Dalmacija Split županija

U NJOJ JE RADILO 2800 LJUDI

Gotovo je: bivše radnice sinjske Dalmatinke plaču dok im se pred očima ruši tvornica koja ih je othranila, a sada će na njenom mjestu biti i - sale za pireve!

U NJOJ JE RADILO 2800 LJUDI

Svakog dana točno u dva sata popodne oglasile bi se sirene. Znao sam da tada majka dolazi kući. A znali su i svi moji prijatelji čiji su roditelji, većinom majke, radile u tvornici konca "Dalmatinka" Sinj. Ta sirena se čula kilometrima daleko, do Glavica, Otoka, Hana... A dica ko dica, pojurili bi niz cestu i čekali majke koje su odradile prvu smjenu. Nikada ne bi dolazile praznih ruku: uvijek bi tu bio koji slatkiš, krafne, jogurti raznih vrsta, nekad i kruh kad baka ne bi napravila domaći...

A onda je došao taj nesretni rat. Plaće su kasnile, pa onda nisu ni dolazile... Majka je kući stizala bez krafni i bez jogurta. Umorna, s modrom kutom preko ruke. Pitao bih je, onako djetinje nevino - a di su krafne? Ona bi samo pognula glavu, slegnula ramenima i otišla potopiti onu svoju kutu u vodu.

Kruha je još i bilo jer barem je bakina penzija stizala redovito. A onda je došao kaos, HDZ, pretvorba i privatizacija i stečajni upravitelji i lopovi. Sav mrak onoga svijeta se nadvio nad "Dalmatinkom" koju više nisu vodili radnici nego pojedinci bliski vlasti (čitaj HDZ-u) koji su je na kraju i uništili. Tvornicu je, pričaju mi nekadašnji radnici, došao kupiti njemački vlasnik tvrtke "Aman Ackerman" čija se obitelj proizvodnjom konca bavi od davne 1854. godine, ali su ga grubo odbili jer je netko, valjda videći kako se obavlja privatizacija u Hrvatskoj, "Dalmatinku" htio dobiti - besplatno.

Nijemac, koji je obećavao da će zadržati 500 zaposlenih, otišao je u Njemačku i nikada se više nije vratio. "Dalmatinke", kao što znamo, više nema, a korporacija "Aman" i dalje posluje, prošle godine ostvarivši prihod od 183 milijuna eura. Da je bilo pameti, kao što nije, netko bi se bio suprotstavio privatizacijskim nasilnicima i dao tvornicu iskusnom Nijemcu. Umjesto toga, kasnije su je dobili i upropastili Talijani...

Usprkos svemu radnici se nisu dali, i dalje su išli na posao, prva smjena od šest ujutro pa do dva, druga od dva do deset navečer, pa treća, noćna, koja bi počinjala u deset, a završavala u šest sati ujutro. Po majci bih znao da je najgora bila noćna. Morao bih biti tiho cijelo jutro.

Tvorničkih sirena više nije bilo da bi trubile i obavještavale puk o početku i kraju radnog vremena, nego o napadima pobunjenih Srba i odmetnute JNA.

No vratimo se još malo u povijest. O toj noćnoj smjeni Bosiljka Škrbić piše u Vjesniku Cetinske krajine od 15. ožujka 1982. godine:

- Teško ih je sve prebrojiti. Svakog trena ih je sve više i više. Ima se dojam kao da sve žene Cetinske krajine upravo stižu pred kapiju "Dalmatinke”. Neke su uranile, a neke još prestižu. Cijela armija hrli na ovo jedno mjesto.
22 sata, 4. ožujka 1982. godine. U polumraku leži Sinj. Sva se lica kreću bešumno. Sve u gradu sliči na neki kadar iz nijemog filma. Na TV-u, kroz prozor se vidi u nekom stanu, utakmica. Utakmica na prvom i drama na drugom programu mora se ostaviti i dijete uspavati... Eno već sirena. Noćna počinje.

