Posljednjih dana u hrvatskoj javnosti se aktualizirala priča o ulicama koje nose ženska imena. Iznesen je tako podatak kako pola hrvatskih gradova nema niti jednu ulicu sa ženskim imenom, iako je ljepši spol u prošlosti, a i danas, bio brojniji u Hrvatskoj.
Nema nikakve sumnje da među ženama ima mnogo zaslužnica koje su zavrijedile svoju ulicu ili trg, ali u muškom društvu prošlosti i zapisanoj povijesti nisu dolazile do izražaja.
Tako da danas, u drugom desetljeću 21. stoljeća, kada se kunemo u ravnopravnost spolova, imena naših ulica održavaju stvarnost nekih drugih vremena kada je žena isključivo smatrana majkom i domaćicom, a da joj pritom ta uloga nije bilježena kao zasluga, već dužnost stečena rođenjem.
Tadašnji siromašni muškarci, seljaci i radnici, baštinili su anonimnu sudbinu svojih žena, ali u višim krugovima, krugovima politike i kulture, tamo gdje se upravljalo i odlučivalo, tek su rijetke žene uspjele isplivati na površinu.
I dok su muškarci vodili vojne i političke borbe, dizali revolucije, pisali kapitalna djela književnosti, pokretali velike infrastrukturne projekte, i za to posmrtno bili nagrađivani ulicama i trgovima, njihove žene, jednaki dionici tadašnje svakodnevnice, potpuno su zanemarene i zaboravljene.
Naša pisana povijest je zbog toga uglavnom povijest slavnih muževa, a ako koji grad u Hrvatskoj ima jednu ili više ženskih ulica i trgova, budite uvjereni da su njihove vlasnice do te časti došle višestruko većim trudom od svojih muških suvremenika.
Vrgorac, grad srednjovjekovnog postanka i mjesto rođenja brojnih slavnih muškaraca, od pjesnika Tina Ujevića do svjetskih putnika Stipe Božića i Mate Šimunovića, nalazi se među polovicom hrvatskih gradova u kojima niti jedna tabla ulice, trga ili ustanove ne nosi žensko ime.
Dakle, brojčano gledano, veća polovica Vrgorca je potpuno zanemarena među imenima ulica, trgova ili ustanova Tinova grada. Ali zato muška komponenta dominira.
Vrgorac tako ima ulice lokalnih veličina kao što su književnici Tin Ujević, Borislav Vujčić i Mate Raos, pa lokalne povijesne figure poput Rade Miletića ili fra Ivana Rozića.
Mnogo je i geografskih imena poput Zagrebačke, Splitske i Hercegovačke ulice, ulice Pod Glavicom i Pod Matokitom, tu je i Pčelinjak, a svoje mjesto su našle i povijesne osobe nacionalne važnosti kao što su Stjepan Radić, kralj Tomislav ili noviji poput Janka Bobetka, Franje Tuđmana ili Alojzija Stepinca.
Ulicu nose i neki "hrvatski velikani", ali nije jasno odnosi li se to i na vrgorske velikanke. Nisu zakazale ni vojne jedinice poput 4. gardijske ili 156. brigade, a postoji i Domobranska ulica, Ulica Lipanjskih žrtava, hrvatskih iseljenika i Matice hrvatske.
Žena nema ni u tragovima. A uz to što Vrgorac nema ulicu posvećenu nekojoj svojoj stanovnici, nema ni ulica s imenom nacionalno poznatih žena.
Situacija nije bila bolja ni u vrijeme socijalističke Jugoslavije kada su ulice Vrgorca nosile imena po Veljku Vlahoviću, maršalu Josipu Brozu Titu, žrtvama fašizma, partizanskim brigadama i narodnim herojima. Osnovna škola je tada nazvana po sekretaru SKOJ-a Anti Martincu.
Iako se ni tadašnji Vrgorac nije mogao pohvaliti ženskim imenima ulica, trgova i ustanova, postojala je jedna iznimka. Dječji vrtić, osnovan 1980. godine, nosio je do 1991. godine ime po Dragici Raos, vrgorskoj partizanki koja je stradala od četničkoga metka tijekom borbi u Crnoj Gori 1943. godine.
Osim spomenute Dragice Raos po kojoj je nazvana jedna ustanova, u vrijeme socijalizma, jedna splitska ulica je nosila ime po Ružici Markotić.
Podrijetlom Vrgorka, Markotićka je prije Drugog svjetskog rata bila revolucionarka, sindikalistkinja i komunistkinja, čelnica ženske sekcije Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju i aktivistkinja AFŽ-a. Zbog svoga političkog djelovanja uhićivana je više puta, a posljednji put 1941. godine. Do 1943. godine bila je zatočena u više zatvorena, među kojima je bila i Stara Gradiška, tada u sklopu ustaškog logora Jasenovac.
Nakon što je razmijenjena u ljeto 1943., biva poslana u Italiju gdje kroz 1944. i dio 1945. godine vrši odgovornu dužnost predsjednice Centralnog odbora zbjega. Tada je bila nadležna za brigu o sedam tisuća dalmatinskih izbjeglica u ovdašnjim logorima, te za dodatnih 27 tisuća Dalmatinaca koji će preko Italije proći za Egipat, u El Shatt.
No, sve je to bilo i još uvijek je premalo za ulicu u njenom Vrgorcu.
U današnjem Vrgorcu, veći problem od činjenice da nijedna ulica nema žensko ime predstavlja nedoumica kome uopće dati ulicu. Do završetka Drugog svjetskog rata žene se gotovo nikad ne pojavljuju na društvenoj sceni Vrgorca.
A osim toga, grad je ovo bogate, ali neistražene prošlosti. Lokalnih institucija koje bi se tim poslom bavile nema, centralnu državu ili regionalnu upravu kultura Vrgorca uopće ne zanima, pa kada bi vrgorska politika i odlučila neku ženu počastiti imenom ulice ili trga, postavlja se pitanje koja bi to žena uopće bila.
Aktualna gradska uprava planira jednom parkiću dati ime svete Katarine Aleksandrijske, svetice na čiji je blagdan 25. studenoga 1690. godine Vrgorac oslobođen od Osmanlija, zbog čega se u Vrgorcu već stoljećima štuje njezin blagdan. Međutim, što je s Vrgorkama, ima li ijedna vrijedna ulice?
Tu su već spomenute Dragica Raos i Ružica Markotić i to je manje-više to. Međutim, postoje i druga rješenja. Autor ovih redaka je još prije deset godina predlagao da se u Vrgorcu podigne spomenik ili ulica nazove po Majci Vrgorki.
Bilo bi to jedno ime koje bi okupilo sve žene Vrgorca koje su zajedno sa svojim muškarcima podizale ovaj grad od 1690. godine naovamo. Tako rješenje bi istovremeno bilo lišeno bilo kakve politike ili simpatije nekoj vlasti ili sustavu.
O tome i svim drugim idejama, zadnju riječ će na koncu, kao i uvijek, dati politika. Na žalost.