Dalmacija Split županija

MJESTO TOLERANCIJE, A NE MRŽNJE

Sinj i Srbi se vole: iako se alkarski grad često etiketira kao zadrt i primitivan, primjeri fra Mije Kotoraša, kao i nedavno zaređenog fra Ignacija Sladoje pričaju sasvim drugu priču...

MJESTO TOLERANCIJE, A NE MRŽNJE

Zahvaljujući malobrojnim ali preglasnim pojedincima sinjski kraj se nerijetko u široj javnosti percipira kao zaostala nacionalistička i šovinistička sredina. Što je posve nepravedno prema građanima sinjskog i cetinskog kraja i ne odgovara istini, a o čemu svjedoči kako nedavna prošlost tako i nekoliko najnovijih događaja od kojih se posljednji prije nekoliko dana zbio u Otoku, kada je otkriveno spomen-obilježje glasovitom fra Miji Kotorašu (na slici dolje), Srbinu, rođenom u pravoslavnoj obitelji u kninskom Topolju, a koji je za života postao čuven i po svojim djelima, nadaleko poznat i priznat franjevac.

Iz novije povijesti svakako valja podsjetiti na nevjerojatan moralni kapital koji su Sinjani i Cetinjani stekli tijekom Domovinskog rata. Tko se želi prisjetiti najtežih dana tijekom velikosrpske agresije, posebno od 1991. pa do 1993. godine, poznato mu je da su srpski agresori na Sinj i okolicu gotovo svakodnevno, a ponekad i više puta tijekom 24 sata, ispaljivali na stotine ubojitih topničkih projektila. U takvim okolnostima u Sinju su zajedno s većinskim Hrvatima živjeli i ratne strahote proživljavali i manjinski Srbi. Ni jednoj od tih osoba srpske nacionalnosti dlaka s glave nije falila. Za razliku od nekih drugih sredina, nerijetko nekoliko desetaka kilometara udaljenih od bojišnice, gdje su se u ratno vrijeme događale ružne stvari u Sinju su takve nakane srezane na samom početku, u pokušaju, i nikada se nisu ostvarile. Ali je zato broj hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti imao puno veći relativan udjel od udjela osoba srpske nacionalnosti u ukupnom broju stanovnika cetinskog kraja.

Moralni kapital

Upravo kroz prizmu takvog moralnog kapitala što su ga na sinjskom području stekli većinski Hrvati, koji su se kao ljudi ponijeli prema svojim sugrađanima manjinske srpske nacionalnosti u vrijeme dok su njihovi sunarodnjaci upregnuti u kola velikosrpske agresije na Hrvatsku kroz topovske cijevi Sinju i Sinjanima slali svakodnevne izravne poruke smrti, valja gledati na nekoliko događaja koji su se u Sinju zbili posljednjih mjesec-dva.

Stariji Sinjani s uvažavanjem se sjećaju svoga sugrađanina Milana Sladoje, mesara kojega je pratio glas da je rado i od srca pomagao sinjskoj sirotinji. Milan koji je rođen i kršten u pravoslavnoj obitelji u Lučanima i njegova supruga imali su dva sina čiji su se životni putevi razišli na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku. Jedan je otišao na drugu stranu, a drugi, Miloš, postao je dragovoljac HV-a u čijoj je uniformi proveo najveći dio Domovinskog rata.

Miloš je zasnovao obitelj sa suprugom Dragicom. Njihov sin Milan, koji s ponosom nosi djedovo ime, odlučio se za duhovno zvanje. Postao je sinjski sjemeništarac, potom se zaredio za franjevca i poslije uspješno završenog KBF-a i ispunjenja svih uvjeta u drugoj polovici srpnja u crkvi Gospe Sinjske slavio je svoju mladu misu kao fra Ignacije Milan Sladoja. Najdirljiviji dio njegova mladomisničkog slavlja, u kojemu je uz provincijala, sinjskoga gvardijana i župnika sudjelovalo još 26 svećenika, bio je trenutak kada su mu pred oltarom Miloš i Dragica udijelili roditeljski blagoslov.

Nedugo potom pred Gospinim oltarom u Sinju dvoje mladih konzumiralo je sakrament ženidbe. Djed mladoženje Šumanca došao je 60-ih godina prošlog stoljeća u Sinj iz Srbije, otvorio postolarsku radnju i ubrzo prirastao srcu svojih sugrađana. Jedan od njegova dva sina nastavio je očev zanat, a obojica su u vrijeme velikosrpske agresije obukli uniforme HV-a i dokazali da su neovisno o etničkom podrijetlu politički Hrvati. A mlada, ona je iz obitelji Ćurković koja se stoljećima deklarira pripadnicima većinskoga hrvatskog naroda.