Već pet minuta poslije 22 sata zahuktali strojevi nastavljaju svoju simfoniju. Možda malo drukčiju, jer dobili su novog dirigenta. Možda nekog mlađeg ili radišnijeg, a možda i umornijeg. Ta to će se tek ujutro vidjeti! U jednoličnom taktu tvorničke hale, kao da sve one lijepo uređene žene, postadoše neprimjetne. Pamuk je već našao mjesta na do maloprije čistim pramenovima kose koji vire ispod plave kape.

Gledajući kao u strune, lijepe niti pamuka, hvataju ga nježno rukama, žene-radnice izgledaju kao uporne sviračice ogromne harfe. Samo zvuk koji ta "harfa" proizvodi podliježe jednoj monotoniji, jednoličnosti koja ponekad dosadi. Zvuk koji požuruje. Ne da joj da dahne, ni da uzdahne... - piše, među ostalim Škrbić.

Ta tvornica, osnovana 1951., mene je, rečeno bez ikakvog pretjerivanja i patetike, othranila. A sada se, nekadašnji div koji je podigao Cetinsku krajinu, ruši. Bageri su ušli u kompleks i ruše hale u kojima su tisuće radnica proizvodile konac i slale ga diljem svijeta. Imale su topli obrok, trinaestu plaću, odmaralište u Strožancu, dobivale su stanove - njih stotine.

U tvornici je bila smještena i stanica Doma zdravlja u kojoj je radilo pet-šest liječnika specijalista, još toliko njih opće prakse, stomatologa... I svi su oni bili na službi radnicama. Nije bilo čekanja kao danas od nekoliko mjeseci do godine dana za pregled, dolazilo se ne red skoro istog dana. Možete li zamisliti da danas neka velika privatna tvrtka u svojim pogonima ima Dom zdravlja s liječnicima i specijalistima koji se brinu o radnicima?

"Dalmatinka" je najviše značila ženama koje su uvijek morale znati gdje im je mjesto u strogo patrijarhalnom društvu Sinja i okolice: odgajale su djecu, radile u polju, lijegale rano kako bi već u cik zore nahranile blago. Bio je pravi šok kad su žene pošle raditi, posebno se nije odobravalo što idu raditi poslije 22 sata. Najveći šok je pak bio što su radi sigurnosti morale skinuti šotane (naziv za tradicionalne duge suknje u Zagori) i obući hlače. Zato su "Dalmatinku" 50-ih zvali javnom kućom i centrom nemorala. Neke žene od srama i straha nikad roditeljima i muževima nisu ni rekle da rade u hlačama. Da su rekle, dobile bi batina, jer tada je muž sa ženom mogao što ga je volja.

Međutim, polako se svijest mijenjala, pogotovo zato što su žene kući donosile novac i podizale kredite s kojima su izgrađene stotine kuća. Žene su činile i više od 70 posto radne snage. Naravno, šefovi i direktori su svi odreda bili muškarci.

Jurica Pavičić, među ostalim, piše:

"Žene koje je "fabrika"naučila da idu u noćnu smjenu, voze bicikl i nose hlače nisu se više ni mogle, ni htjele vratiti u "šotanu"i kuhinju. "Dalmatinka" danas možda jest mrtva, ali ona je trajno promijenila i Sinj i sve one obitelji koje je oprljila. Možda je baš i u "Dalmatinki" zasluga što Sinj danas ima - gradonačelnicu, i to s nezavisne liste."

Inače, pamuk je dolazio iz Egipta, a gotovi, visoko kvalitetni konac se izvozio diljem Europe, kao i u arapske zemlje, te SAD. Čak je i američka vojska surađivala s "Dalmatinkom": naručivali su konac koji nije reflektirao radarske zrake za svoje avione AWACS.

