Dalmacija Split županija

ŽIVOTNO DJELO SMILJANE ŠUNDE

Nevjerojatna priča o odumiranju bisera Dalmacije: Bili smo veći od Makarske i svih ostalih mista na Rivijeri skupa, ima nas po cilome svitu, a ljudi su odlazili i zbog ugovorenih brakova

ŽIVOTNO DJELO SMILJANE ŠUNDE

Djed Smiljane Šunde s kućnog je praga ispratio četiri sina, dvije snahe, jednu kćer i troje unučadi, i nikad ih poslije nije vidio niti čuo. To je bilo potpuno iseljavanje, kojem su razlozi, osim u peronospori i vinskoj klauzuli, služenje vojske (u Austrijskoj mornarici se služio petogodišnji vojni rok), bijeg od rata (u strahu da ne budu kažnjeni kao vojni bjegunci, mnogi se nikad nisu vraćali), brojnost djece (prosječno pet do šest, a nerijetko sedam-osam), pa čak i avanturizam. Mnogi su otišli u bijeli svijet vjerujući da će tamo teći med i mlijeko...

Smiljana Šunde, dugogodišnja novinarka i urednica u Dokumentarnom i Obrazovnom programu Hrvatskoga radija, izdala je petu knjigu u kojoj se bavi iseljavanjem Podgorana u daleki svijet, u prvom redu na Novi Zeland, a na kojoj je radila četiri desetljeća.

U knjigu su utkani sati istraživanja arhivske građe, osobito matičnih knjiga, brojni razgovori sa sumještanima i suvremenicima doba u kojem se najviše iseljavalo, utkane su prepiske, pisma, mailovi, a rezultat je djelo s više od 800 stranica.

Smiljanu Šunde intrigirala je činjenica da se iz rodne joj Podgore iseljavalo gotovo pa masovno, te je tijekom perioda koji prati, a koji obuhvaća konac 19. stoljeća i seže do 60-ih godina 20. stoljeća, prema dostupnim joj podacima iselilo 1300 ljudi. Zna li se da je po posljednjem popisu stanovništva Podgora brojala svega 1300 mještana, što predstavlja pad od gotovo 20 posto u samo jednom desetljeću, jasno je da ovo šarmantno ribarsko mjesto, koje je kroz povijest dalo brojna poznata i cijenjena imena, prati ozbiljna depopulacija.

Nije to, naravno, iznimka u Hrvatskoj, jer takvi su trendovi evidentni manje-više posvuda, osobito u manjim sredinama. No, činjenica je jedno: danas je u svijetu, i to samo u prekomorskim zemljama, poglavito na Novom Zelandu koji im je bio najčešća konačna destinacija, više od 15 tisuća Podgorana! Pridodamo li tome nepoznatu brojku iseljenika u periodu nakon 60-ih, osobito izraženu posljednjih godina, dolazimo do, kako i sama Šunde kaže, ogromnih brojki i proporcija.

- Podgoru to čini jednim od najiseljenijih mjesta u Hrvatskoj, nekako je al pari s otokom Suskom, čiji su se mještani najviše iseljavali u New York, te Blatom na Korčuli, odakle se odlazilo u Sydney, Kaliforniju i San Diego. Podgorani su pak najviše u Oacklandu – kaže Šunde.

Dodaje da je iseljavanje bitno promijenilo sadašnjost, ali i prošlost Podgore, u prvom redu smjer u kojem se razvijalo malo mjesto koje je u “zlatnim vremenima”, koja i sama pamti, imalo školska odjeljenja s više od 30 đaka, sedam-osam čitaonica i brojna društvena i kulturna događanja.

- Danas smo došli dotle da nema djece, pa je prije nekoliko godina bilo govora o tome da će podgorska škola biti područna škola Osnovne škole Tučepi, na što su Podgorani poludjeli. Jer kako će podgorska škola postati područna za školu iz Tučepi, koji su do 60-ih imali samo pučku školu, dakle samo niže razrede, dok su svi od petog do osmog išli u Podgoru – kaže Šunde.

