Kad se u bilo kojem kutku Hrvatske spomene Imotski ili, pak, Imoćani, odmah mnogi s tim povežu predivno Modro i Crveno jezero, ali i kultni njemački automobil mercedes.
Kažu, iako to nitko nije službeno potvrdio, da je Imotski jedini grad u Hrvatskoj, a i šire, u kojemu po stanovniku ima najviše modela automobila te svjetski poznate marke. Mora se priznati da Imoćanima to godi, jer biti uspoređivan s mercedesom znači znati što je u neku ruku "zakon" kad su automobili u pitanju.
S druge pak strane, toliki broj mercedesa po Imotskoj krajini ima i svoje opravdanje. Kao da je malo Imoćana još tamo s kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do današnjih dana, trbuhom za kruhom obilazilo Njemačku gradeći je uzduž i poprijeko. Kada bi dolazili svojim kućama za Božić i Uskrs, 90 posto njih dolazilo je u mercedesima. Znali su ljudi kako se među svojima pokazati, tko zarađuje "dojč marke" i tko će ih sigurno vratiti tisuće kilometara natrag na bauštele Njemačke.
I ta, možemo slobodno kazati, ljubav Imoćana za mercedesima i dandanas je itekako izražena. Mercedesu Imoćani uskoro prvi u svijetu podižu i spomenik. U čvrstom imotskom kamenu, rukom isklesan u naravnoj veličini, krasit će jedan od njegovih trgova.
Ovog će se ljeta u organizaciji Oldtimer kluba Imotski pokušati s mercedesima ući i u Guinnessovu knjigu rekorda. Kane na jednome mjestu poredati ni više ni manje nego tisuću njih.
Pa zar sve ovo spomenuto nije dovoljno da Imotski tako usko povezuju s njemačkim automobilskim ponosom!?
Primjeri ljubavi za mercedesom mogu se vidjeti svuda po Imotskoj krajini.
Obitelj Ivana Topića Note, poznatog građevinskog poduzetnika i predsjednika Oldtimer kluba Imotski, u svojim garažama ima ni više ni manje nego – jedanaest mercedesa oldtajmera, a još dva kombija iste marke služe mu za posao. Svi odreda uredno su registrirani i u voznom su stanju.
Istina, neke se sada dodatno obnavlja, lickaju se vanjske sitnice, a što se tiče makinje, svi su tip-top. Mercedes, osim njega, voze njegova supruga Ruža, sin Mile i kćeri Ana i Matea. Jednom riječju, ta obitelj zaštitni je znak mercedesa u Imotskoj krajini.
– Dobro ste kazali da prva ljubav zaborava nema – veli nam Ivan Nota Topić kad smo posjetili njegovu obitelj u Vinjanima Donjim pokraj Imotskog kako bismo doznali nešto više o toj povezanosti Imoćana i mercedesa.
– Imam 53 godine i mercedes sam počeo voziti u svojoj petnaestoj godini. Pokojni otac radio je u Njemačkoj i 1972. godine kupio je mercedes 115, popularnu "miniku". Bilo je to tada simbol uspjeha. A krvavo je zaradio taj novac i kupio ga je novoga u Frankfurtu. Sačuvali smo ga do danas.
Tada se stvorila ljubav za tim automobilom i traje sve do danas, a trajat će još dugo jer su ljubav naslijedili i moji potomci, moja djeca. Mile studira arheologiju u Mostaru, Ana pravo u Splitu, Matea radi u Imotskom i supruga Ruža također radi i svi imaju svoje oldtajmere. Nikada kvara, svi oduševljeni i zadovoljni. Zapravo, imam ja trinaest mercedesa jer još za svoj posao vozim dva kombija te marke, tako da je cijela kuća jedan veliki mercedes – veli Ivan Nota Topić i nastavlja.
– Baš prije neki dan, kad nas je posjetio glavni urednik uglednog magazina Mercedes Benz Classic iz Njemačke jer će pisati o našim mercedesima, kao i o ljubavi Imoćana prema njima, izračunali smo da moji mercedesi zajedno imaju više od 480 godina.
Recimo, ja vozim mercedes iz 1968. godine, moja supruga Ruža vozi onoga iz 1969. godine, Mile iz 1975. godine, Matea iz 1974. godine i Ana onoga iz 1973. godine. Ima još jedan iz 1974., pa iz 1975., pa cabrio iz 1976. godine. Meni je najdraži G-Cabrio iz 1979. godine, najstariji takav na svijetu. Po broju šasije doznao sam da je taj automobil tog tipa među prvih dvadeset u svijetu. Zanimljivo, kupio sam ga tu od svoga susjeda u selu. Njemu, kaže, dodijao, a ja sav sretan da sam ga dobio. Ne bih ga dao za sve blago svijeta.
Često u obiteljskim razgovorima komentiramo vožnje našim automobilima, jer svatko ode na svoju stranu, ali nikada, baš nikada, nikoga od nas mercedes nije ostavio na putu. Ja često znam kazati, da se i pokvari, recimo, na izlazu iz Zagreba prema Karlovcu, samo bi ga trebalo pogurati da upali i on bi došao do Imotskog. Toliko mu vjerujemo – veli Topić.
Topićevi mercedesi registrirani su kao povijesna vozila, što Ivanu olakšava troškove registracije, pa zahvaljuje na razumijevanju države za očuvanje ovih starih ljepotana.
– Ja sam u braku dvadeset i šest godina, i onda su se moja žena, pa sin, pa kćeri zaljubili u mercedese. Često ih posudimo ljudima za svatove. S takvim makinjama treba kao sa ženom. Nježno, a kada treba, i odlučno, i nikada te ni žena ni mercedes neće ostaviti – veli nam Ivan.
– Ima moj Ivan pravo. Brate, kako sam se god u Ivana zaljubila na prvi mig i pogled, tako sam se zaljubila i u mercedes. Volim tu njegovu robusnost, onu dugu njušku, osjećam se sigurno. Inače vozim od 1983. godine, kad sam i položila vozački ispit. I nikada me nije ostavio na putu, najsigurnija sam u njemu. Najdraža mi je "minika", predivni su to automobili – veli nam Ivanova supruga Ruža.
– Počela sam voziti s osamnaest godina. S ponosom mogu svojim mercedesom oldtajmerom proći gradom. Ni ja, ni sestra Ana, ni brat Mile ne patimo da imamo neke nove tipove mercedesa. U ovima našima smo sigurni, štos su. Ljudi me nekada zaustave pa me slikavaju. Ja mlada, a vozim stari auto – veli Ivanova kći Matea.
A da Topiće mercedes s još nečim važnim veže neraskidivom vezom, svjedoči nam i ova Ivanova priča.
– Davne 1994. godine vraćali smo se ja i sadašnja moja supruga Ruža, onda kao momak i cura, iz Njemačke u Hrvatsku.
Čim smo ušli u Hrvatsku, uhvatilo nas je veliko nevrijeme. Kiša, grmjelo je i sijevalo. I mi smo se parkirali, stali, sklonili se. I onda je planulo među nama, znate ona prava ljubav, zapalila se iskra i u mercedesu "miniki" iz 1974. godine začeo se i moj sin Mile. Pa tko i nakon ovoga ne bi bio zaljubljen u mercedese – veli nam Ivan Topić Nota.