Nikola Križanac, Dragana Modrić i Jelena Pavlinušić su izvukli "Dalmatinku" iz zaborava u svom projektu "Nasljeđe nekadašnjeg, u privatizaciji uništenog, sinjskog industrijskog diva - tvornice prediva i konca "Dalmatinka" Sinj. Križanac o ulozi žena u "Dalmatinki" za H-alter kaže:

- Od 1951. do 2009. godine smjenjivale su se generacije radnica i radnika za čije je potrebe tvornica gradila objekte društvene namjene i radničke stanove, čime je izravno utjecala ne samo na povećanje broja stanovnika, već i na infrastrukturu samoga grada. Uz to, osnivani su sportski klubovi, organizirana natjecanja u šahu, streljaštvu i drugim sportovima, darivanja krvi, putovanja...

Zanimljive su i priče prvih generacija radnica koje su bile izložene izrugivanju od drugih građana i građanki na osnovi nošenja radničkih hlača, a ne do tada uobičajenih haljina (tzv. šotane). Vožnja biciklom smatrana je nemoralnom, a žena za strojem bila je na lošem glasu. Sve to ukazuje na stanje u kojem se Cetinska krajina nalazila do sredine pedesetih godina, odnosno početka modernizacije, te koje je rezultate postigla pojava industrije na ovom području u preoblikovanju ili preodgoju tadašnjeg društva.

Pitali smo Nikolu koliko je "Dalmatinka" "kriva" za emancipaciju žena u Sinju.

- Slušali smo razna svjedočanstva o prvim odlascima iz doma, sa sela, u "velike" gradove, kulturološke šokove - od oblačenja do higijene... ali je bio sjajan moment kad su postale svjesne da i one donose novac u kuću. Po meni je najveća mana emancipacije žena bila ta što nikad nije došla do svog kraja, nego ih je sve nakon osam sati čekao i posao doma - "ženski" poslovi - kaže nam Nikola.

A sada "Dalmatinke" više nema. Nadajmo se samo da su se neke vrijednosti "Dalmatinke" trajno usadile u Sinj i Cetinsku krajinu. Znam da meni jesu.

Svjedočanstva radnica: Nisam bila u partiji, a zaposlila sam se; Znalo se vrtit i 400 janjaca

O načinu zapošljavanja svjedočila je i M. Đ., koja je odmah nakon završene škole zaposlena u "Dalmatinki".

- Evo ovako: završila sam tekstilnu školu ovdje u Sinju, koja je trajala tri godine. Poslije završene škole znali smo da nas čeka siguran posao i to je bilo jako važno i brzo smo se odma zaposlili. Škola je završila u šestom misecu, a 27. 7. sam već počela radit u "Dalmatinki". Imala san 20 godina, e. Počet mi nije bilo teško radit zato jer sam bila u školi odličan đak i oni su te odlične đake odma primali, a budući da sam ja bila bez oca i bila sam po domovima, mi smo iz doma dobili prvi posa. Nismo nikakvu vezu tribali, pozvali su nas na razgovor i zaposlili. Ništa nam nije bio uvjet. Tila sam se odma zaposlit... Nisam vidila mogućnosti dalje za školovanje, dobit stipendiju i to, i onda sam se odma zaposlila u ured za norme. Normirac je onaj koji snima radnika dok radi i određiva količinski kolko mora napravit u roku od osan sati.

NORMA SE MORALA IZVRŠIT

Atmosfera je bila dobra, mi smo to tako prihvatile da je to posa koji moramo obavljat. Nismo se ništa bunile, tako je to išlo - družile smo se, bilo je zabavno. Kad bi imali vrimena, u kancelariji bi pričali viceve, ono, koji film si gledao, pa onda malo smija na račun toga i tako. (…)

A je, bilo je naporno, onda bi ove druge radnice priskočile toj trudnici ako vidu da ne može izvršit normu, pritekne se u pomoć, ono kolegijalno, tako da i ona ima tu svoju normu. Kolegijalnost je bila na visini, kolko sam ja mogla vidit.

NISMO BILE U PARTIJI

Tamo di sam ja radila, nas je bilo pet ženski, ni jedna nije bila u partiji. A malo je žena i bilo u partiji - ove šta su radile na strojevima, to su mahom žene sa sela došle, zaposlile se, a one su na selu sve tako kršćanski odgojene, u duhu, i tako, ka i ja, po cinu života ne bi išle u partiju. A muškima je to bilo nikako lakše, oni nisu s roditeljima kontaktirali ka ženske, žensko je uvik bilo više pod nadzorom.

