Dalmacija Split županija

uistinu jedinstven

Izbacili su ga iz Saveza omladine, makarskog zatvora i ludnice na Ugljanu: pročitajte nevjerojatnu priču o Braci, čovjeku napredna duha, široke duše i buntovniku iznad svega

uistinu jedinstven

Negdje u ovo turobno doba godine, te, sad već daleke 1996., banuo mi je moj talijanski kompanjo Sandro. Sav smeten, očiju punih suza, tada još samo natucajući naš jezik, pokušavao mi je objasniti da je otišao Braco.

Nastojao sam ne vjerovati u tu tragičnu vijest ali na žalost, istina je bila tužna i strašna. Braco i njegov stariji brat Neno otišli su na vječna lovišta mirno, sjedeći za stolom i kartajući briškulu, nakon večere. Te ih je kobne, zimske večeri ugušio plin iz neispravne grijalice u njihovu kućerku u Borićima, tom lijepom kutku na hridima stare Punte.

Ispratili smo ih u skromnu obredu, a fra Ante je održao dirljiv govor, ne ono profano predikanje već, ljudski, iz duše.
Život je nastavio teći u svakodnevnim iskušenjima i bitkama. Nisam zaboravio Bracu, njega se i ne može zaboraviti jer bi to bila neoprostiva izdaja djeteta koji mirno postoji u meni. Sjetio bih ga se s nekom teškom boli, češće u miru vlastite duše, a ponekad u oživljavanju uspomena, među onima, sve rjeđima koji pamte ritmove tih priča i onima, jednako rijetkima, koje te priče još zanimaju.

Tako sam, izvukavši iz baula uspomena jednu davnu sliku, napisao i prigodan grafit na zidu vremena koji je glasio ovako: "Plemenita duša mjesnog mangupa, kojemu su dom bile sve gračke birtije, Nikola Andrijašević Braco, poznatiji kao Braco Baglamaš. Čovjek napredna duha, široke duše i buntovnik iznad svega. Preteča današnjih Žutih prsluka. Braco je uredno izbačen:

- iz Saveza omladine
- iz Socijalističkog saveza
- iz makarskog zatvora
- iz ludnice na Ugljanu.

Najgori igrač preferansa u Dalmaciji i najbolji drugar!"



Da, najbolji drugar iznad svega. Bez njega ulice mog lijepog mjesta nikad više neće biti onako pune boemštine i onog pozitivnog ludila. Fali taj vjetropir, to bezbrižno, veliko dijete, koje unatoč starenju i propadanju tijela nikad nije željelo odrasti. A i zašto bi?! Svijet odraslih nikako nije bio ni dobro ni lijepo mjesto. Barem ne za njega.

Braco je rođen, kako se to u narodu znalo govoriti, sa zlatnim kućarinom u ruci. Njegov djed bio je znameniti doktor geoloških i pravnih znanosti, odvjetnik i književnik Niko Andrijašević. Otac, Petar, bio je komunist i ratnik, a iza rata direktor poduzeća, koje je preuzimao po zadacima. Bracina majka bila je poznata zagrebačka balerina Ivana Maloseja. Imali su sve i bili su sretni u svom blistavom svijetu. Kad odjednom, ostadoše bez ičeg!

Petra optuže da je okorjeli imformbirovac i utamniče na Goli otok, gdje je 1949. godine i umoren pod tajnovitim okolnostima. Doktoru Niki, iako je po uvjerenju bio socijalist, konfiscirana je sva imovina, pa i danas neki mirno žive u njegovim stanovima i kućama u Sarajevu i Zagrebu. Dio njegove znamenite zbirke umjetnina i danas je u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu. Njegov ljetnikovac i imanje na Vodicama u Gracu, također su mu oduzeti, tamo je niklo više radničkih odmarališta republike Bosne i Hercegovine.

Istina, odlukom skupštine FNRJ iz 1949. godine, doktoru Niki je vraćen veliki stan u središtu Zagreba kao i sve umjetnine tada u njemu zatečene. U tu se imovinu uselila obitelj Nikina drugog sina, Miljenka, koji je kao diplomatski službenik u NDH nestao na kraju Drugog svjetskog rata.

Usud je stigao i starog doktora i eruditu pa Niko Andrijašević umire od tuge i od bolesti 25. srpnja 1951. godine u Sarajevu.

Troškove pokopa pokrio je znameniti slikar Ismet Mujezinović. Odužio se slikar svom meceni, koji mu je platio stipendiju i podržavao njegov umjetnički rad. I ne samo njegov!

Doktor Niko Andrijašević, književnik i erudit, u čiju su odvjetničku kancelariju, odmah uz hotel "Europa", znali doći mnogi gaženi i obespravljeni i koje je on marno zastupao i obranio ih na sudu, bio je jedan od najvećih pokrovitelja umjetnika i umjetnosti svog vremena. Između ostalog prijateljevao je s Tinom Ujevićem i financirao je njegov produženi boravak u Sarajevu. Nedavno su sretno i posve slučajno, kraj kanti za otpad, pronađeni svežnjevi pisama i dopisnih karata koje je Tin pisao svome prijatelju Niki.

