Ozbiljnijeg posla nema na vidiku, likvidnost je stalno ozbiljan problem, plaće redovno kasne zadnjih godinu dana, a kada se isplate, "bušte" su najčešće tanje jer se umanjuju za stimulativni dio. Nekima, tvrdi sindikalni koordinator Ivica Sorić, mjesečno i po 2000 kuna.
Broj zaposlenika iz dana u dan sve je manji, a većina onih koji rade brzo bi se odlučila na odlazak da im se ponude pristojne otpremnine. Čini se da više nema snage ni za energičan prosvjed i tvrdi štrajk. Neizvjesnost i strah kreiraju sumornu atmosferu na navozima u zaljevu Saldun na Čiovu.
Tiho se nagađa da se "Brodotrogir" priprema za stečaj. Uporište za takva nagađanja nalaze se u činjenici da je prošla godina ispraćena odlukom izvanredne skupštine dioničara dosad središnje/krovne trogirske brodograđevne tvrtke kojom su svi udjeli koje "Brodotrogir" ima u svojim novoosnovanim tvrtkama preneseni na kompaniju "Kermas energija", u vlasništvu Danka Končara. Istodobno, sva opterećenja tih, od obveza očišćenih, tvrtki, a riječ je o 58 milijuna kuna, ostala su kao značajan teret dioničkom društvu.
Početkom ove godine "Brodotrogir" d.d. spao je već na manje od devedeset zaposlenih, a kao prijetnja spominje se nova "papirnata" tvrtka "Brodotrogir usluge", koja bi, navodno, trebale preuzeti te preostale radnike. Krovna tvrtka tako bi, bez zaposlenika i s ozbiljnim financijskim obvezama, šapuće se, otišla u ropotarnicu povijesti. O tome su govorile i osmrtnice koje su se nedavno pojavile po trogirskim kaletama.
Pravna i financijska gimnastika – povezane tvrtke, prebacivanje radnika i razbijanje mastodonta – mnogima se ne sviđa, ali nije nezakonita. Razbija li se time radnički korpus na manje dijelove, konfrontiraju li se tako radnički interesi ili se samo lakše posluje, stvar je gledanja, ali pravo na to vlasniku se ne može odreći. Jedno je sigurno, "Brodotrogir" više nikada neće biti glomazan kakvim ga se rado sjećaju starije generacije.
Daleko je "Brodotrogir" od najboljih trenutaka, ali pamte se i puno lošiji dani. Istina je da trogirski škver ne zjapi prazan, poslovna aktivnost postoji, grade se mini kruzeri (dva su u gradnji od deset narudžbi), dovršava se, iako vrlo sporo, zadnji veliki brod, ima nešto i remonta... Veliki poslovi su želje, a ne realnost, ali posla ima – doduše ne za preostalih 670 ljudi (ne računajući "Tekol") koliko ih je izbrojio sindikalist Sorić, već za njih puno manje. Takvo je vrijeme, takve su okolnosti.
Osnovna škverska djelatnost ostaje, brodogradnja nije u pitanju, dilema samo može biti u kakvom obliku, mantra je Danka Končara, koju su svi u Trogiru čuli, ali je nisu možda najbolje razumjeli. Jer, postavljalo se pitanje s kojim ciljem i namjerama je Danko Končar došao u "Brodotrogir", smatrajući da mu održanje brodogradnje, kao niskoprofitne djelatnosti, nije prioritet.
No, za Končara je brodogradnja, ma kakva bila, neizbježna jer su pravila igre vrlo jasna – nema preprodaje zemljišta, nema gradnje hotela ni apartmana. Riječ je o industrijskoj zoni koja će to i ostati bez obzira na to hoće li se graditi veliki brodovi ili servisirati jahte. Svaka promjena prostornog plana, Končar to stalno naglašava, uz maksimalnu dobronamjernost i kooperativnost vlasti teška je, neizvjesna i višegodišnja procedura.
– Marinu smo uspjeli napraviti brzo samo zato što su u škveru još 2000. godine za nju dobili građevinsku dozvolu. Pametno su je zaledili, a mi je nakon privatizacije odledili. Da smo čekali papire, marine još ne bi bilo na vidiku. I benzinska stanica, skoro gotova, tri godine čekala je dozvolu da može biti baš to – benzinska stanica – objašnjava Končar, za kojega dileme nema: treba se orijentirati na onu brodogradnju koja donosi dobit, a zna se, reći će, da brodogradnja bez sistemske podrške ne može opstati.