POŠTENJE I SLOGA

Bilo poštenje, sloga, šta ću ti govorit, bilo brate lipo. Jedna radnica se napila, onda smo joj mi pomagale radit. Ma ajde moja ćerce, nije bilo lako u "Dalmatinke".

KREDITI ZA KUĆE

"Dalmatinka" je davala kredite, bile su liste kad će doć tvoj red. Onda su se počele kuće masovno radit, ko nije tio - taj je čekao stan. Uglavnom, prilično pošteno se to dililo, što je danas nezamislivo. Zato što je bio radnički savjet, kontrola, evidencija. Jedino ko je ima privilegije za dobit priko reda, recimo radni rukovodioci, ti su dobivali bez reda.

PET STANOVA SAM PROMINILA

Ja sam došla s Radošića 1959. godine. Dobila sam jedan stan, samačku, i onda drugi priko "Dalmatinke". Pet stanova prominila, kako se obitelj širila. Uvik sam se nadala iz tih starih stanova izać, e tako je i bilo.

IŠLI SMO NA IZLETE

Atmosfera izvanredna, odali smo na izlete, na Trilju prvomajske izlete, to bi autobusi vozili po čitave dane, znalo se ispeć po 300 – 400 janjaca, svaki radnik i svaki član njegove obitelji dobio bi pola kila pečene janjetine, vina, pive, po kila kruva, to je bilo izvanredno, zabavljali se ljudi; na karata, na balote.

Preneseno iz Katologa Tvornica i predionica konca, Dalmatinka Sinj, Izdavač: Kulturno umjetničko središte Sinj
Urednici: Jelena Pavlinušić, Nikola Križanac i Dragana Modrić

Najbolje poduzeće Jugoslavije

OSNIVANJE

Državno poduzeće "Dalmatinka" – predionica i tvornica konca – Sinj osnovano je 6. srpnja 1951. godine. Izgradnja po projektu arhitekta Lavoslava Horvata počela je 10. rujna 1950. godine. Do 1951. godine na izgradnji je radilo poduzeće “Industrogradnja” iz Zagreba, a potom splitski "Konstruktor" koji je radove i dovršio.

STROJEVI IZ ENGLESKE

Strojevi za pogone uglavnom su dovezeni iz Engleske, iz tada vodećih tvrtki za proizvodnju strojeva za tekstilnu industriju. Kasnije, nakon nadogradnje uvezeni su novi strojevi sa suvremenijom tehnologijom iz Zapadne Njemačke, Švicarske, Italije i Švedske. Strojevi za pomoćne djelatnosti (mehaničarska i električarska radionica) proizvodili su se uglavnom u Jugoslaviji.

NAJBOLJE PODUZEĆE JUGOSLAVIJE

Desetljećima je nakon izgradnje izazivala uvažavanje arhitektonske i tekstilne struke te je svojevremeno proglašena najuspješnijim poduzećem bivše države s tržištem diljem Europe i svijeta.

SVE VRSTE KONCA

Osnovna djelatnost bila je: proizvodnja prediva i konca, odnosno proizvodnja pamučnoga češljanog prediva, vigonj prediva, svih vrsta prediva u mješavinama pamuka s umjetnim i sintetičkim vlaknima i sintetičkog prediva, te proizvodnja konca iz pamučnog češljanog prediva, svih vrsta konca u mješavinama s umjetnim i sintetičkim vlaknima i sintetičkog konca.“Dalmatinka” je ujedno bila prva tvornica u Jugoslaviji koja je proizvodila sintetički konac.

IZVOZ U CIJELI SVIJET

"Dalmatinka" je najviše izvozila u Sovjetski Savez, Iran, Burmu, SR Njemačku, Siriju, Jordan, Alžir, Belgiju, Italiju i Dansku.