- Da nije bilo iseljavanja pitanje je kako bi se Podgora razvijala u odnosu na druga mjesta, jer Podgora je nekad bila veća od Makarske, a da ne govorim da je bila veća od Tučepi, Baške Vode, Brela, čak jedno vrijeme i veća od njih zajedno. Padala je, međutim, jer su odlazili mladi muškarci u fertilnoj dobi i jednostavno se nije rađalo djece. Oni su ili ostajali neoženjeni, ili pisali doma svojima ako su imalo bolje zarađivali da im nađu djevojku, kojoj bi potom platili put do tamo i ženili bi se na Novom Zelandu, te tamo i ostajali.

- Kad su se počeli graditi veći hoteli 60-ih, nadošlo je nešto stanovnika, ali u pravilu se radi o konstantnom iseljavanju. Bila je to lančana reakcija: najbrojniji među iseljenicima nagovorili bi svoje bližnje i tako se Podgora praznila - tumači autorica knjige.

Od tih 1300 ljudi koji su se iselili vratio se tek dio, njih 250. Posljedice su ostale: poboljšanje materijalnog statusa brojnih obitelji, ali i rasap obitelji, spolna neravnoteža (odlazili su uglavnom muškarci), te raseljenost tolika da su pojedine obitelji, katkad i rodovi, posve nestali.

Kako su mahom bili neobrazovani, čekali su ih teški fizički poslovi, od kopanja kauri gume do isušivanja močvara, te u SAD-u i Australiji rad u rudnicima, u Kanadi sječa šuma...

Koji su razlozi tako brojnom iseljavanju iz Podgore? Istina je da je iseljavanje, kako Šunde piše u knjizi, nemoguće promatrati izvan konteksta europske, pa i cjelokupne svjetske političke i njome uzrokovane gospodarske situacije 19. stoljeća kad je Europa bila zahvaćena agrarnim krizama. Zašto je, međutim, taj proces izraženiji u Podgori?

Valja znati da se gotovo svaka podgorska obitelj bavila vinogradarstvom, a ova je poljoprivredna grana, točnije konjuktura dalmatinskog vina, bila toliko cijenjena da su se znala sjeći stabla maslina kako bi se zasadila loza.

- Po svoj literaturi, kao glavni razlog iseljavanja navodi se upravo peronospora, bolest vinove loze. Međutim, istina je da to nije jedini, a po meni niti najveći razlog. Naime, najveći razlog prema onome što sam našla, i to ne u literaturi koja upućuje na iseljavanje nego u drugoj literaturi koja dovodi do tog zaključka, vinska je klauzula.

Po njoj je Austrija sklopila ugovor s Italijom da se veže uz njihov savez, te da će zauzvrat dobiti garanciju da se otkupljuje njihovo vino. I tako se po jeftinijoj cijeni nabavljalo talijansko vino koje je bilo vrlo loše, patvoreno, čak i s primjesama otrovnih sastojaka, što je kasnije dokazano, umjesto vrlo kvalitetnog dalmatinskog. Austrija je, dakle, dala nalog da se kupuje talijansko vino, i to u cijeloj monarhiji, čija je Dalmacija bila dio. Čak se pilo i na brodovima Austrijske mornarice koja je bila stacionirana u Dalmaciji, a na njima su bili hrvatski pomorci čiji su roditelji obrađivali vinovu lozu. No, sad su je morali potući i saditi nešto drugo - objašnjava autorica knjige.

Ni vinska klauzula ne objašnjava zašto je iseljavanje bilo izraženije u Podgori nego u nekim drugim mjestima, a najlogičnije tumačenje jest da se naprosto radilo o lančanom iseljavanju. O tome podrobno piše u svojoj knjizi, a na kraju autorica čak objavljuje dodatak s ljudskim sudbinama kojih je bilo uistinu svakakvih. No, da je bilo lako, nije.