Majka Ivana ostala je tako sama s dva svoja dječaka i sve što sad je imala bila je mala baraka na lijepom posjedu uz more, na samom kraju starog gračkog naselja Punte.



Braci su oteli zlatni kućarin neki okrutni, odrasli ljudi, a on, da bi opstao i sve preživio, jednostavno se nastojao braniti od zla. Braco je ostao dijete svemu unatoč i postojao je, svima za dešpet!

Ne znam točno zbog čega je izbačen iz Saveza omladine i iz Socijalističkog saveza, ali iz njegovih priča i i živopisnih opisa, u našoj staroj bazi, kafiću "Morenia", znam podosta o tome kako je izbačen iz preostale dvije znamenite ustanove.
Braco je bio dosta visok, dobro građen, smeđe kose i bistrih smeđih očiju. Na njegovu licu jedino neobičan (i dojmljiv) bio je nos, i to ne zbog činjenice da je bio povelik, nego zbog neobična ponašanja njegove desne nozdrve. Izgleda da je taj dio Bracina tijela uživao posebnu autonomiju jer se ta neobična nozdrva trzala u nekom budalastom ritmu mačiš mačuriša.

Braco je nekako završio krojački zanat, ali nitko razuman ne bi u njegove bangave ruke dao skupi talijanski štof i prepustio ga na nemilost Bracinih škara. Prvi iole ozbiljniji posao dobio je šezdesetih, postao je trafikant u jednoj od mjesnih trafika. Ozbiljnim je ljudima prodavao španjulete "Morava" i "Zeta" te "Borbu", "Oslobođenje", "Politiku" i "Slobodnu Dalmaciju", a sam je čitao "Bimbu Bambusa", "Patuljka Noska" i sve druge tvorevine velikih strip umjetnika Waltera i Norberta Neugebauera i svih drugih majstora stripa do kojih je mogao doći u još ne tako bogatoj ponudu stripa u magazinima, novinama i zasebnim sveskama. Bracin stariji brat, Ognjen, zvan Neno, zaposlio se na INA-inoj crpki u Gracu pa je i njima pomalo krenulo u životu.

Međutim, Braco je bio umjetnik, sanjar i veliko dijete, nije baš kontao abak i kontrolne inventure, i kad je napravio tu vražju inventuru shvatio je da on duguje vlasnicima trafike, a ne oni njemu! To je bilo neprihvatljivo stanje i nikako u duhu samoupravnog socijalizma pa je jedne večeri pune šiloka, trafika neobjašnjivo planula i izgorjela.

Sve bi bilo u redu da Braco, Džek i ostala mangupska družina nisu odjednom imali pune džepove cigareta i velikodušno ih dijelili umjesto da po običaju žicaju.

Da bi ispitali to neobično stanje, organi reda su uputili Bracu na boravak u "Makarski ferijalni savez", kako se jezikom ulice zvao tamošnji zatvor.

Siroti Braco nije pojma imao zašto su ga priveli i o čemu to oni njega ispituju, ali nije se bunio u pogledu usluga ove ustanove. Tri obroka dnevno, čitanje i ljenčarenje do mile volje bili su posve u redu. Tad ga je netko od nadležnih, iz nekih neobjašnjivih pobuda, rasporedio da pomaže u kuhinji. Nije to Braci bilo mrsko jer je sad mogao obilatije jesti, a sviđalo mu se i eksperimentirati sa začinima. To je trajalo dok u jednom od tih svojih pretjerivanja nije napravio ampre za fažol od sapuna za pranje robe. Nakon što je proveo noć u samici, netko razuman u toj ustanovi mudro je zaključio da je Braco opasniji u zatvoru nego na slobodi pa su ga napucali nogom u guzicu i zaprijetili mu da im se više ni ne pokušava vratiti!
I nije da Braco nije nastojao opet doći u ferijalni savez ali su ga makarski funcuti vješto ignorirali i nisu mu dali priliku da kod njih ikad više ljetuje.

Braco je iznad svega bio kozer, pismeni mangup s lijepim gramatičkim okvirom koji je znao tako vješto ispizditi nesretnika koji bi mu se zalijepio na baketinu da ti na kraju bude žao tog jadnika ma tko god on bio. Tim sam veselim zgodama svakodnevno svjedočio i beskrajno sam uživao u sretnim danima moje rane mladosti. Za ispričati dio toga trebalo bi napisati roman!

Početkom sedamdesetih, Neno je došao na zamisao da u Borićima otvore kamp i uskoro je ostvaren taj naum. Neno je na svoj način bio veći čudak od Brace i inzistirao je da u kamp dolaze samo kamperi iz Čehoslovačke. Ta draga i pitoma slavenska braća rado su se odazvala i kamp je svako ljeto bio pun. Napokon je došlo vrijeme blagostanja za tu obitelj i sve je to lijepo trajalo dok majka Ivana nije umrla. Nakon toga, Braco jednostavno nije bio zadovoljan radničkim samoupravljanjem kakvo je provodio njegov stariji brat Neno u njihovu kampu.

