Teško je zadovoljiti znatiželju za sočnim, a ne samo službenim, suhim informacijama o dramatičnim i važnim događajima iz prošlosti. Lako je upisati traženi pojam na svemoćni Google, pa pronaći, primjerice, odrednicu "Epidemija kuge u Makarskoj 1815. godine". Tamo će stajati da je pošast odnijela najmanje 555 života, te trajala od svibnja do kolovoza. Ali da nije bilo Vjekoslava Cezara Pavišića, koji je od preživjelih sretnika zabilježio uspomene na strašan događaj, saznanja bi ostala na razini statistike. Atmosferu bismo mogli samo pretpostaviti, a detalje ne bismo nikad doznali.
Slično je i s Viškim bojem iz 1866. godine. Iz literature bi lako popabirčili dostupne podatke, ali bez prenesenih uspomena sudionika bitke i kasnijeg makarskog telala, časne starine Mije Madunića, priča bi ostala bez "šušta i gušta". Tako je i s drugim sudbonosnim zbivanjima: fašističkim zločinima, savezničkim bombardiranjima, komunističkim odmazdama… Dostupni izvori nude filtrirane činjenice, a sjećanja suvremenika stubokom mijenjaju dotadašnju sliku.
Najzanimljiviji detalji iz prošlosti uvijek se doznaju od malog puka, a ne povjesničara. No, od neke Mare koja je, špiteći kroz škure, gledala kako karabinjeri tabače nesretnika, jer se poslije "coprifuoca" (policijskog sata) našao na kali, ne može se očekivati da svoje uspomene publicira. Jednako tako ni ribar Jerko neće izdati memoare gdje bi zorno opisao pokušaj bijega kaićem u talijanske teritorijalne vode. Bit će sretan da nije završio na Golom otoku i "činit će kuco" i kad više ne bude opasnosti da ga sprovedu "svirat klavir" u pržun.
Tako, nažalost, ostajemo bez delikatnih opisa sudbonosnih trenutaka. Sve se kasnije prepravlja po političkom ukusu režima, a metri knjiga izdaju o trošku države. Upitno je, stoji li prava istina u znanstvenim publikacijama. Svakako, manjkaju detalji koji upotpunjuju pravo stanje. Dapače! Katkad ga i posve mijenjaju.
Srećom, pa još netko zna što su govorili svjedoci vremena, poput spomenutih Mare i Jerke. Još je veća sreća da su slični i po nešto zapisali, makar lapišom na škartocu, poleđini katoličkog kalendara ili u bilježnici između zapisanih recepata za spizu. Pravi je blagoslov, ako su im se štorije uspjele snimiti na prvim modelima magnetofona i kazetofona. Ima i toga. No, zadovoljimo se na početku upamćenim ili zapisanim, te nakon dugo vremena slučajno pronađenim.
Prebirat ćemo, dakle, po bilješkama, a nekad i poduže zabilježenim sjećanjima. Na ceduljama su i listovima trgovačkog papira, nađeni između starih fotografija, u kutijama davno pojedenih bombonjera. Autor ovih redaka imao je prilike naići upravo na jedan takav izvor pasionirane zapisivačice važnih i naoko nebitnih stvari. Svakako nije riječ o kroničarki. Bolje bi joj stajalo ime klasične makarske ćakulone. Doduše, nešto pismenije od prosjeka svoje vrste. Ime joj nećemo odati. Nazovimo je Ližom.
Danas, dan nakon 57-te godišnjice prvog udara iz niza razarajućih potresa na području Makarske i primorja, bit će zanimljivo zaviriti u snop Ližinih cedulja, naslovljenih "Trešnja velika 1962."
Sve o potresu i njegovim posljedicama već znamo. Ogromne materijalne štete u gradu, primorju i podbiokovskim selima, dvoje mrtvih, više ranjenih, evakuacija. Nakon smirivanja, nagli priliv stanovništva, procvat turizma, ulaganja. Potres je zaista usmjerio lokalnu povijest u nenadanom pravcu.
No, dok je treslo, o tome kako će sve završiti, još se, naravno, nije ni sanjalo. U gradu ostaje mala kolonija: oni po dužnosti, starci koji ne bi izdržali transport i nešto tvrdoglavih. Liža je pripadala posljednjoj skupini. Ostaje u svom stanu, u kući već načetoj za potresa 7. siječnja, pa gotovo prepolovljenoj u najsnažnijem udaru četiri dana poslije. Tvrdoglavo odbija evakuaciju i nitko je ne može prisiliti na izlazak iz polusrušene kuće. Po naravi je tvrdoglava, prijeka i sklona pretjerivanju. Zato su neke od bilješki i upitne. No, gdje ima dima ima i vatre!
Liža zapisuje: "Bila sam na misi kad je počeo brum-turum. Kandeliri su se zacungali i oltari zatresli. Sve je orjalo, ko da je 'sud svita'. Srićom sam bila kraj vrata i odma utekla. Dvi su se zaglavile, dok su bižale s kora. Tako im triba kad su široke ko bracere. Svit je pobiga na kalu, a mater trčale po dicu u kino jer se davala matineja. Voltala sam priko kale treso. Na ponistri je stala šjora Božica Timotejka i pitala me: 'Šjora Liža, je li ovo zapuvala tramantuna?' Bidna je bila zamantana, sigurno se stopro probudila."
