Uprla vrućina po Imotskom polju. Tamo prema Vinjanima Donjim, gdje se nekada sadilo najviše povrtlarskih kultura, paprika, rajčica, krastavaca, fažola, tikvica... nema neke velike živosti u polju.
Istina, morali smo ranije doći jer poljoprivrednici ipak dolaze kada je manja vrućina. Ipak, sreća nas je pomazila, na frezi iz polja vraća se Ante Topić sa suprugom. Riječ-dvije o poljoprivredi uz neizbježno pitanje, kakav je urod, isplatili li se saditi, bilo je dovoljno da Ante pokrene razgovor.
– Evo vidite osamnaest tisuća sadnica samo paprike, što naše sorte "Roga", da ne govorim o onim žutim, onda sadnice pomidora okruglih, pa pomidora takozvanih "šljiva", pa sadnice batata (slatki krumpir), pa obični krumpir, loza. Ima toga koliko god hoćete. A meni je poljoprivreda sve, bavim se njom od malih nogu, točnije punih pedeset godina, prvo pomažući roditeljima i onda samostalno. Imam svoj OPG, uredno plaćam državi doprinose i to je to – veli Ante.
I može li se živjeti od poljoprivrede, upućujemo standardno pitanje Anti?
– Teško, teško. Sprječava nas najviše uvoz, onaj nekontrolirani. Evo, sada kada berem svoju pravu domaću papriku, nemam je gdje plasirati. Odnesem je na TTTS u Split i vidim dolje uvoznu papriku, a prodaje se pod onu virovitičku. A ona s Viroviticom nema veze. I tko je tu lud, pitam se. Ja svoju dovezem s kvalitetne zemlje iz Imotskog polja, kvalitetan urod i ne mogu dobiti ni približnu cijenu da pokrijem najosnovnije troškove. Gnojivo je skupo, zaštitna sredstva su skupa, gorivo. Pa zamislite cijena paprike je 1992. godine bila ista kao što je i danas, a gorivo je poskupilo barem četiri puta, i zaštitna sredstva isto toliko. Znači u 26 godina tko je nastrada? Poljoprivrednik, običan domaći proizvođač. Ja drugih prihoda nemam i moram prihvatiti sve ovo. Organiziranog otkupa u Imotskoj krajini nema, nažalost, odnesem na TTTS, pa što prodam. I tako godinama – odgovara Ante.
A država, što bi država trebala učiniti?
– Država bi trebala voditi računa o nama, a ne o velikim robnim kućama i uvozu. A ja garantiram, tvrdim životom, da bi nas dvadesetak poljoprivrednika s područja Imotske krajine samo paprikom moglo opskrbiti cijelo priobalje, cijelu županiju, da o drugom povrću i ne govorim. Samo država treba napraviti reda. Neka se samo povede računa o tome i vidjet ćete kako će sadašnje neobradive površine na Imotskom polju procvjetati. Na žalost, ima ih puno. A i cijena bi bila daleko povoljnija. Vidite ja za kilo kvalitetne paprike dobijem pet kuna, a pogledajte cijenu u trgovinama za uvoznu papriku. Moja bi otkupna realna cijena bila 9-10 kuna. Tko te pare dijeli ne znam, ali nama malim proizvođačima to ne ide u prilog. Berem sada pomidoru, kupus, krumpir, opet će cijena biti nezadovoljavajuća. Evo vam jedan primjer. Sjećate se možda kada je Konzum nekada otkupljivao našu kvalitetnu lubenicu iz Vinjana za 50 lipa, a država mu davala stimulans od jednu i pol kune po kilogramu. Tako su naše lubenice završile na đubrištu. Što će Konzumu kada mu je država platila tri puta više. Zato se sada i lubenica više ne sadi u Vinjanima u onim količinama kao prije. Eto to je to – veli nam Ante Topić koji svake godine, kako kaže, razmišlja o napuštanju ovoga posla.
A s druge strane, srce vuče k plodnoj zemlji, jer su od nje stoljećima živjele generacije.