Djed Smiljane Šunde s kućnog je praga ispratio četiri sina, dvije snahe, jednu kćer i troje unučadi, i nikad ih poslije nije vidio niti čuo, jer u to vrijeme nije bilo telefonskih veza. To je bilo potpuno iseljavanje, kojem su razlozi, osim u peronospori i vinskoj klauzuli, služenje vojske (u Austrijskoj mornarici se služio petogodišnji vojni rok), bijeg od rata (u strahu da ne budu kažnjeni kao vojni bjegunci, mnogi se nikad nisu vraćali), brojnost djece (prosječno pet do šest, a nerijetko sedam-osam), pa čak i avanturizam. Mnogi su otišli u bijeli svijet vjerujući da će tamo teći med i mlijeko.

Podgorani su se u Oacklandu, veli Šunde, koja je tamo bila 1976. godine, družili i okupljali, čuvajući običaje. Danas je to daleko od čistih podgorskih obitelji, jer se krv u idućim pokoljenjima izmiješala. Podsjeća, ipak, Šunde na staru Podgoru u kojoj su se održavali lovački i postolarski plesovi, u kojoj se svake nedjelje organizirao ples, koja je glasila kao lječilište za češku djecu, u kojoj su na proslavu Sv. Vicenca dolazile tisuće hodočasnika, mahom pješke, a znalo se podijeliti i pet tisuća hostija.

- Pokojni Zvonko Bušić mi je čak pripovijedao da mu se toliko svidjelo na Sv. Vicencu u Podgori da je jednom pobjegao od doma kako bi došao u Podgoru - kaže Šunde.

I vraćamo se na suvremenu Podgoru u kojoj se jedva u prvi razred upiše nekoliko djece i koju je obilježilo upravo iseljavanje kroz prošlo stoljeće, a na cijeloj Rivijeri u ovom novom valu najizraženije je, uz Gradac, upravo u ovome mjestu. Da iseljavanje vrlo često nije donosilo plodove koje su emigranti očekivali pokazuje niz teza, ali i primjera iz knjige.

Zanimljiva je priča o tome kako je socijalistička vlast prikupljala iseljenike i slala po njih brodove "Partizanku" i "Radnik", vjerojatno očekujući da će s njima doći i dolari koji će napuniti državni proračun. No, na povratak su se odlučili uglavnom oni koji nisu uspjeli ništa zaraditi i uštedjeti. Tako je jedan povratnik donio tek mali ručni stroj za šišanje, drugi postelju i ručnu sjekiricu, a većina - ništa.

Iseljeni Podgorani pomagali su dobrotvorne akcije i osjećali se Hrvatima, no to je, kako piše Šunde, stalo krajem 20-ih. - Zbog djelovanja jugoslavenskih emisara osjećaj njihova hrvatstva počeo je slabiti. Do danas je to otvoreni problem koji se očituje u idelološkoj podijeljenosti, što slabiji poznavatelji hrvatskog iseljeništva teško mogu razumjeti pa osuđuju posljedice, umjesto da propitaju i shvate uzroke.

No, to svejedno ne oslobađa "krivnje" iseljenike i potomke starijih iseljenika koji danas, uz nevjerojatno veliku količinu informacija, ne žele spoznati istinu o sebi, svojem podrijetlu, narodu, zemlji - zaključuje Šunde u svojoj knjizi. Da, međutim, nije bilo iseljavanja, Podgora bi danas, dodaje autorica, umjesto 1300 stanovnika brojala možda i pet ili više tisuća žitelja. Nabraja u knjizi još mogućnosti zbog kojih bi danas Podgora možda bila drukčija

- Ovako, nije što nije i jest što jest. A jest - da svega toga nema - pomalo tužno, ali realno, zaključuje u poglavlju nazvanom "Da jest što nije".

Ugovoreni brakovi

Jedan od najzanimljivijih razloga emigracije bili su ugovoreni brakovi. Vjerovali ili ne, ali 40-ak je Podgorana uteklo zbog ljubavi! Naime, u to su se vrijeme često roditelji miješali u izbor bračnog druga, i dok su jedni bili poslušni i prihvaćali, drugi nisu, posvadili bi se s roditeljima i otišli u inozemstvo.

Mnogi pak od onih koji su pristali na ugovoreni brak, kad bi se rodilo dvoje-troje djece, pobjegli bi od obiteljskog života i stvarnosti u bijeli svijet, a mnogi se nikad ne bi ni vratili, ostavivši ženu i djecu u domaji, te zauvijek prekinuvši kontakte s obiteljima. Rijetki bi se sjetili djece i poslali im nešto novca.

