Štono se reče žargonom sportskih novinara – šok i nevjerica na Visu. Štorija o navodnom seksualnom predatoru iz pučke skule koju je objavila "Slobodna", glavni je predmet ćakule na pučinskom škoju.
Jesu li viške učiteljice na pravdi boga izložile kolegu pravom medijskom linču ili ih je on stvarno grubo uznemirivao: pipkao ih, skidao hlače i pokazivao im spolovilo usred škole; govorio gnusne, bezobrazne stvari – utvrdit će policija, pa odlučiti nadležni sud. Do tada svatko ima svoju verziju. I svatko je pametan. Za neke je osumnjičeni "puno dobar čovik", za druge opet – "pravi manijak koji te stvari ne radi od jučer i ništa se drugo od njega nije moglo ni očekivat". Bruji viška riva, od nagađanja i pikanterija rebumbaje Uvala svetog Jurja, po dobrom starom običaju kad je o ovakvim slučajevima riječ – "svi znodu sve, a nikor ne smi kazat ništa".
Novinaru, ne sudi
– Jesi ti oni Ljubičić? Puno si mlaji uzivo nego kad te gledan na onu kašetu – prepoznao me jedan Komižanin s televizije, ali, ne bi on imenom u foje, jerbo, "lako je tebi, sinko, ti mores na televiziju parlat co te voja, ma mene na Vis svako zna. E!"
– Ko? Co? Manijak? Vid', ja ti u to apsolutno ne virujen. Kapiš? Vidi san ih. Danima su se one sastajale pa okolo cakulale. Prije ce bit da su niki interesi u pitanju – savjetuje me barba da budem oprezan, da nepristrano izvještavam, a ne sudim.
Na obali, čim su spazili fotoaparat u rukama kolege Vilića, mještani trču pred nas.
– Spori ste. Sve se zno ima najmanje deset don – jedna će gošća kafića koja veli da iščačkamo sve o mogućem seksualnom prijestupniku.
Zato u školi čekamo ravnateljicu ne bi li što "iščačkali", ipak je ona najodgovornija za sve što se događalo u ustanovi kojom šefuje. Djeca se smijulje, viču za nama – "došla narodna Slobodna, došla Slobodna, bit ćemo u foje".
Podvornica je ravnateljicu Osnovne škole u Visu i poznatu književnicu Anelu Borčić obavijestila o našem dolasku, ali se netko s nama igra mačke i miša. Ili Anelu nisu ni zvali, ili ona stvarno ne dolazi da se ne bi susrela s neugodnim pitanjima o događanjima u njenoj školi koja, navodno, nisu novijeg datuma.
– Dolazi li direktorica? – pitam.
– Vidjet ćete – kaže podvornica, pa u predvorju nastavljamo čekati Godota. Vrijeme prolazi, ravnateljica Borčić se ne ukazuje.
Ne preostaje mi ništa drugo do kucati. Idem od vrata do vrata. U jednoj od kancelarija nalazim čovjeka kojeg sumnjiče za grube nasrtaje na kolegice. Oči su mu suzne, pognuo je glavu nad pisaći stol. Jeca. Jedva mu riječi na usta izlaze. Dugo je, reći će, zaposlenik viške škole i sve ga je jako, jako teško pogodilo. Nije mogao ni sanjati kakva će ga noćna mora zadesiti. Ogorčen je, veli, činjenicom da znam njegov identitet, i da su ga se novinari dokopali zahvaljujući prijavi o kojoj se piše nadugo i široko.
– Morate me razumjeti, odvjetnik mi je savjetovao da ne dajem nikakve izjave. Optužbe su monstruozne – tresu mu se ruke dok me moli da imam razumijevanja za tešku situaciju u kojoj se, kako kaže, našao ni kriv ni dužan.
Zavjet šutnje
Premda se štiti identitet osumnjičenog napadača i njegovih mogućih žrtava koje su se na njega požalile mjerodavnima, dojam je da cijeli otok već zna o kome se radi, a to je u malom mjestu poput Visa otežavajuća okolnost. Gdje je "procurilo", teško je reći, no danima se raspravljalo o ovom slučaju; dumalo što napraviti a da se ne prenagli odmah u startu.
Previše je ljudi znalo za ove nemile događaje. Informirani su do u tančine o sumnjama za seksualno zlostavljanje i u Centru za socijalnu skrb. Vijeće roditelja je također detaljno upoznato s optužbama. Obaviješteni su lokalni mediji, ali se, u svrhu zaštite djece, s informacijama o teškim optužbama na račun zaposlenika Osnovne škole u Visu nije išlo u javnost. Vladao je jedno vrijeme, dakle, zavjet šutnje, da bi na koncu ipak netko odlučio da valja sve pustiti vani, udariti na velika zvona, vjerujući da će se u protivnom predmet zagubiti po ladicama policije i DORH-a, pa nikad neće dobiti svoje finale.
