Petoga kolovoza 1995., kad se krenulo u konačno oslobođenje Hrvatske, datum je koji će pamtiti generacije, a upravo ovih dana je na poseban način u sjećanjima i emocijama hrvatskih junaka koji su oslobodili Knin.
I malo je ratnika koji danas neće biti u Kninu, vidjeti svoje suborce, konačno i pokazati se, jednostavno biti ponosni. No, ova priča o jednom junaku "Oluje", ratniku od glave do pete, vojniku iz pješadije koji je uvijek s nekolicinom svojih suboraca bio prvi u dometu neprijateljskog metka, ima i neku drugu stranu.
Priča je to o Iki Đuzelu, pripadniku legendarne Treće imotske bojne iz sastava 4. gardijske brigade, one brigade čiji su pripadnici uz ostale svoje suborce među prvima ušli u Knin.
Ali i priča o samozatajnom čovjeku koji će ovaj Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kao i sve dosadašnje, proslaviti kod svoje kuće u krugu svojih suboraca. Nije njemu do parada iako je, kaže, to i lijepo i potrebno, ali nije mu do tapšanja po ramenima.
'Nemojte mene...'
I kada smo ga zamolili za razgovor pristao je, ali uz ono njegovo: "Nemojte mene, ja sam samo jedan od mnogih!"
No, o Iki Đuzelu najbolje govore njegovi suborci. Kažu, bio je odvažan, sportaš, fajter, tisuću i pet stotina dana borbenog sektora ima, i uvijek u pješadiji. Prvi na neprijateljskom bunkeru, prvi u čišćenju posljednjih "džepova" četničkih položaja. Nema pozadine – krunica oko vrata i prvi na prvoj crti.
– Bili smo na Livanjskom polju tu večer prije "Oluje" i onda smo predvečer doznali zapovijed: rano ujutro krećemo. Koje je to uzbuđenje bilo za sve nas, za moj pješadijski vod. Pušku na rame, ruksak, malo vode i krenemo u tri ujutro. Srce lupa ko ludo, no ide se. Nismo spavali cijelu noć. Potom put na Dinaru, pa pješke prema Kninu.
Zadatak je bio prolaz kroz Knin, pa kroz Golubić i forsiranje Zrmanje. Mogu kazati da smo išli brže nego smo mislili. Moja satnija ušla je u Knin u deset ujutro. No, ulazak nije bio tako jednostavan. Četnici su se presvlačili u civile i pucali po nama.
Trebalo je pažnje i strpljenja. Malo ljudi je znalo za to. Vidiš civile, ne pucaš na njih, a oni odjednom rafalima po nama. Ili bježe, ili pucaju na nas. Moj suborac i ja kod jedne kuće, mislimo u njoj civil, a on zapuca, rani mi prijatelja, meni fala Bogu ništa.
Onda Golubić, onom desnom stranom, pa ujutro kroz Zrmanju, te izišli do Srba. Sve s punom opremom, bez odmora. No, 20 godina imaš, pa te nosi mladost i radost. Najteže je osluškivati je li ti poginuo koji prijatelj. Najsretniji smo bili kada smo stigli na raskrižje Bihać – Donji Lapac.
To je bilo ko u snu. Znali smo da smo ih potjerali iz Hrvatske. Bosna je gore desetak kilometara, oslobodili smo Knin i Hrvatsku. I tako, evo i sada me hvataju trnci – veli nam mirnim glasom Iko.
Zanima nas zašto Iko ne odlazi u Knin na proslavu "Oluje"...
Radije doma gradelaje
– Ne, ne ide Iko u Knin. Nisam bio dosad niti jedan put. Zvali su me, nisam išao. Volim "Oluju" proslaviti doma. Volim kada ljudi slave, volim vidjeti to na televiziji. Sportaš sam, volim nogomet iznad svega, a u subotu je i utakmica "vatrenih" i naših veterana u čijoj momčadi inače i ja igram.
Ali, nisam otišao, nisam, neću ni ove godine. Udare suze na oči, trnci su po cijelom tijelu, ali ostat ću kod kuće. Nas desetak suboraca malo ćemo gradelati, sjetiti se tih dana i to je to.
Mene boli ono kada se moj suborac ubije, kad vidim mnoge nepravde prema istinskim braniteljima. Imam tri sina, učim ih poštovanju drugoga, učim ih ljubiti Hrvatsku. Ne guram se ni sinu za posao, kažem im da samo svojim radom mogu doći do cilja.
Takav sam, a da me sutra zovu braniti Hrvatsku istog trenutka sam tu. Ja sam odradio što sam morao i nije mi sada do pjevanja i vikanja. Imam svoj stav, sviđalo se to nekom ili ne. Napišite da se Hrvatsku malo voli. Nju je lijepo voljeti kada igra reprezentacija, no nju treba voljeti svaki dan.To je moj stav, moj smisao života – veli nam samozatajni junak "Oluje".