Ima tako u knjizi priča o stanovitom M.B. koji je pristao na uvjetovanu ženidbu, dok njegova prava draga odlazi u Novi Zeland. Poslije te greške, on radi još veću i odlazi za djevojkom u Novi Zeland, no ona ga tamo nije htjela ni pogledati. Stid ga je priječio da se vrati trudnoj ženi u Podgoru, učinio je to tek nakon 50 godina, a svojeg sina, koji je ubijen u 2. svjetskom ratu od četničke ruke, nikad nije ni vidio.

Sve sam sama platila, Općina mi nije ni odgovorila na upit

Smiljana Šunde sama je financirala tiskanje knjige koja je izdana u 200 primjeraka i prodaje se po cijeni od 350 kuna. Uz trošak za tiskanje i pripremu, valja pribrojiti i putne troškove kojih je uistinu bilo puno, budući da je na knjizi radila tijekom četiri desetljeća.

- Dok sam radila, a zadnjih sam osam godina u mirovini, došla bih u Podgoru na godišnji odmor na mjesec dana i svaki bih radni dan sjedala na autobus i išla u Split, u arhiv, gdje sam radila do 15 sati, i onda natrag doma - kazuje Šunde. Općina Podgora nije sufinancirala tiskanje ove vrijedne knjige, ali poslala im je, kaže, tek jedan upit.

- Nije mi nitko odgovorio, a bilo je to prije četiri godine. No, možda sam trebala biti upornija, pa sada namjeravam zamoliti da barem otkupe dio knjiga - kaže autorica.

Tri kontinenta samo zbog jednog imena

Smiljana Šunde kaže da je uživala istražujući i radeći na knjizi, a posebno ju je veselilo kad bi došla do nekog podatka koji je bilo teško dobiti. Zanimljiva je anegdota o podatku koji je putovao preko tri kontinenta.

Pisala je o dva brata i nikako nije mogla doći do jednog podatka. U potrazi za informacijom obično bi pretraživala internet, zvala, pisala, išla po arhivima, slala mailove, no ovog puta rezultata nije bilo. Nije, naime, mogla doznati ime i prezime jednog brata, no doznala je da je unuk njegova brata svećenik, k tome i ragbijaš, koji je ne tako davno živio u Makarskoj.

I na koncu je doznala da se zove Anthony Sumić i da je pripadnik bratstva čija je matična kuća u Australiji, no praktički bi mogao biti bilo gdje jer ih ima po cijelome svijetu. Dobila je podatak da je misionar u Nigeriji, i onda joj je on poslao mail svojega oca i ona je kompletirala priču s podatkom koji joj je nedostajao.

- Običan jedan podatak je putovao preko tri kontinenta - smije se autorica knjige.

Sumićev patent na kojem ništa nije zaradio

Godine 1917. objavljen je natječaj u kojem se tražio izum koji bi unaprijed sprječavao zloporabu prohibicijskog zakona (u to se vrijeme u SAD-u stvaralo ozračje o potrebi zabrane proizvodnje, prodaje i prijevoza alkoholnih pića), a javio se i 28-godišnji Šimun Sumić koji je izmislio način zatvaranja boce da se odmah primijeti je li u nju nešto nadolijevano.

Ukratko, boca je, kako piše Šunde u knjizi, dobila sigurnosni zatvarač. Jedan proizvođač nudio je Sumiću 50 tisuća dolara, no njegov odvjetnik mu je savjetovao da pričeka jer će mu naći ponudu za 200 tisuća. To se nije dogodilo, Sumić se vratio u Podgoru nakon završetka Prvog svjetskog rata, te se oženio i dobio petero djece. Šimunov najstariji sin se prije nekoliko godina raspitivao u Veleposlanstvu SAD-a o sudbini očeva patenta i dobio odgovor da su odavno prošli svi rokovi (čitavo stoljeće) pa se može ništa učiniti. Iako se doma vratio kao inovator, na izumu, eto, nikad ništa nije zaradio.

 

Naslovnica Split županija