No, prelijevanja sredstava iz profitabilnog nautičkog biznisa nema i neće biti.
– Prihodi od marine i remonta, koji od početka zarađuju i servisiraju obveze, ne mogu održavati hladni pogon u brodogradnji, remont i marina moraju imati svoj život odvojeno od škvera – objašnjava Končar.
"Kermas energija" preuzela je "Brodotrogir" d.d. 6. travnja 2013. godine, a novi vlasnik se obvezao provesti restrukturiranje koje će dugoročno opstati na tržištu prema načelu održivog razvitka. Nakon što smo desetljećima slušali velike priče o velikim brodovima, ali i priču o tome koliko se novca pri tome izgubilo, škveru je tada ozbiljno zaprijetio krah. Kad je došlo do privatizacije, bilo je 1200 radnika, a prvo zbrinjavanje njih oko 350 obavljeno je u dogovoru sa sindikatima.
Ništa se tada nije radilo, ni jedan ugovoreni posao nije postojao. Ipak, vjerovalo se da je od teškog utega, jer "Brodotrogir" je u procesu restrukturiranja stajao državu tri milijarde kuna, moguće napraviti pozitivnu priču. Sindikati su snažno podržali Končarov ulazak u škver. Godinu i pol nakon privatizacije, porinut je prvi tanker, vrijedan 45 milijuna dolara. Nakon dugo vremena, veselje je vladalo u "Brodotrogiru".
Program restrukturiranja "Brodotrogira" bio je posebno težak, temeljen, za razliku od drugih brodogradilišta, na diversifikaciji djelatnosti, značajnim ulaganjima, velikom vlastitom doprinosu i relativno malim potporama.
Restrukturiranje je, uz održavanje i unaprjeđenje temeljne brodograđevne djelatnosti, obuhvatilo i gradnju marine te servisnog centra za jahte. Da nije bilo restrukturiranja i promjena u poslovnoj orijentaciji škvera, teško bi "Brodotrogir" dočekao današnji dan, slažu se upućeni.
U pet godina, uza sve nevolje koje prate brodogradnju, trogirski je škver proveo diversifikaciju, iako ne u cijelosti. Cilj je bio da u ukupnim prihodima nove djelatnosti sudjeluju s 50 posto, što nije ostvareno, ali je vlastiti doprinos od 1,4 milijarde kuna realiziran u cijelosti. Od početka privatizacije konsolidirana neto imovina "Brodotrogira" dvostruko je uvećana.
"Kermas energija" i sestrinske tvrtke uložile su u "Brodotrogir" 50 milijuna eura. Najveći dio utrošen je u marinu i brodove koji su škveru ostali u vlasništvu, ali neke investicije ipak nisu ostvarene jer se, objašnjeno je, dio novca prelio u osobne dohotke. Kasnilo se s poslom, ostvarivao gubitak, a plaće su bile uredne.
Pet godina sa škverskih navoza emitiran je mir. Bila je to najtiša privatizacija iako je Danko Končar smatra kvaziprivatizacijom. Što su privatizirali? Dali su samo nekome škver po principu brini se ti o njemu da se ne bih morao brinuti ja. Vlasništva tu nema. Mi smo samo koncesionari. Čega smo vlasnici? Ničega. Zemlja i zgrade su državne, na pomorskom smo dobru.
Ipak, sve je izgledalo puno bolje. Nije bilo otpuštanja, radna disciplina na uobičajenoj razini, plaća je, kažu, kasnila samo dva puta po nekoliko dana. "Brodotrogir" je iz programa restrukturiranja i državnih potpora izišao prvi, još prije četiri godine, i od tada njegovo poslovanje ovisi samo o tržištu. Bez ikakvih potpora.
I onda je došlo do kašnjenja i smanjenja plaće, mogućih otkaza. Digla se velika uzbuna. Ono što se očekivalo prvih dana privatizacije dogodilo se pet godina kasnije, kad je, činilo se, najteži dio posla zgotovljen.
