Da si na crno-bijeli papir nacrtao kauboja, pušku i konja, eto ti pune sale, toliko su Makarani bili ludi za kaubojskim filmovima. A za Bitke na Neretvi kino bi bilo puno kao šipak - prisjeća se kasnih 50-tih i ranih 60-tih godina Stjepan Glavičić koji je u to vrijeme puštao filmove u nekadašnjem kinu "Partizan".
Baš kad smo i sami kanili aktualizirati pitanje kina, poslavši i upit na adresu Splitsko-makarske nadbiskupije kao vlasnice prostora, na vrata redakcije nam je pokucao šjor Stjepan, došavši sa sjećanjima i jednom crno-bijelom fotografijom iz studija Daskal. Kopao je, veli, po starim, fotografijama i unuk ga je ponukao da ispripovijeda svoje uspomene iz doba kojega se s nostalgijom sjećamo.
Jedan je od dvojice živućih, kako on veli, koji su puštali filmove u "Partizanu" čija je unutrašnjost u ona vremena znala primiti i 900 ljudi. Između redova ljudi bi, kaže šjor Stjepan, stajali, osobito ako je bio neki od popularnijih filmova ili žanrova. Na ljetnoj pozornici znalo se, prema njegovim procjenama, stisnuti i 1500 ljudi!
- Bila su to zlatna vremena koja su trajala sve dok televizija nije došla u upotrebu. Onda je pao interes. Davali smo dvije projekcije dnevno, jednu u 17 i drugu u 20 sati. Ova druga uvijek bi bila popunjenija. Bilo je u ono doba i kino u Brelima, u Baškoj Vodi, na Baškom Polju, u Podgori... Tamo se davala jedna projekcija dnevno. Morali smo paziti na život i ritam seljaka koji su radili, pa bi na predstavu mogli tek kad bi završili s radom. Ali gledali su se filmovi u ono doba... Najviše su Makarani voljeli kaubojske filmove, ali i ratne, partizanske. Za tim su bili posebno ludi. Išli su i ljubavni francuski, a gledali su i detektivske. Popunjenost kina u prosjeku je bila 80 do 85 posto - kazuje naš sugovornik.
On je sasvim slučajno završio u toj branši. Po zanatu je zidar, a već šest dugih desetljeća je i vatrogasac. No, znatiželja prema kino kulturi i filmu presudila je u vrijeme dok je još kao mladić radio u "Mornara". Kroz prozor bi čeznutljivo gledao predstave.- To me povuklo. Onda me Joze Mihaljević pitao bih li čistio u kinu. I onda sam ušao unutra. Počeo sam mesti kino. Od gore sam čisteći gledao kako se premotava film. I onda me on počeo podučavati kako se treba davati film. Tako sam pomalo svladavao i taj zanat. U to vrijeme bili su ugljenovi, tek kasnije su došle lampe pa više nije bilo straha da će se zapaliti. Ali kod ugljena je trebalo paziti da se štogod ne dogodi. Kad bi projekcija završila, ja bih išao od jednog do drugoga u zadnje redove i pitao kako im je bilo. A srce mi udaralo kao ludo - kazuje šjor Stjepan.
Osim u Makarskoj, filmove je "davao" i u Brelima, na motoru je nosio traku i sam je vraćao. Duge su vrpce bile i do 1000 metara. Uz njega taj su posao u samim začecima, kako se on sjeća, radili Šime Rančić, Joze Mihaljević, Boro Ivanišević i Frane Ega Visković. On je prestao 1962. kad je išao na zanat i u vojsku.
Nije se posve povukao nego je povremeno radio i u narednim godinama, sve do zatvaranja kina. "Uskakao" je ostalima koji su tu radili, ali najviše sjećanja ima upravo sa samih početaka. Čak mu je i najdraži film "Houseboat" ili u tadašnjem prijevodu "Djevojka sa sela" sa Sophiom Loren u glavnoj roli, naprosto jer je to bio - prvi film.
Nedjeljom je, sjeća se, uvijek bio slab promet jer bi ljudi, ako je bilo lijepo vrijeme, radije šetali po rivi.
- Filmove smo dobavljali iz Splita, a direktor je bio Jure Stipišić. Imali smo u to vrijeme četiri mašine, a iako smo najprije ugovarali samo jedan dan, kasnije se išlo na dva dana. Bila su to vremena filma, a danas nije problem samo što nema kina nego što nema ni interesa. A doživljaj je uvijek drugačiji u kinu - zaključuje Stjepan Glavičić.