Godina upravo ispraćena po uobičajenom protokolu novogodišnje ispraznosti (čestitarsko ljubljenje zraka blizu ušiju drugih, često nepoznatih ljudi, popraćeno „istovarom“ najboljih želja) nije za nas u Dalmaciji baš pucala od slavlja.
Naprotiv, obilježena je smrću nekih ljudi koji su (ne samo Dalmaciji) činili čast svojim životom. Kratkim izvodom iz tekstova kojima je Dalmovnica te ljude ispratila na onu drugu stranu postojanja, ova će današnja nastojati Njenoj Neizbježnosti Smrti barem malo pomrsiti račune zaborava.
„Ako je Jakša Fiamengo bio esencija Dalmacije, ako je bio more – a bio je – onda se sad, tamo ispred Komiže, na plavom obzoru iza Biševa, spojio s nebom! Ne mogu drukčije pojmiti njegovu smrt; smrt pjesnika koji se potpuno namijenio moru i zavičaju… koji je inkarnirao Homera na čvoru crne smrče i … bio vječito veseli vlasnik umjetničkog obrta za primijenjeno pjesništvo, gdje Nadalina toća noge u maštilu, s ponistre se vidi Šolta, a karoca gre.“
„Oliver Dragojević bio je simbol življenja u ljepoti jednostavnog… Sudeći po sprovodu čija bi se veličina mogla tehnički izmjeriti još samo tvrdnjom da je bio vidljiv iz svemira – iz Splita do Vele Luke potrajao je, nautički gledano, 40 milja, dok je filozofski i sociološki bio dug odavde do vječnosti – izgleda da na ovome svijetu nikad nije umro voljeniji čovjek.“
„O Živku Gattinu, nosiocu iskaznice 'Slobodne Dalmacije' s brojem jedan, nije snimljen film… iz čije bi se špice moglo razabrati da je riječ o jednom fascinantnom životu koji je sadržavao, s jedne strane, fotografiranje maršala Tita u Drvaru ili na povijesnom mitingu u Visu, a s druge titanski napor na preobrazbi malarične močvare u zlatnu dolinu Neretve, pa bi Gattinu iz 'prvog svemira' pripala titula svjedoka i zapisivača povijesti, a iz drugog uloga Prometeja s otoka Viševice.“
„Sad kad je umro Predrag Lucić, čini mi se da nikad nije umro veseliji čovjek; netko tko bi s toliko radosti, šarma, neodoljivosti, produhovljenosti i domišljatosti ispunjavao sadržajem one dvi važne riči koje su ga ključno određivale: smijeh i slobodu. Knjige koje je Lucić napisao, odabrao, uredio i objavio tvore neprobojnu obrambenu liniju slobode smijeha i slobode ismijavanja gluposti, nasilništva, zla, šovinizma, mržnje…“