Končar je krivca za probleme, osim tržišta, tražio u činjenici da je bio socijalno preosjetljiv pa je krizu dočekao s više od 1000 zaposlenih (400 ih je otišlo, a njih su zamijenili drugi drugi) umjesto predviđenih sedamsto. Pri tome, isticao je, nije se ni pokušalo razdvojiti radnike od neradnika, pa se stvorio mentalitet – radio ne radio, dobit ću isto.
Osnovna plaća i učinak uvijek su i za svakoga bili isti, a to je nemoguće, tvrdio je Končar nudeći računicu – kemijski tanker nekad se radio za devet, a sada dvadeset mjeseci. Na tankeru za Ruse, umjesto 100.000 radnih sati, potrošeno je dva i pol puta više, uz gubitak do sedam milijuna dolara. A svi su primali pune plaće. Radnici, svjesni da je Končar spasio "Brodotrogir" od propadanja, drže da krivnja nije na njima, nego u činjenici da se škverom loše upravljalo.
Najavljene prostorno-tehnološke promjene, koje su škver trebale preoblikovati u moderno kompaktno brodogradilište, izostavljene su i više nisu aktualne. Jedina ozbiljna tehnološka investicija bila je u antikorozivnu halu koja nije potpuno profunkcionirala.
Danas, kad velikih poslova nema, odnos se zaoštrava do kraja. Vlasnik je krenuo u "odvajanje radnika od neradnika", plaće redovno kasne, smanjuju se, otpremnine se dogovaraju po principu 3500 kuna po godini staža, ali se već pri isplati prve rate, kažu sindikalisti, ne isplaćuje puni iznos. Spekulira se da će čak 300 radnika biti proglašeno viškom, ali nitko to službeno nije najavio. U sindikatu tvrde da je taj broj prevelik.
Danko Končar, ne bježeći od toga da ima ozbiljnih problema, odbacuje nagađanja o planskom zatvaranju brodogradilišta, jer "ne ideš u ovaj zahtjevan projekt da bi ga rušio". No, orijentacija na ono što donosi novac poslovni je credo od kojega ne želi odstupiti.
"Uvijek se postavlja pitanje škver ili pojedinac, škver ili grupa pojedinaca. Ja kažem, birajte. Ali, znajte, ako pomognem vama, ne mogu pomoći škveru", jasna je poruka Danka Končara.
Od 1946. do 2013. škverani su izgradili 386 brodova
Trogirska brodogradnja ima dugu tradiciju. Prema istraživanju dr. sc. Danke Radić objavljenom u monografiji pod nazivom "Brodogradilište Trogir od zanatske do industrijske proizvodnje" povijest gradnje brodova datira vjerojatno od samog osnutka naselja, dakle oko 2000 godina prije Krista. Smještaj Trogira na morskoj obali, na malenom otoku, nekoć poluotoku, sigurna luka, prikladno nisko tlo, plitke gradske i okolne obale te blizina šuma na okolnim brdima i na otocima Čiovu i Drveniku bili su glavna pretpostavka za gradnju brodova i smještaj škverova, tj. nastanak i razvoj njegove brodogradnje.
Za razliku od danas kada Trogir ima samo jedno brodogradilište, tada kao i kasnije, egzistiralo je više njih u kojima su se gradili brodovi za domaće potrebe, ribarenje i prijevoz ribe, ali su bila u stanju sagraditi i veće i jače brodove koji su se mogli uvrstiti u ratnu mornaricu. Dakle, pomorstvo i brodogradnja su od davnine bili među prvim granama privrede u Trogiru kroz sva povijesna razdoblja.
Primjerice u XV. stoljeću djelovala su istodobno dva gradska škvera. Jedan se nalazio pokraj južnih gradskih vrata blizu crkve sv. Nikole, a drugi blizu crkve sv. Dominika, gdje su se u srednjem vijeku nalazila i dva svjetionika. Prilikom nedavnih arheoloških istraživanja južno od spomenute crkve na dubini od jednog metra ispod pločnika pronađena su tri brodska rebra koja potječu iz tog vremena i potvrđuju da je pred tom crkvom postojalo brodogradilište.
