Od legende sa zmajevima, do ukazanja djevojčici: donosimo priče o najpoznatijim Gospinim svetištima u Dalmaciji koja stoljećima privlače hodočasnike

Prva crkva Uznesenja
Splitska prvostolnica, po svemu sudeći, najstariji je hram u Dalmaciji posvećen Bogorodičnu Uznesenju na nebo, o čemu je dogma za cijelu Crkvu proglašena 1950. godine. Posvetio ju je prvi splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin u nekadašnjem mauzoleju rimskog cesara Dioklecijana, pošto su zidine carske Palače naselili Salonitanci, prognani iz dalmatinske metropole koju razrušiše barbari oko 641. godine. Na ciboriju glavnog oltara slika je Marijina Uznesenja, a oko baroknog oltara u kojem se čuvaju relikvije svetoga Dujma kasetirani je strop ispunjen prizorima iz Marijina života. No najživlji trag povijesnog štovanja je na blagdan Vele Gospe kad se ikona Gospe od Pojišana u katedrali izlaže na štovanje vjernicima, a potom se u velikoj zavjetnoj procesiji ulicama grada vraća na Pojišan.

Pojišan: Tisuću godina ljubavi
Prastaro zavjetno svetište Gospe od Pojišana udaljeno milju od središta grada, nekoć je bilo usred splitskog polja, a prvi spomen na kamenom natpisu seže mu u deseto stoljeće. Kult Uznesenja Marijina usko je povezan s katedralom koja nosi isti titular, pa prema drevnom običaju čudotvornu Bogorodičinu ikonu, nazvanu Majka i Kraljica Splita, u srebrnom prijestolju na svetkovinu Vele Gospe ujutro donose Pojišanci, a navečer se na ramenima pučana i mornara uz pratnju nadbiskupa i splitskog klera te desetke tisuća vjernika u procesiji vraća u svoje svetište na Pojišanu. Čudotvorna slika koja datira u XIII. stoljeće u prošlosti je često donošena u grad i ostajala je ondje dok ne bi prošle opasnosti od ratova, epidemija, suša, gladi, a pred njom je slavljena većina gradskih jubileja. Godine 1904. pred pojišanskim je svetištem i Gospinom slikom biskup s tisućama građana posvetio Split i Nadbiskupiju splitsko-makarsku nebeskoj Majci i Kraljici. Osobito su je štovali pomorci, pozdravljajući je počasnim topovskim salvama pri uplovljavanju u luku, a svetište su ispunili maketama i slikama brodova spašenih u oluji zagovorom Zvizde mora. Pored velikog srebrnog prijestolja, načinjenog u Veneciji od zavjetnih darova, Splićani su darovali svojoj Kraljici zlatnu i srebrnu krunu. Crkvu su nekoliko puta proširivali; današnja je dovršena 1771. godine, a najveći barokni oltar u Splitu je iz 1794. godine. Od 1909. godine svetište je povjereno na čuvanje franjevcima kapucinima, koji su uz njega podigli samostan. Niz je legendi i pučkih pjesama u kojoj Dalmatinci spominju svoju zaštitnicu, a jedna je i o Poljičaninu koji je našao ikonu slikanu na drvu na mjestu gdje je sadašnje svetište, pa su joj i Poljičani redovito hodočastili.

Kaštel Novi: Gospa Stomorija
Pred svetištem Gospe Stomorije u Kaštel Novom, čije je ime ispisano prvi put 1189. godine, mladi su se Kaštelani ispunjali hrabrošću za borbu protiv Osmanlija. U prošlosti, hodočastili su joj vjernici iz cijele okolice, osobito Splićani koji bi se ondje zadržali i dva dana, a ugostili bi ih kaštelanski prijatelji.

Proložac: Zelena katedrala
Pored izvora Vrljike prvi su tragovi kršćanstva u našim krajevima, benediktinci su tu imali samostan još od šestog stoljeća, a potom na istom mjestu franjevci grade samostan koji su, kao i crkvu, srušili Turci. No vjerni puk i dalje se okupljao oko mjesta štovanja Majke Božje, kroz više od dvije stotine godina. Gospina crkva na Jauku, oko koje je starohrvatsko groblje napuštena je, a 1873. godine kilometar dalje podignuta je nova crkva. Oko staroga svetišta svake se Velike Gospe okupljaju pobožne duše iz Imotske krajine, Hercegovine i Bosne, a 1995. godine uređena je ondje "zelena katedrala", liturgijski prostor na otvorenom. Prije svanuća, prema užanci, treba biti kod Gospe, obaviti zavjet oko stare crkve na Jauku, kako se "Turčin ne bi vratio".