– Morate shvatiti da tu ima učenica viših razreda koje izgledaju fizički zrelije za svoju dob, i da smo uzeli u obzir činjenicu da bi se on, ne daj bože, mogao približiti i toj djeci. Zato smo sve radili vrlo oprezno, no priznajem, osupnuti smo činjenicom da je priča ipak izašla u javnost, a to nije dobro ni za žene koje su se našle pogođene njegovim postupcima, ni za djecu koja svoje učiteljice naprosto obožavaju – kazala nam je jedna mama koja je otpočetka uključena u cijeli slučaj.
Prije neki dan o svemu je obaviještena i pučka pravobraniteljica, pa zapravo nije bilo adrese do koje nisu stigle pritužbe sa škoja. Interesantno, gradonačelnik Visa Ivo Radica kazao nam je da o svemu ne zna ama baš ništa?!
– Ne, to mi je od vas prvi glas. Tko zna o čemu se radi, sve je moguće, ima tko će se time baviti – suzdržan je poteštat u ovako delikatoj situaciji koja je uzbudila Višane i dovukla novinare s kraja.
– Nastavnice o kojima je riječ su stvarno omiljene u školi. Djeca su zbog toga potresena. Odnose se, interesantno je, prema njima s puno pažnje. Najgore je što su takve dobi da ne razlikuju seksualno napastovanje od silovanja – tumači mi jedna od majki učenika.
– Slušajte, moralo bi se čovjeka suspendirati prije nego se utvrdi istina. Djeca moraju ići na nastavu, a u ovakvim okolnostima to nije moguće – govori majka čije dijete pohađa osmoljetku koja se nalazi u njezinu najbližem susjedstvu.
Podnositeljice kaznene prijave potvrđuju da je pedofilija u ovom slučaju posve isključena, da o njoj nema ni riječi, te da sistemom gluhog telefona stvari ne treba činiti i gorima nego što već jesu; dodajemo, ako jesu.
– Ne, ne radi se o pedofiliji, to vam mogu potvrditi. Ja zbog zakonskih ograničenja i izjave koju sam supotpisala u policiji ne smijem puno govoriti o ovom slučaju, ali vam mogu reći da sam napadnuta jednom i da sam bila zaključana iza troja vrata. Užasno sam se bojala. Iskreno, u jednom trenutku sam se bila prepala za goli život – trese se žena kao prut dok govori o užasnom iskustvu, a koje je, kaže, imala s osumnjičenim kolegom u srpnju ove godine.
Sjedimo na šentadi pred školom, razgovaramo za "Slobodnu", praktički se ne skrivamo od mještana koji očito već znaju sve, ali objava fotografija napadnutih žena i ispovijesti pod imenom i prezimenom ne dolaze u obzir. One su se, kad su doznale za grdna iskustva jedna od druge, odlučile sve obznaniti nadležnima prije mjesec dana. Nisu su sastajale, kako sada, vele nam, neki zločesto tvrde da bi nekome nasapunale dasku ili nešto namjestile – već da bi se povjerile o onome što im se dogodilo, a o takvim je stvarima, jasno je, jako teško govoriti.
Nevin ili kriv?
Jedna od naših sugovornica kaže da ničim nije "izazvala" tako besprizorno ponašanje kolege – nije se, radilo, ni o kratkoj haljini, koketiranju, bilo čemu što bi moglo dati niti najmanjeg povoda za takvo nasilno ponašanje.
Druga učiteljica koja tvrdi da je napadnuta veli da je najgori slučaj onaj o kojem "Slobodna" još nije pisala.
– I sve je to trajalo jako dugo, cijelih deset godina. Gospođa kojoj se to dogodilo je tu kraj mene, ali, shvatite, ne može pričati dok policija u istrazi ne odradi svoje.
Ima i onih koji misle da je sve ovo samo amerikanizacija hrvatske stvarnosti. Nije Vis Hollywood pa da "covika razapinju ka Isukrsta samo zato jer je zeni dodirni bedro".
– Ne radi se o tome. To nikako! Nije to bezvezarija, laskanje ili nabacivanje koje je prešlo mjeru. Tu se zaista radilo o pravom seksualnom napastovanju, i to je, nažalost, trajalo dugo. Jako dugo – zaključuje ovu priču Višanka koja je posljednjih dana napravila sve da zaštiti integritet učenika viške osnovne škole, prosvjetara i roditelja, od posljedica ove priče koja će dobiti i svoje nastavke.
Naime, upravo se na društvenim mrežama "kuhaju" i priče o ženi koja nije zaposlena u školi, a koja je, opet navodno, prije dobrih petnaest godina – napastovana na sličan način. Nadamo se da nećemo dugo čekati odgovore. Prosvjetar je nevin dok se i ako se ne dokaže drukčije. Izvještavamo. Ne sudimo. Do čitanja...