Krenemo mi 1943. godine u čišćenje od ustaša Župe, Krstatica, Slivna i Zagvozda. Spustili se prema Imotskom, a najžešće borbe su se vodile u Poljicima i na Kamen Mostu, a kako sam na Perića Brigu bio ranjen, tako sam vraćen u Zagvozd, u partizansku bolnicu, pa onda na Biokovo, na Lađanu, gdje sam ležao u pastirskom stanu. Zahvaljujući tome što sam ranjen, nisam išao s 4. brigadom prema Neretvi polovinom veljače jer da jesam, ne bih danas s vama razgovarao jer je tamo većina partizana poginula, govori Tomislav Pašalić, 92-godišnjak, jedini živući partizan iz Tučepi, borac koji je nakon završetka Drugog svjetskog rata bio načelnik Arhiva Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, dok je prije toga kao pripadnik 4. bataljuna 10. dalmatinske brigade prvi ušao u oslobođeni Split.
Svećenik upadao staricama u kuće, neke od njih je i tajno snimao: kako je 'istraga' o ubojstvu fra Karla Ćuluma unijela nemir u Zavojane
Pašalić je prilikom nedavne proslave Dana antifašističke borbe u Makarskoj na Spomeniku poginulim borcima NOB-a uručio povelje makarskim zborovima u ime SABA-e Hrvatske te je htio otpjevati ''Po šumama i gorama'', ali mu nije dopušteno jer su organizatori zaključili kako ne bi bilo primjereno i kako bi time sa svečanosti ''otjerao'' delegaciju Grada. A njega u partizane nitko nije tjerao, pošao je sam, kao 16-godišnjak.
Usput, pričajući o svojim ratnim danima, Tomislav Pašalić nam je posvjedočio i o sudbini fra Karla Ćuluma, svećenika kojemu je nedavno još jednom razbijena spomen ploča u Zavojanima, župi u kojoj je službovao. Za našega sugovronika dileme nema, fra Karla su 25. svibnja 1943. godine ubili ustaše.
Sramotan incident: vandal na groblju uništio spomen ploču fra Karla Ćuluma
Početkom svibnja 1943. mladi Tomislav postao je pripadnik tek formiranog Biokovskog partizanskog odreda koji je s drugim bataljunom ''držao'' Zavojane, Ravču, Kozicu i Dubravu.
- I tada se negdje sa Stilja pojavi komadant Ustaško-domobranske mješovite pukovnije Franjo Šimić koji je nekoliko puta vršio napad na nas. Mi se povukli u Jurilja i Kljenak, a polovicom svibnja došli smo u Zavojane gdje smo imali svećenika fra Karla Ćuluma sa Silbe koji je vršio bogoslužje. Nikakve usluge on nije davao nama partizanima, niti smo mi od njega išta tražili, niti je, na koncu, on bio partizan, nego je među nama partizanima bilo dosta vjernika, pri čemu su neki voljeli slušati fra Karlove propovijedi na misama - počinje Pašalić.
Puno se godova nakupilo na njegovim kostima, ali vitalan je, živa sjećanja i bistrih misli. Pamti svaki detalj, datum i ime.
- Tada u Zavojane upadoše ustaše i ubiše fra Karla, a mi se pred njima povukosmo u Kljenak jer su nas ''tukli'' sa Stilja - izričito će.
Fra Karlo je, veli Tomislav Pašalić, bio normalan čovjek koji se nije bavio politikom.
- Služio je mise i uvijek bi nas pozdravio, kao i mi njega. Nisam bio tu kada su ga ubili, pa ne znam kroza što je sve prolazio, a kada smo se ponovno vratili u Zavojane već je bio sahranjen od strane članova partizanskog Mjesnog odbora Zavojane. To je cijela istina, a ja vas pitam, iako je to nepotrebno, zašto se sada vrši revizija NOB-a? Zašto su srušeni svi naši spomenici? Zašto? - razočarano će Pašalić.
Rođen je 3. svibnja 1926. godine u tučepskom zaseoku Potpeći, a kada je kao 19-godišnjak ušao s partizanima u Trst nije pravo ni znao koji je datum, da, eto, rat praktično završava na dan kad je rođen. Majka mu, uostalom, rođendane nije ni slavila, siromasi nisu imali za proslave. Iz Potpeći su gledali u more, ali na more, u Tučepi, nikad nisu išli.