Naime, Neno je smatrao razumnim da on voza i zabavlja turistkinje te da im zarađenim novcem odlazi zimi u posjete dok je Braci dopalo da čisti, pere, loče s partnerima dok se njihove dame zabavljaju i da čuva kamp dok Neno putuje Europom. Braci nije bilo mrsko lokati jer je imao urednu pumpicu i pristojan baždar, ali nekako je osjećao da nije ta podjela dužnosti nikako u dobrom duhu, a ni u ideji naprednog socijalizma. To je na prvom radničkom sastanku i prigovorio bratu, ali ovaj ga je ukorio i zaprijetio mu sankcijama!

Kad je vidio da je vrag odnio šalu, siroti Braco učinio je jedino što mu je ostalo. Otišao je kod prijatelja, doktora Ante Ruže i zamolio ga da mu propiše terapiju za njegove patnje. Dobri doktor, onako izgledom sličan Karl Marxu, odradio je sve što treba za svog druga s jutarnjih partija trijumfa i nebrojenih cuga u kafiću te mu je isposlovao pansion u jednoj poznatoj ustanovi na lijepom otoku Ugljanu. Braco je tamo imao boraviti od svetog Ante do svetog Mihovila.

Bila su to krasna vremena, a pijanki u čast njegovih odlazaka i dolazaka i danas se s veseljem prisjećamo. Ipak, od kad su mu oteli onaj njegov zlatni kućarin u djetinjstvu, Braco baš i nije uspijevao dugo hodati sretan ispod zvijezda. Ovaj ga je put skupo koštala njegova buntovnička narav.

Bio je to kraj osamdesetih, a naš je razbojnik u ludari razvio tihi i prilično unosan biznis. Preko nekih veza u gradu dobavljao je cugu pa prodavao ostalim štićenicima za lijep novac. I sve bi to bilo dobro i trajno, jer luđaci nisu bili budale pa da ih se otkrije u tajnim radostima, da se Braco nije udružio s jednim bivšim sindikalnim rukovodiocem, koji je tek prispio na pansion u tu časnu ustanovu, a sve u zločinačkom naumu da u ludari osnuju Ugljansku komunu.

Urota je otkrivena, posljedice sanirane, a Braci je doživotno zabranjeno ljetovanje u toj uglednoj ustanovi.

Treba spomenuti da je Braco bio i veliki izumitelj. Istina, cinik Džek ga je uvijek ismijavao zbog njegova neuspjela pokušaja da izumi lebdeću teću za brujet. Džek je u šali govorio da je Braco u stanju izumiti jedino patent za hlače, no u nekoj drugoj zajednici ili u nekome drugom vremenu uvjeren sam kako bi on postao veliki izumitelj.

Lako se danas Putinu puhati s vojnim i strateškim postignućima kad im je tih osamdesetih Braco darovao sve svoje nacrte i naučna otkrića! Ruski konzul u Zagrebu prihvatio je od Brace sve nacrte (osim onog stroja za samozadovoljavanje žena) i učinivši mu čast, pozvao ga na svečanu večeru gdje mu je darovao najnoviji model rakete, popularnog ruskog ručnog sata.

Poznato mi je o kojim se tu sve nacrtima radi, a spomenut ću samo jedan kojeg držim genijalnim. Riječ je o džepnoj podmornici- dronu koja putuje kroz kanalizaciju i cjevovode te pogađa ciljeve dok su nemoćni, spuštenih gaća. Ne znam koliko su Rusi odmakli s tim oružjem, ali meni se ono čini opasnijim i ubojitijim od svih do sada izmišljenih dronova.
I tako, sve je stalo jedne otužne zimske večeri, u malenoj kućici sred pustog kampa u Borićima. Ostala samo sjećanja, uspomene i ponekad, dok šećem pustim ulicama, a vjetar fišća kroz palme i gole grane kostela, kao da čujem u tom vjetru onaj njegov nazalni, sretni cerek i kao da mi viče odnekud: "Druzji maji, žisnyi je takja glupaja šutka!"

A gdje li je on?

Ne vjerujem da su ga na višim instancijama izbacili iz raja ili iz pakla! Jer, nije sveti Petar takav. Ne sliči on na ove europske pizdune od činovnika. Iskusan je to stari službenik i neće on dijete bacati u pakao, ali je dovoljno razborit da ga ne pošalje ni u raj. Moj kompanjo je sada u limbu i uživa. I Džek je tamo s njime....

Ne znam je li uspio gore naći svoj zlatni kućarin ali kome je to više i važno! Važno je nešto drugo. Braco je bio najbolji drugar kojeg neozbiljan čovjek može zamisliti.


 

Naslovnica Split županija