"Na autocesti A1 iz smjera Jastrebarskog prema Zagrebu oko 1.30 po noći došlo je do teške prometne nesreće u kojoj su dvije osobe smrtno stradale. Riječ je o igraču malonogometnog kluba Futsal Dinamo Oskaru Kadrnki i treneru Matiji Caparu, koji su se vraćali s turnira u Šibeniku", strašna je vijest koja je prije dvadesetak dana potresla brojne, a zbog koje se još uvijek diže prašina.
Naime, ovaj nesretni događaj koji je odnio dva mlada života podignuo je veo s načina funkcioniranja brojnih sportskih klubova u Hrvatskoj u kojem treneri i članovi uprave svakodnevno preuzimaju rizik na sebe i dovoze i odvoze djecu, najčešće juniore, na turnire i utakmice diljem zemlje. Drugačije nije ni u Makarskoj.
Prijevoz je najveća stavka na koju odlazi čak 50 posto sredstava sportskih klubova. A kako je novca malo, premalo, tako na prijevozu svi pokušavaju "uštediti" koju kunu, kako bi se imalo za kotizacije i ostale potrebne stvari za sudjelovanje u natjecanjima.
Treneri na put najčešće idu sa svojim automobilima, unajme se mini busevi ili kombiji koje vozi netko iz kluba. Trener, tajnik ili neko treći. Nije to tajna a ni novost, progovaraju treneri, jer novca ne dobivaju dovoljno i da se tako ne snalaze, vjerojatno ne bi mogli sudjelovati na polovici utakmica na kojima sudjeluju sada.
Desetljećima i godinama takvi scenariji se ponavljaju, a po zakonu velikih brojeva kad tad se nešto mora dogoditi. I dogodi se svako nekoliko godina, pa treneri progovore u kojim uvjetima, najčešće volonterski, obavljaju svoj posao. Ali se sve brzo i zaboravi.
Nije trenerima i ostalima u klubovima ni najmanje drago u svojim rukama imati živote djece, ali drugog izlaza nemaju.
- Dovoljan je jedan trenutak umora, nepažnje ili čak ništa od navedenog već prst sudbine. Roditelji Matije Capara su izgubili sina, a cijeli život će na duši nositi i dijete od 15 godina koji je s njime te večeri poginulo. Sve se radi iz dobre volje i nužde, ali kad tad dođe do nezgode - mišljenja je trener makarskih rukometašica Mladen Bagić.
Za razliku od RNK Makarska, ostali makarski klubovi, poput Odbojkaškog kluba Makarska, Vaterpolskog kluba Galeb ili Kickboksing kluba Mawashi, imaju svoje kombije koje voze treneri ili neki drugi članovi kluba.
- Situacija je nažalost takva. Mi imamo svoje kombije koje sami vozimo i nemamo dovoljno novca da transport na drugačiji način financiramo. Sa 70 tisuća kuna koliko dobijemo od Grada ne bismo to mogli pokriti, a ovako uspijevamo, i uz to igramo u šest liga. Srećom, ne ide se daleko, najdalje do Zadra a ostalo se igra u našoj županiji - priznaje Lidija Kostanić, trenerica makarskih odbojkašica.
Kaže da je nesreća Matije Capara sve potresla, ali da nemaju mogućnost za odstupanje od "loših" navika.
- Kada bismo odustali od prakse da sami vozimo, mogli bismo slobodno zatvoriti klub. Ovo, na žalost, nije jedina sportska nesreća, događaju se one svako malo. Svatko od nas da bude za volanom u trenutku kad su djeca u automobilu vjerojatno ne bi mogao nastaviti živjeti s tom krivnjom. Ali, htjeli ne htjeli, moramo preuzimati takve rizike na sebe, inače se djeci ne bi mogla priuštiti turniri - tvrdi trenerica Kostanić.
- Ja se u životu nisam usudio voziti kombi, a maksimalno bih, da je potreba, sjeo u njega do Splita ili Ploča, za dalje nema šanse. Imamo svoje autobusne prijevoznike, platimo veliki autobus s profesionalnim vozačima za udaljenije destinacije. A za, primjerice, turnir u Splitu, samo da bus iziđe iz garaže nas košta 1500 kuna - uvodi nas dublje u ovaj problem Mladen Bagić.
Tada se dogovore s nekoliko roditelja, pa odu na turnir s četiri automobilaa, svatko ulije po 100 kuna goriva i tako se klubu uštedi najmanje 1000 kuna, kojih ionako nemaju.
- Nitko od nas to ne bi radio da ne mora. Svima bi lakše bilo da se ima više novca i da nas voze profesionalni vozači u autobusima. Ali, nije tako. Politika Grada prema sportu bi se trebala promijeniti pogotovo u tom dijelu prijevoza, a u svjetlu ovog nesretnog događaja nadam se da će se potaknuti gradske vlasti Makarske ali i svih ostalih gradova, da se malo drugačije ponašaju i na taj način više ulože u mlade i sport - naglašava Bagić.
Rješenje leži u gradskoj upravi. Sinj, koji je siromašniji od Makarske, isto kao i Trij, Ploče i Metković, izdvajaju puno više gradskog novca za sport nego što je to Makarska. A Makarsku, s obzirom na turizam, možemo nazvati bogatim gradom.
Grad godišnje za sportske klubove, ne računajući HRNK Zmaj, izdvaja 1,1 milijun kuna.
- Uključujući Zmaj, ukupno im se daje nešto više od 1,5 milijuna kuna što je oko jedan posto od ukupnog proračuna Grada Makarske što je jako malo - kaže nam Miro Urlić predsjednik Zajednice sportskih udruga grada Makarske.
- Najčešće treneri svih klubova voze djecu. Da ima više novca ne bi to moralo biti tako i moglo bi bolje funkcionirati. Nepisano je pravilo u sportu da bi lokalna zajednica trebala izdvajati od tri do pet posto novca iz proračuna za sport. Iznos koji se daje za sve sportske udruge trebao bi narasti na najmanje tri i pol milijuna kuna. Naravno, to je dugotrajan proces, i ne može se ni Grad napadati. Svi radimo najbolje što možemo, ali činjenica je da se za sport izdvaja premalo novca. Zbog toga su klubovi i treneri osuđeni da sami voze igrače pa se ovakve stvari događaju. Nažalost, tek kad se nesreća dogodi, postavi se pitanje zašto stvari na ovakav način funkcioniraju - naglašava Urlić.
Jesu li spremni dignuti iznos u proračunu predviđen za sport, koji je jako malen, i podignuti ga baš direktno u svrhu prijevoza upitali smo Gradsku upravu. U Makarskoj je sva organizacija na klubovima, a Trogir, Kaštela i Osijek su s druge strane izvrsno riješili problem prijevoza. Grad klubovima prijevoz financira na osnovi datuma i termina utakmica i natjecanja koje im se dostave na vrijeme. Lokalnog prijevoznika se kontaktira nekoliko dana prije i problem prijevoza je jednostavno riješen. Može li i Makarska tako olakšati posao trenerima i upravi kluba, skinuti brigu s njihovih i pleća roditelja upitali smo zamjenika gradonačelnika Dražena Nemčića.