Na sam spomen imena Makarska asocijacija su more, plaže, stari grad i ljeto. Što ćeš, uostalom, u Makarskoj raditi zimi. Poglavito ako ste turist. Krivo, o, kako krivo... Biokovo onima koji ovako razmišljaju teško može oprostiti.
I Biokovo je, naime, Makarska. Mediteran kakvog ćete rijetko gdje drugdje sresti. S jedne strane pitom i divan, a s druge surov i zastrašujući. A opet, tako očaravajući. Zimi posebno. Sa Svetim Jurom koji ponosno poput Mt. Everesta nosi svoja 1762 metra.
Ova zima, koja bogme dobro traje i još će, vele prognostičari, dugo trajati, na Biokovu nudi bijeli pravi spektakl, bajku, radost disanja u prirodi. Snježni tepih prekrio je biokovske vrleti, zapravo, zatrpao ih je kao da smo u Schladmingu a ne u prvom redu do mora.
Kad nebo pomodri, a bura utihne dan je koji naprosto mami na planinu. Iako je Park prirode Biokovo službeno zatvoren, pa se svaki odlazak u biokovsku utrobu vodi pod egidom "na vlastitu odgovornost" (kao da kod nas i postoji ikakva druga odgovornost), no to pustolove poput vašega reportera nimalo ne smeta da navuku gojzerice, doliju antifriz i krenu uzbrdo. Ili je nemir ili je strast. Nema treće.
Pošto nisam planinar uvijek koristim automobil, pa ga "gonim" dokle mi moje vozačke sposobnosti dozvole. Tako je bilo i u danu kojega vam danas opisujem: dalje od Ravne vlaške nisam mogao, parkirao sam i dalje nastavio pješice.
Cilj je bio najviši vrh Biokova, udaljen 10 kilometara od mjesta gdje sam parkirao. Naravno, uvijek u planinu idem u društvu, to je pravilo broj jedan, a bolje društvo od kolege fotografa Tonija Katića teško je zamisliti.
Korak po korak, po snježnoj cesti, mjestimično i zaleđenoj, klik po klik, dokumentirajući pejzaž nestvarno bijelog Biokova, uspješno smo napredovali prema starini Juri. Došavši do Velikog pogleda, mjesta gdje se prvi put s desne strane vidi najviši vrh Biokova, vrijedilo je stati. I razmisliti. Može li se uopće do vrha po tom hrptu od šlaga...
Cijelim putem sam Toniju govorio, nadao se, ma nećemo mi morati pješačiti, dan je lijep, doći će neko, možda s nekim džipom i pokupiti nas. Moš mislit. Tko je lud da se voza po ledu i snijegu.
Primijetili ste da ovu zadnju rečenicu nismo ukrasili upitnikom. Što će joj upitnik kad se dobro znade tko prolazi tamo gdje nitko ne može. Momci iz Hrvatske gorske službe spašavanja, naravno. Evo ih ispred nas, s dva džipa. Toni, što sam, ti rekao.
Ispravak krivog navoda: drugi džip pripada djelatnicima Odašiljača i veza koji rade na Svetom Juri. Oni su ukrcali Tonija, a mene su dopali GSS-ovci.
Avantura je mogla početi.
Vožnja nije dugo trajala, tek koji kilometar, kad nam se na našoj mliječnoj stazi ispriječila ralica. Bez nje, uz dužno poštovanje majstorima spašavateljima, cestom se ne bi moglo.
Za upravljačem ralice sjedi Mišo Gojak. Cigareta mu visi niz usne kao Humphreyu Bogartu. Običan je to dan u njegovu uredu. Smetovi su ponegdje i viši od metra, a on se zabavlja kao dijete s brašnom. Začuđen našim divljenjem njegovoj hrabrosti i spretnosti.
Ova Mišina nije ona standardna ralica, jok, ovo je snježna freza koja ima svrdlo koje probija i ulazi u snijeg kao pošada u maslo, a onda ga preko ispuha izbacuje u zrak stvarajući fascinantne prizore. Znao je Mišo zašto smo tu, da želimo atraktivne fotografije, pa nas je pustio da nas dvojica budemo ti koji će na sigurnoj udaljenosti ići ispred ralice i fotografirati njeno probijanje kroz snijeg.
