Revitalizacija Dalmatinske zagore ključni je cilj svih dosadašnjih Vlada. Svi se odreda busaju u junačka prsa ne bi li bar riječima, ako ne djelima, vratili tračak nade onom malom dijelu preostalog stanovništva.
Kažu infrastruktura im je na prvom mjestu, a zašto. Zato što većina sela ni danas u 21. stoljeću nemaju pitku vodu, nema adekvatnog puta, asfalta, jednom riječju nema ničega, pa tako ni onih koji bi trebali uživati sve te blagodati njihovih obećanja. I ondje gdje se to ostvarilo, a opet ne po prioritetima, već stranačkim zaslugama, već je bilo kasno.
Narod se odselio, kuće su ostale prazne, od nekih ne osta ni kamen na kamenu, pa tako tužna slika napuštenog sela kao što je ova iz sela Sitno na granici Splitsko-dalmatinske i Šibensko-kninske županije nekako više predstavlja monumentalni spomenik svom tom dosadašnjem hrvatskom establišmentu i njihovim institucijama, njihovim ispraznim govorima i predikama o tobožnjem razvoju, poticanju i svim tim nekim budalaštinama kojima se žele dodvoriti ne znaju ni oni kome, jer gore iza brda više nema nikoga.
"Kasno Marko na Kosovo stiže". Mladi se odselili, starčad pomrla, a na tim njihovim kamenim kućicama, koje li ironije, danas raste samo čuvarkuća. Prema drevnom vjerovanju biljka je to koja štiti kuću i obitelj od požara, bolesti, zlih sila…
Možda im danas sutra netko pripiše i neka druga "analgetska" svojstva ona protiv politikantstva i strančarenja, protiv ispraznih fraza i obećanja, jer nitko drugi doli ovi potonji nisu krivi za stanje tugom obavijenih dalmatinskih sela.