Budući da je kasnije uređena morska obala od čiovskog mosta prema zapadu te dograđeni gradski bedemi do tvrđave Kamerlengo za obranu Pasika, o gradskim škverovima nema vijesti do XII. stoljeća kada su bili prebačeni na Čiovo jer je obala tamo bila prikladnija za gradnju brodova.
Pod vlašću Austrije (1797.-1918.) industrijska revolucija počela je istiskivati manufakturnu proizvodnju te iz temelja mijenjati proces proizvodnje koji je tražio suvremeniju organizaciju rada. Od brodogradnje se zahtijevala izgradnja brodova znatno veće nosivosti i brzine. Tijekom XIX. stoljeća u Trogiru je djelovalo više brodogradilišta i škverova. Njihov broj povremeno se smanjivao i povećavao. Pojam brodogradilišta i škvera u tom razdoblju razlikovao se.
Naime, brodogradilište (cantieri) je podrazumijevalo prostor za gradnju brodova koji je imao najmanje 290 kvadrata za gradnju brodova do 200 tona nosivosti, a škver (squeri) prostor za gradnju brodova s površinom manjom od 290 kvadrata.
Primjerice 1833. godine bilo je u Trogiru pet škverova: vlasništvo Petra, Nikole i Petra Petrića, braće Antuna i Tade Katalinića te Teodora Košćine. Sredinom XIX. stoljeća postojala su tri škvera (Katalinić, Košćina, Petrić) koja su gradila i popravljala trabakule, teretne jedrenjake, gajete, ribarske brodove i ostale manje drvene brodove. U svakom je radio jedan brodograditelj, vlasnik škvera i ukupno 30 kalafata.
Taj broj radnika se s vremenom povećavao ovisno o obujmu posla.
Između dva rata djelovalo je brodogradilište "Sv.Tome" registrirano 1921. godine, brodograditelja Ante Strojana Ivanova, dok je 1931. registrirano šest brodogradilišta: brodogradilište Nikole, Russo, Ante Katalinića, Andrije Katalinića, Ante Katalinića pok. Vicka, braće Joze i Nikole Petrića, te Teodora Košćine. Tada je osnovana i "Zadruga brodograditelja", koja je Konzervatorskom uredu u Splitu uputila zamolbu da otvori brodogradilište zapadno od kule Kamerlengo, ali to se nije dogodilo. Inače, na tom prostoru se i nalazilo brodogradilište sve do1930. godine.
Jedno od najznačajnijih trogirskih brodogradilišta i škverova bilo je, bez sumnje ono obitelji Košćina koje je bilo smješteno na otoku Čiovu. Prvi put spominje se početkom XVI. stoljeća. U njihovu škveru sagrađeno je i popravljeno oko 500 brodova. To brodogradilište prestalo je fizički postojati sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je donesena odluka da se izgradi cesta do Slatina zbog čega je nasuta uvala u kojoj je škver obavljao svoju djelatnost.
Brodogradilište Katalinić prvi se put spominje u XVII. stoljeću. Poznato je da su Katalinići oko 1750. godine radili na jednom škveru na rtu sv. Cubrijan. Kasnije je jedan potomak podigao škver na zemljištu "Lučica". Treći član toga roda utemeljio je škver kod čiovskog mosta.
U njihovim brodogradilištima gradili su se i popravljali brodovi i do 38 metara dugi, parobrodi u drvu i željezu, pilotski brodovi, regatni krstaši, luksuzni motorni brodovi, teretni, psare, a značajna djelatnost bila je i ugradnja brodskih motora u postojeće brodove na jedra, stelle, bracere, leute, trabakule i dr. Dolaskom Drugog svjetskog rata i smrću Ante Katalinića brodogradilište je nacionalizirano, a strojevi su odneseni u Split.
Brodogradilište - škver Petrić nalazilo se pod gradskim zidinama, južno od crkve sv. Dominika. Škver je bio u posjedu Nikole Petrića do 1840. godine kada se povukao zbog starosti, a Petrićev škver preuzeo je Tadija Katalinić koji je iz 'Lučice' na Čiovu preselio u grad. Nekoliko puta mijenjali su se njegovi vlasnici. Brodogradilište je kupila općina 1888. godine i srušila ga da bi na tom mjestu sagradila i poljepšala obalu.