Otkrivanje spomen ploče

Pečat svemu ovome dali su prošle subote Otočani, točnije njihova kulturno-ekološka udruga "Kadinka". Kod kapelice Gospe Sinjske, na padinama Kamešnice, Otočani redovito svake godine organiziraju posebno misno slavlje. Ove godine ono je bilo uveličano otkrivanjem spomen-ploče fra Miji Kotorašu koji je ostavio duboki trag u sinjskom i imotskom kraju, uz ostalo i u Otoku.
U vrijeme dok malobrojni s obje strane zazivaju nove podjele i zlo vrijedno se prisjetiti čovjeka kojemu su, evo, Otočani osjetili potrebu iskazati posebnu počast.

U obitelji Steve i Simeune Kotoraš iz kninskog Topolja 1867. godine rodio se sin kojemu su dali ime Nikola. Pohađajući osnovnu školu u Kninu dječak je zalazio u crkvu sv. Ante i trajno zavolio lik toga sveca. Otac mlinar odveo je Nikolu po završetku osnovne škole u zadarsko pravoslavno sjemenište sa željom da mu sin postane svećenik. Tu Stevo s Nikolom doživi neuspjeh i stoga ga jedva živog ostavi. Pa srditi otac odvede sina u Arhanđelovac na Krki da Nikola postane kaluđer. Ni to nije bilo pri srcu Nikoli koji je u međuvremenu stekao naklonost župnika Vrpolja Mije Bronića, uskoro gvardijana u Sinju. Kako je Stevo pošto-poto želio da mu sin nešto postane pomirio se s Nikolinom željom da se školuje za fratra. Tako Nikola s 13 godina postaje učenik prvog razreda franjevačke gimnazije u Sinju. Godinu poslije kao katolik prima prvu svetu pričest, a poslije gimnazije u Sinju odlazi na Visovac gdje se oblači u franjevačko ruho i uzima ime fra Mijo. Filozofiju i teologiju učio je u Šibeniku, Zaostrogu i Makarskoj gdje je prikazao i svoju mladu misu. Poslanju franjevca prilazi s geslom "Brat je mio, koje vjere bio". Prva služba bila mu je dužnost kapelana u Drnišu. Potom odlazi za župnika u Kijevo odakle ga služba dalje vodi za župnika u Imotskom.

Gvardijan u Sinju

Poslije 5 godina fra Mijo napušta Imotski i stiže u Sinj gdje preuzima dužnost gvardijana. Već sa stečenom reputacijom graditelja, u Sinju nedugo po dolasku udara temelje novog krila samostana, uređuje unutrašnjost Gospine crkve, a od tvrtke Rieger nabavlja orgulje. Među njegovim najvažnijim zahvatima svakako je gradnja novog sjemeništa, velike dvokatnice u blizini alkarskog trkališta, danas znane kao zgrade Franjevačke klasične gimnazije. Od 1908. godine postaje župnik Otoka u kojemu ostaje 9 godina.

Uza sve ostalo u tom vremenu gradi crkvu sv. Roka u Udovičićima, a u povodu 200. obljetnice podiže spomenik Otočanima izginulim u borbi s Osmanlijama 1715. godine. Za drugoga gvardijanata u Sinju, od 1922. godine, pokreće glasnik "Gospa Sinjska", a daje se i na gradnju Katoličkog doma u gradu alkara. Prerano je umro, 1926. godine prilikom operacije na zagrebačkoj medicinskoj klinici.

Tome i takvom čovjeku, čije se ljudske vrline u cetinskom kraju ne zaboravljaju i prenose usmenom predajom, Otočani su podigli trajni spomen, možda i u nadi da će ta njihova poruka stići do zaslijepljenih sijača mržnje iz redova svoga i drugih naroda. Tome svečanom činu nazočili su brojni vjernici Otoka, među inim i dožupan splitsko-dalmatinski Luka Brčić, načelnik Otoka Dušan Đula i njegov zamjenik Nediljko Laco, predsjednik udruge "Kadinka" Stipe Radnić, a blagoslov je udijelio otočki župnik fra Miro Ančić.

Fra Mijo je bio i politički aktivan

Kako piše "Stari Imotski" fra Mijo Kotoraš je bio aktivan i u politici, pa je pristupio Hrvatskoj pučkoj stranci1919. i postao njezinim aktivistom u Dalmaciji, a zbog političkih stajališta napadali su ga protivnici s kojima je polemizirao i sudio se.

-Imotska crkva je konačno uređena 13. svibnja1900. godine za vrijeme dok je fra Mijo bio gvardijan. On je započeo i unutarnje uređenje crkve za što je imao volje i smisla te je dogovorio sa Pavlom Bilinićem za 9000 forinti izradu glavnog oltara 1901. godine. Sam oltar je djelo majstora Artura Ferraronea. Imotskoj crkvi i samostanu bilo je značajno obaviti posvetu na Blagdan Gospe od Anđela što je fra Mijo i uspio - navodi taj medij.

 

Naslovnica Split županija