Vlast organizirano evakuira ljude i grad se prazni. Liža ostaje: "Tili su me deportirat s vaporom do Splita, pa s feratom do Zagreba, ali se ne dam nigdi. U špajzi iman sakete cukra, brašna i masti, jer me uvik bilo straj da ću ostat gladna. Neki su mi se rugali, a sad mi je dobro došlo. Triba reć da mi vatrogasci i oni iz Crveng križa svaki dan donose užinu iz narodne menze di se kuva na kazan. Ja to stavim vanka na teracu di je ledeno ko u jaceri, pa čuvam za ne daj Bože potribe. Struje i vode na refule nema. Iden na česmu na Kačić. To se ne priporučuje, jer su se izvori zamutili, ali sve prokuvam na špiritjeru."
Organizirana su noćna patroliranja po gradu kojim vlada zlokobna tišina. Službeno izvješće tvrdi da su red i zaštita imovine zagarantirani. Dok tlo još podrhtava, Liža vireći preko napuknutog praga prozora svjedoči drugačije: "U ponoć sam čula neko šuškanje sa kale, pa sam mislila da su mačke, jer im je vrime od ašikovanja. Kad tamo, nisu mačke, ali je jedna 'mujse-ladra' poznata po lupežariji. Ne smin je imentovat. Ušla je u kuću šjore X, di se zna da ima vridnih i antikih stvari. Izašla je s velikim fagotom. Nisam se smila oglasit, jer je opasna."
Na ovu bilješku, Liža dodaje još jednu napisanu godinu dana kasnije: "Kad sam ušla u kuću one ladrunice za posudit cukra, imala sam šta vidit. Taman je ispod armeruna trala prašinu i izvadila jedan veliki kvadar uokviren u pozlatu na kojem je Gospe s ditićem. Nije joj bilo drago kad sam rekla: 'Koja lipa slika, šta je ne držiš na zidu?' 'Ma, to mi je od pokojne babe, ja nisam od crkve, ali je isto čuvam!', zapeškerila se. Sitila sam se da je taj kvadar sta u tinelu šjore X i odma ukopčala da je one noći lampnila. Još sam šenjala i jedan veliki ručno tkani ćilim. Znala sam čiji je! Javila sam sve gospodarima, a ona se klela da je to pokupila da škapula od trešnje i zaboravila vratit. Još im je rekla da joj moraju bit zahvalni za spašavanje imovine. Ja sad bižim od nje, jer se zapritila da će me beknit britvulinom kad niko ne vidi."
Krizni štab u izvještaju višoj instanciji naglašava sačuvanu visoku moralno-političku svijest u vrijeme katastrofe. Prema Ližinim navodima svijest je ipak malo "pošpalangala".
"Doša nam je u vižite maršal Tito. Trčala sam ga vidit na rivu. Mavala sam mu, a on mi je priša i reka: 'Je li sve u redu, drugarice?' Skoro nisam afanala od uzbuđenja. Ko zna zašto je baš odredio mene pozdravit? Odgovorila sam: 'Sve u redu! Ne može nego tako!' A u sebi se mislim, da znaš ko te prati, pa bi ti mrak na oči! U pratnji je bio jedan šta se napio dok je dežura u Dječjem selu, pa je puca u Titovu sliku. Prijavila ga je kuvarica. Škapulala ga je jubavnica svidočivši kako je rivolver slučajno opalio. Ja znam da nije, jer je oti bio u drugu monturu za vrime rata, ali ga je nova vlast tribala zato šta je bio puno učen i niko ga nije dira. Meni je Tito drag samo na pola. Lipo od njega šta je istira fašiste, ali mu nije bilo red onako proganjat našeg blagopokojnog Stepinca. Isto nije način da mu je taj muzuvir puca u sliku. Šta trizan misli pijan govori! Dala bi mu ja papra!" Toliko o političkom stanju s Ližine točke gledišta, o moralnom također ima zanimljive primjedbe.
"Ovo svita šta je ostalo u gradu ko da se pomamilo. To je isto ko kad je bila kuga, pa su narod stavili u lazaret na Baškom polju. U starim librima piše da je onda bio ajram-bajram."
I zaista piše: "I starci djecu dobiše i grde se udaše!"
"Da znaju žene, šta im muževi čine", nastavlja Liža, "bilo bi čunka i gubica. A svi se čine odgovorni drugovi i poštene drugarice. Šta ćeš govorit! Još i dolaze nike sumnjive ženske sa strane! Moram činit kuco da me ne uvati skandal"
Svoje bilješke o katastrofi Liža je zaključila debelo poslije dramatičnih događaja. "Ne daj nam Bože više nikad onakve dežgracije! Ružno je reć, ali neki su i sad omastili brk! Dobili kredite, sagradili kuće, a oni koji su najviše pagali i dalje su ostali kakvi su bili. I ja sam ostala u svome stanu, a još mi nisu sredili napukli plafon kako triba. Samo su ga malo inkartali. Čujem golubove kako lepuraju po šufitu. Obećali su da će brzo!"
I tako ste dragi čitatelji imali prilike zaviriti u "Ližin bilten" iz trusne 1962. godine. Crtice naše reporterke iz domaće povijesti, lišene su cifri, statistike i provjerenih činjenica. No, kao što je znano, nekad ćakulone bolje predoče stanje od službenih kroničara. U svakom slučaju, ne ponovila nam se nikada više trešnja kao ona od prije 57 godina, a u "Ližin bilten" imat ćete prilike zaviriti opet nekom drugom zgodom.