Brodogradilište-škver Russo djeluje početkom XX. stoljeća. Gotovo svi članovi te obitelji bili su brodograditelji, dok se ono obitelji Strojan spominje prvi put u XIX. stoljeću. Zabilježeno je kako je pred Drugi svjetski rat Strojanovo brodogradilište bilo jedno od najvećih i najznačajnijih u Trogiru, smješteno na prostoru današnjeg zapošljavalo je oko dvadeset radnika. Pored izgradnje i popravaka raznih vrsta ribarskih brodova u tom brodogradilištu građene su i drvene teglenice.
No, za vrijeme talijanske okupacije predstavnik Governorata u Zadru uputio je Strojanovima dopis o najavi kupnje brodogradilišta na što oni nisu pristali. Na kraju su ipak bili prisiljeni dati ga u najam talijanskom Društvu „Cantieri della Dalmazia S.A. Roma“. To brodogradilište zapremalo je oko 12.000 kvadrata, dijelom obrađenog, dijelom korištenog za brodogradnju, dijelom pošumljenog i neobrađenog zemljišta sa stojnom kućom, radionicom i drugim sadržajima koji se odnose na brodogradilište.
Tomislav Strojan i Zvonko Nevešćanin prodali su 28. listopada 1941. godine spomenutom talijanskom Društvu sva postrojenja, inventar, materijal i alat brodogradilišta. U njemu je tada radilo oko 50 radnika, a do kraja talijanske okupacije njih sto. Kapitulacijom Italije predstavnici Društva izbjegli su u Italiju. No, brodogradilište je dalje radilo za potrebe NOVJ-a i narodne vlasti.
Nakon Drugoga svjetskog rata i oslobođenja Trogira 1944. godine brodogradilište je bilo pod nadzorom i upravom Štaba mornarice NOVJ-a, odnosno Tehničke sekcije Pomorske obalne komande u Splitu. Od 1948. trogirsko brodogradilište djeluje kao državno privredno poduzeće „Mosor“, a potom kao poduzeće "Jozo Lozovina Mosor". Njegovi radnici 1950. godine preuzeli su ga na društveno upravljanje.
U samostalnoj Hrvatskoj državi nastavlja svoj kontinuitet pod imenom "Brodotrogir" d.d. Glavni objekti u njemu građeni su od 1951. do 1954.godine, glavno skladište, velika brodograđevna radionica s tri navoza, nabavljen je dok u kojem se mogu dokovati brodovi do 1800 tona nosivosti. Brodogradilište je u poslijeratnom razdoblju izgrađivalo sve vrste brodova do onih najkompliciranijih. U bivšoj državi bilo je jedno od najuspješnijih kolektiva.
A početkom Domovinskog rata došlo je do stagnacije. Radnici se uključuju u obranu grada i Hrvatske od agresije JNA. Tada se u brodogradilištu rade preinake kamiona u vojne transportere, izrađuju mala torpeda, automatsko oružje, tenkovske zapreke i ostalo…
Nakon Domovinskog rata brodogradilište se unatoč teškim vremenima dodatno modernizira - ulaže se u tehnologiju rada, restrukturira se, radi remont i preinake brodova. Dakle, ono u svom djelovanju ima vojni i mirnodopski program u kojem se grade putnički brodovi, tegljači, opskrbljivači, brodovi specijalne namjene, za rasuti teret, za kemikalije, tankeri, dokovi, a obavlja se i remont svih plovila.
U trogirskom brodogradilištu od 1946. do 2013. godine izgrađeno je oko 386 brodova što znači oko pet brodova godišnje, a u razdoblju od 2000. do 2013. godine na remontu je bilo čak 226 brodova.
Valja istaknuti da je u spomenutom razdoblju trogirsko brodogradilište steklo reputaciju za kvalitetno obavljanje poslova u skladu sa zahtjevima međunarodnih standarda u ugovorenim rokovima te reputaciju o gradnji veoma kvalitetnih brodova, najviše je postiglo u gradnji tankera te ne čudi što je Brodotrogir d.d. dobitnik brojnih svjetskih nagrada upravo za izgradnju tankera.