Šolta: Gospe od Bori
Na obronku brda Vela Straža, između Gornjeg Sela i Stomorske u staroj mediteranskoj šumi svetište je Gospe od Bori, zaštitnice otoka, kojoj do danas u noći pred Veliku Gospu hodočaste vjernici. Na mjestu je drevne benediktinske opatije Svete Marije (Stomorije), a uz stariju apsidu crkva od bijelog kamena dograđena je 1776. godine. U svetištu se časti slika Gospe s Djetetom iz XV. stoljeća, a pomorci su je pozdravljali pucnjevima brodskih topova.

Vrpolje: Spužva na prinos
Uz Gospu Vrpoljačku posebno su vezani Šibenčani, koji joj svakog ljeta hodočaste, a njezina je slika nekoliko puta prenošena u grad. Za turskih nadiranja čuvala se na Krapnju i u Šibeniku, a temelji crkve sežu u XIII. stoljeće, dok je sadašnja iz 1721. godine, prepuna zavjetnih darova. U znak zahvalnosti 1939. godine ronioci sa škoja prinijeli su joj spužvu uvjereni kako ih je njezin zagovor spasio na dubini od trideset metara. U svetištu su i okovi sužnja Radojice, kojeg je Gospa oslobodila osmanlijskog ropstva: "Bukagije crkvi darovao, da svjedoče do sudnjega dana, kako Gospa od Vrpoljca grada, oslobađa od svakoga jada."

Donji Humac: Gospa Bračka
Trobrodno barokno zdanje s kupolom u obliku lukovice izdaleka je uočljivo svetište u Donjemu Humcu, na čijoj je skalini stajala uklesana godina 1175. Još je živa predaja o nastanku svetišta: Gospa se ukazala djevojčici, te ju je poslala po župnika koji se nije htio odazvati. Došao je tek na treći poziv, kad joj nije mogao razdvojiti sklopljene ruke, a Gospa mu je zapovjedila da ondje sagradi crkvu. U XVII. stoljeću spominje se kako je slika iz Donjega Humca zastrta oblakom sve do 21. siječnja, kad se za vrijeme posvećenja oblak podiže i tek se tada mogu raspoznati likovi. Tada se orose zidovi starog dijela crkve, a ta rosa liječi oči. Pojava bi trajala tjedan dana.

Poselje: Zavjetna srdela
Viško svetište je na ravnici u središnjem dijelu otoka, a crkva sv. Marije, Gospe od Veloga Sela, podignuta je u XIV. stoljeću. Crkva u Poselju bila je prva župna crkva za cijeli otok do XVII. stoljeća. Svetište je bilo poznato i izvan otoka, zavjetovali su joj se Makarani u vrijeme kuge 1856. godine, a bila je obdarena mnogim vrijednim predmetima u znak zahvalnosti za primljene milosti. Među njima je i zavjetna srdela, dužine 25 centimetara, a na Velu Gospu cijeli otok se okuplja oko Nebeske Majke.

Badija: Bura za spas
U renesansnom svetištu na otočiću Badija, u blizini Korčule, štuje se bizantska ikona naslikana oko 1200. godine, smatra se čudotvornom osobito od 1571. godine kad je Korčulanima providjela jaku buru što je potjerala turske napadačke brodove. Od 1949. godine kad su otočić fratrima oduzele komunističke vlasti svetište je zatvoreno, Gospina slika je u korčulanskoj katedrali, a vjernici se na Badiji okupljaju na blagdan Uznesenja Marijina.

Lopud: Znak na nebu
Više je legendi o nastanku svetišta Gospe od Šunja; jedna kazuje kako je sina nekog plemića koji se iskrcao na nenastanjeni Lopud do pola tijela progutao zmaj. Otac se preporučio Gospi i dječak je spašen. Druga govori o križaru Otonu koji se vraćajući s pohoda uvalio u oluju, te obećao sagraditi Gospi crkvu ako se spasi. Proširivana je više puta, a pred njezinom slikom danju i noću gorjela je uljanica. Osobito je štuju pomorci, koji su je darivali srebrnim prikazima brodova, rupcima, prstenjem, naušnicama...