- U Trstu smo ''upali'' u neku ulicu u kojoj se pio vermut, a ja nisam ni znao što je to jer tako mlad nisam pio alkohol, a ni doma se nije pilo vino jer smo ga prodavali da bismo kupili kruh i brašno. Pili smo kvasinu koja se na rađu nosila u burači. Bio je to pasji život, jeli smo krumpire s biokovskih dolaca, a kada sam išao u školu, koja se nalazila u zgradi sadašnjeg restorana "Veza", majka mi nije baš uvijek mogla dati kruha nego bi skuhala krumpir, stukla ga i stavila u čistu krpu i tako smo ga jeli za marendu, iz krpe - prisjeća se Pašalić.
U listopadu 1941. godine, kada je imao 15 godina, Kotarski komitet Makarska izdao je direktivu prema kojoj se odbacuju svi pozivi za domobrane i da se ne ide u regularnu vojsku NDH. Direktivu komiteta prihvatila je grupa iz Potpeći u kojoj je bio Pašalićev brat Mate, kao i ona iz Sride Sela, pa su se mladići krili kao dezerteri u kuli iznad Tučepi i zadnjim kućama ispod Biokova. Da su ih pronašli, ubili bi ih.
- Tada sam dobio zadatak da uzmem kozu i da, kao, s njom idem u pašu, samo kako bih grupi iz Potpeći prenio da promjene mjesto boravka. I tako sam se već kao član Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske polako ''zagrijao'' za partizane, a 1942. je u Sridi Sela formiran Narodnooslobodilački odbor, u Vezi je osnovana partizanska veza i postao sam partizanski kurir. Stariji od mene već su otišli u partizane i više ih nije bilo puno, pa su mi rekli da se pripremim jer ću s partizanima u studenome ići za Livno, ali to je odgođeno - kazuje Pašalić.
S ponosom se prisjeća svoje prve partizanske kape.
- Pitali su me je li mi mater ima neku suknju, pa rekoše da odsječem pola metra te suknje i odnesem to kod Anice Grubišić koja je znala šiti. Izvršim ja zadatak i ona meni od crne materine haljine ušije trorogu partizansku kapu sa dvije šustine za pokrit uši - kaže.
Dobio je zadatak prenošenja pošte iz Tučepi u Podgoru, jednoj drugarici kada je bila riječ o direktivama namijenjenima prema Dubrovniku, dok je poštu namijenjenu njegovu kraju nosio u Kotišinu kod Lovre Kovačevića i strine Mande, čija su braća išla u partizane kao i sestra Anka, ona čuvena Anka partizanka.
I sve je to dobro funkcioniralo dok partizansku kapu 6. siječnja 1943. godine nije donio doma i doživio tragediju.
- Majka je bila bolesna i slaba, nije mogla ništa jesti, a nisu nam davali deke jer je brat bio u partizanima. Ondašnja politička direktiva bila je da se partizanskim porodicama ne daje ništa. Stavim ja kapu na glavu i stanem pred ogledalo i nitko sretniji od mene. Dođe moj mlađi brat Krsto, imao je 12 godina, i kaže: ''Brate, čija ti je to kapa?''. Rekoh: ''Pa, moja, idem u partizane''. I natakne brat tu moju kapu, sjedne kraj matere na krevet i kaže: ''Mama, kako mi stoji bratina kapa? Napravio je od tvoje suknje i ide u partizane''. Kad ono, majka umre od šoka istu večer kada sam se vratio s Veze gdje smo se dogovarali oko polaska u Šošiće - govori Pašalić.
Odlazak u bazu u Šošiće odgođen na jedan dana zbog majčine sahrane, koja je također umalo prošla tragično. Naime, majku su u lijesu nosili na groblje, a kako se talijanska baterija nije povlačila s okuke kod Sv. Andrije, čim su vidjeli povorku, ''otvorili'' su vatru prema njima pa su lijes na kraju nosili kroz masline i jedva uspjeli sahraniti pokojnicu.
- Ja već sutra nakon sahrane odoh u partizane, a ćaća na me, počeo beštimat da sam ubio mater i da di ću ja balavac u partizane. Ipak, dođem ja u Šošiće 7. siječnja 1943. godine i Savo Drljević, komandant 4. dalmatinske brigade koja je prva formirana na Biokovu, pita: ''A, šta će ova junačina?''. A ja počeo plakati pa se on iznenadio kakva je to partizanska junačina koja plače, sve dok mu nisu rekli da sam jučer sahranio majku pa me zagrlio, poljubio i pitao koju će mi pušku dati. Tada su bile francuske puške sa tri metka, Boga pitaj odakle su došle. I nismo imali kaiš nego je na nju bila privezana kozja oputa - prisjeća se naš sugovornik, pa nastavlja:
- I da on meni iz šale tu francusku veću od mene, a onda, za prave, manju, kraću, talijansku pušku od karabinjera, onu kad kada upreš pa iskoči bodež.