INDUSTRIJSKA ŠKOLA
Već 1954. godine osnovana je u Sinju Industrijska škola u kojoj su se od tada obrazovali kadrovi potrebni za rad “Dalmatinke”. Uz to su i stipendisti poduzeća redovito upućivani u srednje i visoke škole i poduzeća u Zagreb i Ljubljanu.

Godine 1959. u Sinju je otvorena i Škola za tekstilne majstore koja je omogućavale napredovanje radnika u struci. Od 1966. godine organiziraju se tečajevi za učenje engleskoga i njemačkoga jezika u suradnji sa Školom stranih jezika u Splitu.

RAZNE POGODNOSTI

Sufinanciran je topli obrok i prijevoz do radnog mjesta, materijalno su pomagane društvene organizacije i sportska društva. Možemo reći kako su poboljšavanje uvjeta rada, stanovanja te socijalna i zdravstvena sigurnost radnika u cjelini dugo vremena bili dio politike radnog kolektiva “Dalmatinka”. Stambeni problemi radnika rješavaju se dodjelom stanova i dugoročnih stambenih kredita. Već 1955. godine “Dalmatinka” je počela izgrađivati stanove i do 1981. godine izgrađena su 224 stana i 18 samačkih soba. Od 1963. godine “Dalmatinka” dodjeljuje kredite za individualnu izgradnju i to u suradnji s Općinskim stambenim fondom. Od 1966. krediti se dodjeljuju samostalno i do 1981. godine ukupno je raspodijeljeno 6 milijardi i 290 milijuna dinara, a koristilo ih je 670 radnika.

ZDRAVSTVENA STANICA

Godine 1965. osnovana je samostalna zdravstvena stanica “Dalmatinka” u kojoj je radio jedan liječnik, jedan stomatolog, jedna medicinska sestra, četiri bolničara, dva administratora i jedna čistačica. S vremenom se povećao broj zaposlenih u zdravstvenoj stanici, formiran je analitički laboratorij i nabavljen je rendgen aparat. Od specijalističkih službi u njoj su radile: ginekolog, internist, ortoped, neuropsihijatar, otorinolaringolog i dermatolog.

ODMARALIŠTA, KLUBOVI...

Tvornička uprava inicirala je društveni, sportski i kulturni život radnika. Tako se, primjerice, utemeljuje nogometni klub “Dalmatinka”, kasnije prozvan “Tekstilac” te košarkaški i kuglački klub. Unutar “Dalmatinke” osniva se odbor za rekreaciju koji je poticao mali nogomet, ženski rukomet, šah, ribičke aktivnosti, lovačku sekciju, a organizirao je i izlete. Slobodno vrijeme bilo je također osmišljeno od “Dalmatinke” budući da je tvornica bila vlasnik odmarališta u Strožancu i kuće za odmor u blizini jezera Peruća. Godine 1983. osniva se “Aktiv za aktivnost i ulogu žene u društvenom razvoju” u kojem su djelovale sekcije za zabavnu i narodnu muziku, folklorna, dramska i tamburaška sekcija. U “Dalmatinki” je 1981. godine bilo zaposleno 1811 žena.

Preneseno iz Katologa Tvornica i predionica konca, Dalmatinka Sinj Izdavač: Kulturno umjetničko središte Sinj
Urednici: Jelena Pavlinušić, Nikola Križanac i Dragana Modrić

Kronika jednog propadanja

Prije 70 godina, nakon krvavog Drugog svjetskog rata u kojemu je poginuo svaki deseti stanovnik cetinskoga kraja, sinjski tribun Vice Buljan izborio je kod državnih vlasti da se na livadi na istočnom rubu Sinja gradi predionica i tvornica konca koja je dobila ime “Dalmatinka”.

Tvornica je rasla, širila proizvodnju i broj zaposlenih, te u zenitu s 2750 zaposlenih postala vodeći proizvođač konca za šivanje u srednjoj Europi. Trećinu godišnje proizvodnje od 3600 tona konca i visokodorađenog prediva Sinjani su dostavljali na adrese inozemnih kupaca. Tvornica “Dalmatinka” bila je Sinju okosnica razvoja. Osim plaće svojim zaposlenicima, koja nikada nije kasnila, tvornica je osiguravala novac za stambenu izgradnju, kulturu, sport i sve drugo.

