– Odakle da počnem. Oćemo od Drugog svjetskog rata. To sam, sinko, najbolje upamtio. Glad, jad, bijeda, ko to može zaboravit – tim nas je riječima dočekao 86-godišnji Ante Vuletić Okan iz Dobranja kako bi nam dočarao sve ono što su u zadnjih osamdesetak godina prošli njegovi Dobranjci.
Ali vaš reporterski dvojac nije došao u maleno selo Imotske krajine, koje po novom ustroju pripada općini Cisti Provo, zbog ustaša, domobrana i partizana, nego da čujemo kako selo danas živi. Selo iz kojega je poteklo petnaestak svećenika i jednako toliko časnih sestara, a koje danas nema ni pastoralnog voditelja u mjestu.
I u prvostolnici cijele Nadbiskupije splitsko-makarske, u splitskoj katedrali, župnik je s čvrstim dobranjskim korijenima, ali pastira duša u tom selu više nema...
– Ma kako će živit. Staro umire, mlado biži, dica se ne rađaju, nema nikoga. U Dobranjama ima dvanaest zaselaka, ma da je sve skupit, ne znam jel ima sedamdeset duša. Ima ovi srednjovječnih "mladića" ko što je taj do vas – upire prstom na našeg domaćina Miju Čubelića – ali neće da se žene. Nekada je u selu bilo oko tisuću stanovnika, pa kada bi mladići krenuli na silo, to se pivalo, veselilo, cika, vriska, sve bi ozvanjalo od života, a danas nikoga. Imali smo školu, ambulantu, dućane, poštu, koja zapravo nikada nije ni radila, a i župnika. Sada nemamo ništa, pa ni popa. Kad je šta, svećenik dolazi iz Ciste Velike. To je problem, ali šta ćete. Imam naših popova svuda, a evo, mi ga u selu nemamo. Volili bi da je bliže nama. Oni razumu naše potribe, njima si se moga pojadat u svakom trenutku, a ovako sve se nekako okrenulo i zasukalo. Nekada davno naše je selo pripadalo župi Radobilji sa sjedištem u Katunima, ona je bila matica dvanaest okolnih crkava jer je njihova najstarija – sjetno će Ante.
– Bilo je i prije iz našeg sela popova, ali ne ko danas – kaže nam Okan. – To su bili oni glagoljaši. Bio je jedan don Šimun, don Marko… i još jedan mladi kojeg su, priča je narod, gori u brdu prostrilile vištice. Tako govoru, a onda mora bit da je tako. E, pričalo se tada svašta, a narod sluša i prepričava.
– Čekaj, stani, nemoj me slikavat. Nisam se spremio. Ma opet, aj slikaj, neka ljudi čitaju. Imam 34 unučadi i praunučadi, pa neka vide dida. Liti puna kuća, a evo sada sami ja, baba Mare i jedan mi sin – dodaje Ante Vuletić.
– Imate lipo polje, ali vidim, malo se obrađuje – pitamo našeg sugovornika.
– A ko će ga obrađivat. Stari ne mogu, a mladi niti znaju, niti oće, niti dolaze. To napiši. I još nešto dodaj, u selu se isključivo živi od mirovina, što od naših, što od njemačkih, a i ovih braniteljskih. Sve sami penzioneri, eto tako.
Ovo pitoreskno selo u novijoj je povijesti dalo brojne svećenike i redovnice. Danas je živućih njih devet i jedna viša časna sestra. Reprezentativan broj. Malo se koje selo u Dalmatinskoj zagori može pohvaliti s toliko duhovnih zvanja. Reka bi narod, puno pozvanih, malo odabranih, jer da je po pravdi, Dobranjci bi i danas imali svoga svećenika.
– Evo vidiš ovo doli – pokazuje nam Mijo Čubelić staru kuća i kapelicu popova glagoljaša koja je danas zaštićena kao kulturno dobro. Staro kameno zdanje potpuno je uređeno i reklo bi se kao da je u trenutku vrijeme zastalo. Još zvone molitve glagoljaške, kao da su u kamenje i ljude urezane oštrim i uglatim pismom prisne i mudre glagoljice. Tu narod još svog župnika zovu "pope", isto onako kako su im preci oslovljavali glagoljaše u opancima.
– Zadnji župnik koji je stolovao u našoj župi je don Lovro Žuljević. Puno je dobra napravio za naše misto. Još ga se svi rado sjećamo. Ali kako više nema stanovnika, tako je župska kuća ostala prazna. Nismo mi ostali bez župe, već o našim duhovnim potribama danas skrbi svećenik iz Ciste Velike. Ima naših popova svuda. Evo, na primjer, don Tomislav Čubelić je župnik Sv. Duje, a ima ih još. Pola nadbiskupije je naše. A to šta sada nemamo svećenika, to je drugi par postola. Nema ni ljudi – slegnuo je ramenima Mijo Čubelić, pokazujući nam infrastrukturne dosege svoga sela.
I zaista, nova cesta, nogostup, javna rasvjeta, vodovod i maleni trg kojim dominira kapelica Majke Božje i do nje brončano poprsje dr. Franje Tuđmana. Sve uredno i na svome mistu, a opet nešto fali. Međutim, za oko nam je zapela mrtvačnica i na njoj nekakve antene. Od mještana onako kroz priču doznajemo kako je to prvotno bilo namijenjeno za poštu, koje su se devedesetih gradile u svakom selu, ali malo gdje su otvorile svoja vrata. Netko se dosjetio pa je poštu pretvorio u mrtvačnicu, jer bolje da služi nečemu nego ničemu. Seljani o tome nerado govore. Mrtvačnica je tu i točka.
Za Milu Čubelić dvojbe nema. Selo propada.
– Kada su dica porasla, ja sam se iz Splita vratila u Dobranje. Ali malo se danas tko vraća. Svi odlaze. Evo ove godine imali smo jedanaest sprovoda i samo jedno krštenje. Imamo tek jednog osnovca koji ide u školu u Cistu, pa što unda možemo očekivat. Kada sam se ja udala, ovde su bila dva dućana, a danas nema nijednog. Kombi nam sada dostavlja kruv i, ako triba, još koju sitnicu. Za sve ostalo put pod noge pa u Cistu Provo. U selu već odavno nema krizmanika ili prvopričesnika, tek jedan ili dva svako nekoliko godina. Niko više ne drži ni živinu. Jedno ili dvoje seljana drže više komada, a ostala domaćinstva tek koju kokicu i ništa više. Sve sam vam rekla, pa kako znate – ispratila nas je sa smiješkom Mila Čubelić.
Iako se davno prije nas u to mjesto probiše asfalt i struja, a danas gotovo svaka kuća ima telefone, mobitele, internetsku vezu…, ipak ne rastjeraše vile u njihovim junačkim pjesmama i pričama i ne raščiniše čaroliju iskona. Uza sve nedaće koje su ih pratile, njihove su riječi uvijek pune, stamene kao i ljudi, nije bilo potrebe za prenemaganjem, dodavanjem ili uljepšavanjem; ti ljudi u tom siromašnom kršu, kao i svim selima opustošene Zagore, rađaju se kao građani svijeta, ni naduto, ni sluganski, nego naprosto ljudski.