Novo razdoblje u povijesti trogirskog škvera donijela je privatizacija, prodaja Brodotrogira d.d. 6. travnja 2013. godine tvrtki "Kermas energija" d.o.o. čiji vlasnik je Danko Končar. On donosi jednu novu brodograđevnu priču...
Gordana Dragan
Od škverskih plaća izgradio se Trogir
Nije bilo lako ni naći sugovornika koji bi nam ispričao kako se radilo u škveru prije pedesetak godina, jer su mnogi tadašnji radnici umrli ili im je, pak, narušeno zdravlje. Ipak smo „izvukli iz memorije “ Ivana Ševu (84), koji je u škveru proveo 37 godina do mirovine, u koju je otišao 1994. godine.
- Već sa četrnaest godina išao sam na zanat za brodograditelja u drvu - kalafata. Nakon toga otišao sam u vojsku, a po povratku to zanimanje je bilo traženo i 1957. godine zaposlio sam se u škveru. Odradio sam ja svoj posao s velikom ljubavi, savješću i odgovornosti. Bio sam poslovođa skoro dvadeset godina, i to najmlađi - kazuje ponosno gospodin Ševo.
- Kad sam ja došao u škver tada je bilo 2500 radnika zaposleno, a u mom odjelu "Brodofe" njih sedamsto. Ubrzo je taj odjel bio „napunjen“ s 1500 radnika. Gradili smo 90 posto brodova koji su bili tankeri, zatim velike plovne brodove, i to isključivo za inozemstvo. Naručitelji su bili iz cijelog svijeta, ponajviše Rusije, Kine, Indonezije. Sjećam se da smo veliki dok gradili za Ruse. Nismo ga mogli sastaviti na navozu već u dva dijela – prvi i zadnji u moru - govori naš sugovornik.
Posebno je istaknuo da su radnici u njegovo vrijeme dolazili na posao sa zadovoljstvom.
Plaće su nam redovito stizale, mogu na prste jedne ruke nabrojiti da su možda jedan ili dva dana kasnile. Nisu bile velike, ali moglo se prekovremeno zaraditi. Odnos radnika, šefa i direktora bio je više nego ljudski. Moram spomenuti direktora Kuzmu Dušana, koji je bio „duša od čovjeka“, pun razumijevanja prema radnicima, a uz to je imao veliko znanje. I poneki direktori koji su slovili kao „malo teži karakteri“ kad bi im se obratili radnici bili su socijalno osjetljivi i puni razumijevanja. U škveru su svoj kruh zarađivali ljudi iz trogirske zagore, Kaštela, čak i Splita. Jedno vrijeme je bilo više od 3000 zaposlenih, prisjeća se gospodin Ševo.
- Lipa su to bila vrimena, drukčiji ljudi, vladali su solidarnost, poštenje i ljudskost. Mladi radnici su poštivali i učili od starijih. Nije bilo mrgođenja kada bi im se dao zadatak. Od škverskih plaća izgradio se Trogir. Mnoge obiteljske kuće su se izgradile. Moglo se živjeti od plaće. Direktor Ante Rožić, Mirko Rinčić, pa šefovi Luka Karara, Špiro Rožić, Ante Paraman... bili su „ljudine“ u svakom pogledu. Nažalost, mnogi moji kolege su umrli.
Kad usporedim škver nekad i danas, razlika je to kao „nebo i zemlja“. A tek porinuća! Plakali smo svi od sreće, mogu vam reći da bi bilo skoro više građana na tim porinućima nego radnika. Toliko je škver značio Trogiranima, zadovoljno će.
Prisjetio se i trenutaka kada je sa svojim kolegama skoro svakog mjeseca odlazio, kako je rekao, na skromne večere, ali iz razloga složnosti i druženja izvan kapije. Bili smo toliko složni da smo se znali ponekad i skromno, ali sa zadovoljstvom počastiti, veli.
U moje vrijeme bi se Uprava za neke prigodne dane prisjetila onih radnika koji su otišli u mirovinu i pripremila bi im poklon ili organizirali druženje. Toga više nema! To je prošlo svršeno vrijeme! Kad se sitin ondašnjih dana dođu mi suze, sa sjetom će Ivan Ševo.
Gordana Dragan