Prve probleme “Dalmatinka” je doživjela s raspadom bivše države, zbog čega je ostala bez velikog dijela tržišta. Ono što je uslijedilo rezultat je hrvatske specifičnosti znane kao pretvorbeno-privatizacijski kriminal.

Najprije su u političkim čistkama rastjerani ljudi koji su nosili proizvodnju, smanjivao se broj zaposlenih i proizvodnja, a povećavali gubici, koji su nadrasli vrijednost temeljnoga kapitala u pretvorbi procijenjenog na tadašnjih 62,5 milijuna njemačkih maraka. U razne sanacije država je, kupujući kakav-takav socijalni mir, uložila oko 380 milijuna kuna.

Prije osam godina ta stara “Dalmatinka” d.d. s 860 zaposlenih otišla je u stečaj. Stečajna je upraviteljica Blanka Tuđen-Mazuth u srpnju 2002. godine isporučila tvornicu svojim starim partnerima, braći Ladini iz Italije, predstavljajući ih uspješnim gospodarstvenicima.

Oni su se, međutim, pretvorili u socijalno bešćutne grobare “Dalmatinke” koji su iz sinjske tvornice unovčili sve što su mogli, uključujući i prodaju 3,8 hektara tvorničkog zemljišta. “Dalmatinke” više nema. Ostali su ostaci koji se sastoje od 57 tisuća četvornih metara natkrivenog proizvodnog prostora, opremljenog infrastrukturom, na parceli od oko 7,5 hektara...

Toni Paštar je (27. 11. 2009.)

Sale za pireve, igrališta...

Na službenim stranicama Trgovačkog suda u Splitu objavljen je zaključak u kojem stoji kako je kupac Business park iz Zadra 30. ožujka 2018. godine u cijelosti uplatio iznos od 24,5 milijuna kuna za kupnju "Dalmatinke Nove" d.d. u stečaju.

Sukladno tomu, Sud je donio Zaključak o predaji nekretnine kupcu i potvrdu kojom kupac u zemljišnim knjigama može provesti zemljišni upis i izvršiti prijenos vlasništva na nekretninama, izvijestio je sinjski HIT Radio, navodeći da je u tijeku rušenje neupotrebljivog dijela zgrade, a novi vlasnik – tvrtka "Bussines park" iz Zadra planira uređenje devastiranog prostora i njegovu prenamjenu u poslovnu zonu.

Voditelj projekta Mladen Ninčević kazao je medijima da će jedan dio prostora biti namijenjen lakoj proizvodnji, koja, kako kaže, nije zagađivačka i neće uništavati kvalitetu života okolnih stambenih prostora, a osim toga planiraju uređenje prostora za trgovačke centre, poštu, banku, sale za pirove, sportsko-rekreacijske sadržaje te zabavni park za djecu.

‘Mi osobno se ne želimo baviti s ničim od ovoga, ali ćemo omogućiti ljudima koji se žele time baviti da imaju infrastrukturu i prostore, a oni će naravno morati uložiti svoj rad i eventualno svojim radom stvoriti novu vrijednost za sebe i za nas kao najmodavce i da mi eventualno svoju investiciju, koja neće biti mala, vratimo kroz najam takvog prostora. Prostor će izgledati vrlo slično kako je tvornica izgledala kada se napravila, samo će biti u novom ruhu. Bit će kompletno renovirana, kompletno opremljena klimatizacijom, strujom, vodom, telekomunikacijama i svim što takvom prostoru treba, jer nitko neće doći u prostor koji je devastiran i zapušten’, ističe Ninčević za HIT radio.

Fotografije i materijali

Privatni arhivi, Dunja Marasović, Seka Bulj, Dragan Katić, Tehnički muzej Nikola Tesla, Muzej Jugoslavije, Katolog 'Tvornica i predionica konca, Dalmatinka Sinj' - KUS Sinj

Naslovnica Split županija