Stvarno je bilo nestvarno. Makarska dolje nema pojma što se događa gore. Zato smo mi tu da sazna.
Nailazi Mišo s ralicom i na probleme, na odlomljene grane, pa izlazi ralice i bez da traži pomoć sam sebi dalje krči put. A mi gazimo za njim, čuvamo opremu, probijamo se i uživamo u koracima svaki pretvarajući u jednu uspomenu.
Evo nas kod Malog pogleda, do ulaska u Troglav, a Mišo staje. Ne smije dalje, mora koristiti dnevni odmor, takva su pravila, nema za danas više čišćenja, a mi amateri teško da do Jure, evo ga, tu je, možemo pješice, preopasno je.
S profesionalcima je, naravno, druga pjesma. A spašavatelji makarske Ispostave HGSS-a, njih četvorica, Čedo Grubišić, Ivo Mendeš i Dario Odak na čelu s vođom Marinom Gojakom, profesionalci su iz udžbenika.
Njihov posao je da osiguraju sigurnu smjenu Duji Blaškoviću i Lorencu Palitu, tehničarima koji rade na odašiljaču na Svetom Juri. A to znači da se tamo gdje je naš put stao (baš na njihovu preporuku, jer i nismo bili baš adekvatno odjeveni i obučeni), njihov nastavlja.
Opremu su učas navukli te su s tehničarima odašiljača krenuli prema vrhu. A mi smo poslušno krenuli u rikverc. Navečer nam se javio Marin Gojak i rekao kako im je trebalo još skoro dva sata do vrha, pa potom još toliko nazad do auta. Dovoljno to govori o teškom i opasnom terenum, no najvažnije je da su su na koncu svi sretno stigli na odredište, dvojica tehničara gore i dvojica tehničara dolje.
Mišo Gojak i HGSS-ovci, pa i tehničari, funkcioniraju kao biokovski dream team. Zimi, po snijegu, smjene se odvijaju svaka četiri dana. U prosjeku, potraje to desetak sati, a ponekad se oduži i na dan, dva. Ponekad ni ralica ne može pomoći, pa su prisiljeni sami grtati snijeg. Jer, posao se morao odraditi, a HGSS-ovci ga uvijek odrade.
Iako smo tekst počeli kao da pišemo turističku razglednicu, puno je važniji njegov kraj, odnosno upozorenje. A ozbiljnijeg upozorenja od sljedeće informacije nema: nekih 300 metara od mjesta gdje smo se rastali od gorskih spašavatelja prije 38 godina poginuo je planinar Slobodan Ravlić.
Najhrabrije ljude vodi - Kukavica
Novi pročelnik makarske Ispostave HGSS-a, koja ove godine slavi 35. rođendan, je Ante Kukavica. Još ne vidjesmo da nekome prezime ne paše kao njemu. Smije se i govori kako je HGSS njegov život.
- Od malih nogu sam htio ovo raditi - priznaje.
Nije oženjen, pa mu je puno lakše, može se više posvetiti ovome poslu. Za značku gorskog spašavatelja treba proći skoro četri godine, dosta tečajeva i škole, a samo dva puta imaš pravo polagati. Volio bi, veli, da imaju bolju suradnju s Parkom prirode Biokovo. A "šetnju" Biokovom po zimskim uvjetima ne preporučuje.
Ekipa HGSS-a
Članovi HGSS-a Makarska su Stipe Bušelić, Marin Gojak, Ante Kukavica, Tonči Lalić, Tonko Matijašević, Davor Puharić, Žaklina Tomaš, Jurica Topić, Boris Turina (gorski spašavatelji), Teo Bartulović, Stanko Erceg, Ante Gaće, Allen Galić, Stipe Glavina, Čedo Grubišić, Željko Međurečan, Ivo Mendeš, Mišo Mendeš, Matko Ravlić, Antonio Sunara, Ivica Šimić, Mario Tamburović, Antonio Tolić, Kristian Topić, Stipe Visković, Robert Zor, Dragan Antunović, Mate Klarić, Ante Jažić, Veljko Ujević, Matko Jažić, Toni Jović, Luka Kujundžić, Josip Lelas, Dario Odak, Dora Puharić i Mario Gojak (spašavatelji i pripravnici).