Kada je Italija kapitulirala, u rujnu 1943. godine, nalazio se iznad Ciste Provo, tada je već bio vodni delegat, politički rukovodioc jednog voda s dvije desetine pa je dobio zadatak za osmatranje preleta talijanskih aviona i eventualni proboj jedinica.
- Tada sam imao dinara vrijednih kao današnjih 100 kuna, a mi partizani smo bili gladni pa bih ja upitao drugarice komad kruha ili pure. I s tim novcem sam se najeo sto puta i podijelio hranu mojim borcima, a kada smo naišli na partizansku obitelj, uvijek bi nam dali jesti. Naletio sam bio i na jednu koja nije bila baš partizanski raspoložena, ili su joj dosadili partizani, štajaznam, dala nas je đavlu, ali mi je svejedno utrpala u ruke komad pure i uzela one dinare, tako da sam ostao bez ičega - prepričava.
U partizanima je, s ostalim drugovima, na nogama imao opanke s ušivenom automobilskom gumom, dok je u Trstu sve na njemu bilo njemačko, osim kape.
- Kada smo oslobodili Imotski, prije kapitulacije Italije, hlače za u partizane ušili smo od maža, provlačili se kroz šumu i borili s ustašama u žutim uniformama. Onda bi nam oni vikali: ''Nagari runto, goni te žuto'' jer bi nam se iskidale hlače - kazuje Pašalić i priča o nastavku borbe za oslobođenje Dalmacije od Nijemaca, počevši od Splita, Kaštela i Šibenika pa do Knina u kojem su bile dvije njemačke divizije, 4500 četnika i oko 4000 ustaša.
- Pet dana smo se borili za Knin u koji smo ušli 4. prosinca 1944. godine čime je Dalmacija bila potpuno oslobođena. Već tada sam bio komesar pristavske čete 10. dalmatinske brigade 20. divizije. Nakon toga smo išli kroz Liku, Gospić, Otočac i Delnice pa smo ''upali'' u Trst 1945. godine i za mene je tada rat završen - kazuje tučepski partizan koji je kao komesar političkog bataljona upućen u diviziju u Kopar gdje je bio instruktor za politički rad sve do 1950. godine kada je opet upućen na školovanje u Beograd u kojem je završio vojno-političku školu. Raspoređen je potom za političkog komesara Zaštitnog bataljona Ministarstva narodne obrane dobivši čin majora.
Kako sam se riješio zgodnog konkurenta iz Dicma
- Oženio sam se kao major, upoznao ženu Vesnu u Splitu koja je bila Tučepka, ali je za vrijeme školovanja živjela s ujakom i ujnom. Ma, bili su je oni namijenili drugome, nekom zgodnom iz Dicma kojeg nije voljela, ali s kojim je u brodogradilištu radio njezin ujak. Ali ljubav je pobijedila, ''vodili'' smo ljubav godinu dana preko pisama, nije to bilo kao sada. ''Daleko si od mene, ali ti si u mom srcu. Sanjam te, a ne mogu zaspati jer mi je stalno tvoj lik pred očima. Samo čeznem kad ću opet doći" - prepričava Tomislav Pašalić sadržaje ljubavnih pisama koja su slana na relaciji Beograd-Split.
S Vesnom se vjenčao 1952. godine kada su počeli živjeti u Beogradu gdje su im se rodila oba sina. No, Tomislav ističe još nešto, nije Vesna bila jedina njegova ljubav.
- Bio sam žestoki hajdukovac, sa mnom su u 10. brigadi bila trojica igrača Hajduka, Ljubo Kokeza, Božo Broketa i Ivo Radovniković - ponosno će.
'Pokrij mi uši, hladno mi je. Mogu li staviti ruke u tvoja prsa?'
Pitamo Tomislava je li u partizanima bilo ljubovanja, nisu valjda samo na puške mislili. Nasmijao se. Naravno da je bilo.
- Kada je Italija kapitulirala, onda je iz Splita k nama u šumu došlo dosta partizanki, a među njima jedna divojka, neću joj spominjati ime jer ima potomke. Spavali smo na Biokovu pod istom dekom, i onda bi ona meni rekla: ' Pokrij mi uši, hladno mi je. Mogu li staviti ruke u tvoja prsa?''. A mi smo bili kao brat i sestra, nisam ništa osjećao prema njoj kao muškarac, nikakve simpatije nisam gajio. Kada su je premjestili za sekreteraa SKOJ-a u brigadu, meni je bilo jako teško, ali poslije rata se ona udala. Ne znam je li se ona zaljubila u mene, ali mi je jako nedostajala. Bilo je po šumama i gorama ljubavi, ali to se odmah moralo reći na partijskom sastanku jer je vladala stroga disciplina - veli tučepski partizan.