Mljet: Gospa od otoka na otoku
Na benediktinsku opatiju na jezerskom otočiću u utrobi otoka Mljeta naslonjena je stara crkva Uznesenja Marijina, vjerojatno od XII. stoljeća. Slika Gospe od Jezera privlačila je hodočasnike cijelog dubrovačkog primorja, a dolazili su i pravoslavni vjernici. Ipak, tijekom burnih događanja koji su pratili ovu veličanstvenu opatiju slika je nestala, a ostao je srebrni oklop, koji se čuva u Babinom polju, te u svetište vraća za Velu Gospu.

Perast: Gospin otočić
Čudesna je priča o otočiću Gospe od Škrpjela pred kapetanskim gradićem Perastom u Bokokotorskom zaljevu: na škrpjelu, škrapi legenda navodi da je 1452. godine nađena Gospina slika, nije bilo dovoljno mjesta za svetište, pa puk do dana današnjeg brodovima dovozi kamen, i to tako da se na "fašinadu", 22. srpnja povežu brodići i nasipa kamenje! Barokno svetište s kupolom, u koje hodočaste katolici, pravoslavci i muslimani, oslikao je Tripo Kokolja, jedan od najvažnijih predstavnika baroka na jadranskoj obali, a zbirka od dvije tisuće zavjetnih pločica ispunja ostale zidove crkve.

Pag: Od Gospe do Gospe
Svake Velike Gospe nose Pažani okićeni kip svoje Gospe od Staroga Grada ulicama i trgovima, čije je svetište oko dva kilometra udaljeno od sadašnjeg naselja, na mjestu nekadašnjega grada. Gradnja crkva datira u XIII. stoljeće, a posebno je štuju od 1855. godine kad je grad oslobođen od kolere. U paškoj zbornoj crkvi kip ostaje od Velike do Male Gospe, a svakoga dana dolaze vjernici tri puta na molitvu krunice i večernje mise.

Zadar: Maslina iz polja
"Kao bujna maslina u polju", natpis je na nadvratniku svetišta zadarskog kraja Gospe Maslinske u Belafuži, a na rubu grada je od starine, čak od dvanaestog stoljeća. Kad su Turci nadirali prema Zadru, Mlečani su odlučili srušiti sve zgrade na Belafuži i posjeći maslinike, ostala je samo Gospina crkva. Za vrijeme procesija na Veliku Gospu slika Bogorodice se zaustavlja i okreće prema gradu, da bi zaštitila njegove stanovnike.

Olovo: Majka svih vjera
Gospino svetište u Olovu, pedesetak kilometara sjeveroistočno od Sarajeva, od davnine je među najznačajnijim hodočasničkim mjestom na Balkanskom poluotoku. Prema zapisu iz 1679. godine, Gospi u Olovo, koju se smatralo čudotvornom, hodočastili su katolici, ali i pravoslavci i muslimani iz cijele Bosne, kao i Bugarske, Srbije, Albanije i Hrvatske, a prvi spomen joj je u Dubrovačkom ljetopisu iz 1454. gdje se navodi kako je kraljevska obitelj "poslala darove Gospinoj crkvi u Olovo". Bogati franjevački samostan osiromašen je turskim zulumima i haračima, pa je 1704. godine već bio napušten i u ruševinama, sredinom 19. stoljeća podignuta je drvena crkva, a novo svetište je završeno 1936. godine.

Kondžilo: Slika koja nosi sreću
Narodna predaja govori kako je sliku Gospe Kondžilske u trnju na njivi našao musliman iz obitelji Čapljić (prije Kapetanović) iz sela Mrkotića blizu Tešnja. Sklonio ju je u svoj ambar koji se nakon toga nikad nije praznio, a svaki njegov posao pratila je sreća. Na nagovor jednog muslimanskog "sveca" prodao ju je katolicima za "sto volova, sto ovnova, sto oka kravinjskog masla", a oni su je prenijeli u Komušinu kod Teslića. Na brdu Kondžilu slika se nije dala odvojiti od zemlje, pa su se zavjetovali da će odatle zavijek kretati procesija na Veliku Gospu. Slika se spominje 1779. s napomenom da se štuje od davnine, a do danas joj hodočaste tisuće vjernika.