je biće sedan mištana, od toga jedna mlada obitelj, u onu zelenu kuću. Cilo selo moglo bi jedan ručak spremit za svih, a moglo bi stat u jednu kuću. Inače, u cilome je Radošiću, u svin zaseocima, 686 stanovnika. Ni ja više na živin u Gugićima, eno mi rodna kuća, a ona do nje kamena mi je pradidova, al ja san još malo bliže Sinju iša – veli predsjednik Tadija, a mi ćakulu opet svrćemo na mine.
– Ovo di smo sad je očišćeno, ovako ukoso jedno sto pedeset metara od zadnje kuće. A bilo ih je na vriće u ratu, zvončići su ovde padali ka krupa. Jedan je napravija malu rupicu na asfaltu, nemaš je šta vidit, a ispod osandeset i tri centimentra u dubinu, mirili smo. Bilo je u mene u vinogradu biće i sto komada zdravih, može se dogodit i da ih trećina uopće ne eksplodira. To je ona vojska tukla iz "Orkana", višecijevnoga bacača, iz Baljaka, dobaci se to. Godinama smo nalazili dikoju ovde u okolici, pravo je čudo da niko nije strada. U tri puta su nas zasipali – tumači Tadija Gugić.
– Kad će se sve očistit, ne znamo, nije lipo zalazit u šumu, sve i kad znaš da je čišćeno. Pusti ti...
Nađeno desetak zvončića
Mladen Puc, zamjenik voditelja radilišta, objasnio nam je kako je riječ o projektu razminiranja na području Kukuzovca površine 176.677 četvornih metara.
– Radi se o prostoru unutar žice bivšeg vojnog objekta, a zatvaranje ceste je u suradnji s djelatnicima Policijske postaje Sinj. Cesta se zatvara zbog blizine prometnice i mjesta izvođenja radova, koja iznosi od pet do deset metara, te zbog sigurnosti sudionika u prometu, kao i zbog nesmetanog rada pirotehničara. Na projektu je angažirano 18 tvrtki s 250 do 300 pirotehničara koji rade u intervalima. Dosad je pronađeno nekoliko komada minobacačkih mina i desetak dijelova neeksplodiranih komada kasetne bombe, KB-1 "zvončići". Sredstva su i uništena na lokaciji pronalaska – referirao je Puc.
Hrvatska čista tek 2028.
Nacionalnim programom protuminskog djelovanja donesenog za desetogodišnje razdoblje do 2019. godine bilo je definirano da će Hrvatska – jedina članica EU-a u kojoj postoje minska polja – biti razminirana ove godine, no to se nije dogodilo, niti će tako skoro. Od Međunarodnog centra za humanitarno razminiranje u Ženevi u travnju će biti zatraženo da se rok produlji do 2028. godine, a riječ je o drugom produljenju roka.
Službeno je objašnjenje što je pod minama još 411 četvornih kilometara na području 60 gradova i općina u devet županija na oko 3000 minski sumnjivih površina. Najviše ih je u Ličko-senjskoj županiji, a procjenjuje se da po hrvatskom tlu ima još oko 31 tisuća mina. Ipak, Hrvatska je već sigurna od minske opasnosti na svim dijelovima prometne infrastrukture, turističkih destinacija, područjima obnove, okućnicama i na prostorima oko objekata društvene namjene.