Riskirajući vlastiti život spašavao je tuđe živote nakon lanjske eksplozije u silosu u splitskoj Sjevernoj luci, a sada kreće u bitku za svojeg 11-godišnjeg sina, učenika četvrtog razreda osnovne škole u Kaštel Gomilici.
Mario Jalić i njegova supruga ostali su zatečeni kada su prije nekoliko dana obaviješteni iz osmoljetke da bi njihovo dijete s poteškoćama u razvoju početkom iduće nastavne godine trebalo sjesti u klupe Centra za odgoj i obrazovanje "Juraj Bonači".
– Ako moje dijete "iščupaju" iz poznate sredine i odvoje ga od prijatelja i razrednih kolega, sve što se dosad postiglo past će u vodu, a oni koji donesu odluku da ga se izmjesti u drugu ustanovu nosit će ga na duši – kaže za naš list zabrinuti tata Mario.
Ovo je heroj Splita! Riskirao je vlastiti život, odmah nakon eksplozije utrčao u silos i izvukao ozlijeđenog muškarca: Da je još netko bio, opet bih ušao unutra!
Kada je prije nešto više od godine spasio ozlijeđenog radnika u silosu, u svojim je rijetkim izjavama, na pitanja o čemu je i na koga u tom trenutku mislio, odgovarao: na moju djecu, posebno starijeg sina.
– Već od njegovog rođenja bilo je određenih problema, a da naše dijete neće u svemu biti poput svojih vršnjaka postalo nam je potpuno jasno prilikom polaska u vrtić. Poput svih roditelja koji vole svoje dijete poduzeli smo sve što je bilo u našoj moći. Od posjeta brojnim stručnjacima, pa do odlazaka na razne vježbe. Njegov boravak u vrtiću prošao je bez posebnih problema, upis u osnovnu školu bio mu je odgođen za godinu dana, a kada je trebao krenuti u školu započele su prve dvojbe. Nalazi stručnjaka bili su različiti. Od toga da je on zdravo dijete pa do toga da se usporeno razvija i da ima ADHD. Stručna služba u gomiličkoj školi odmah je pri upisu tražila da se on upiše u posebno odjeljenje, na što nismo pristali. Smatrali smo da će ga rad i druženje s drugom djecom voditi naprijed – priča nam 37-godišnji Kaštelanin.
Njegov sin je drugom razredu dobio pomoćnika u nastavi, s kojim radi i danas. Prema očevim riječima, ima odličnu učiteljicu koja mu je posvećivala vrijeme i prilagođavala nastavni program, a kolege u razredu ga vole i paze.
– On je stvarno napredovao. U školu odlazi sam, igra se s djecom, odlazi čak samostalno i u trgovinu. No cijelo vrijeme od određenih osoba u školi postojala je zadrška. Ne zavaravam se, svjestan sam toga da moje dijete poprilično zaostaje za vršnjacima, da ne može usvajati gradivo poput njih, da mu je potreban potpuno drukčiji pristup. On je prepun emocija, ugodan, poprilično miran i s njim nikada nije bilo posebnih problema u razredu. Više puta sam kazao: Ako moje dijete svojim ponašanjem bude ometalo drugu djecu u radu, nema potrebe da oni budu žrtve i da ću ga odmah ispisati iz škole, ali za to nije bilo potrebe jer on nije takav – tvrdi naš sugovornik.
Obitelj Jalić najprije je uznemirila vijest iz škole kada im je priopćeno da njihovo dijete od petog razreda treba krenuti u posebno odjeljenje za djecu s poteškoćama u razvoju u Kaštel Sućurcu. To su odmah odbili i pitaju se zbog čega njihovo dijete ne može nastaviti školovanje po prilagođenom programu kakav se provodi u sućuračkoj osmoljetki, ali uz svoj razred u Gomilici. Naravno, uz rad s psihologom i logopedom.
– U nekima od nalaza, poput specijalista psihijatra, stoji kako dijete treba zadržati u trenutnoj sredini iz emotivnog i socijalnog aspekta, bez obzira na školske rezultate. U mišljenju kliničkog psihologa također se navodi da je u odluci o daljnjem nastavku školovanja potrebno u obzir uzeti djetetov emocionalni aspekt. Njihovi nalazi bili su nam potvrda da bi premještanje loše djelovalo. A da može i gore nego što smo mislili, shvatili smo kada me je službena osoba pozivom na mobitel obavijestila da će škola, na osnovi nalaza, predložiti da se moga sina prebaci na školovanje u posebnu ustanovu. Svi znamo da je to "Juraj Bonači". Ostao sam šokiran – nastavlja Jalić.
Iako još nije dobio službeno rješenje stručnog tima, Kaštelanin smatra da je u svemu njegov sin važan kao osoba, pa se odlučio obratiti ministarstvima obrazovanja i zdravstva, tražeći pomoć.
– U kojem stoljeću mi živimo? U 19. stoljeću kad su se bolesna djeca morala sakrivati od javnosti, ili u 21. stoljeću, u državi koja je dio Europe, državi koja je ratificirala UN-ovu povelju o zaštiti prava djece i u kojoj djeca ne bi trebala biti tek jednadžbe, već osobe sa svim svojim osobnostima – zaključio je tata-borac.
Škola: Odluka još nije donesena
Iz OŠ Kneza Trpimira, prema zakonskim propisima, poručili su da ne mogu komentirati slučaj.
– Zbog zaštite identiteta djeteta ne možemo iznositi detalje, ali možemo potvrditi da nikakva odluka u ovom postupku još nije donesena – kazali su nam u školi.
Od djelatnika prosvjetnih stručnih službi koje nisu uključene u ovaj slučaj ipak smo dobili komentar:
– Traženje novih nalaza nakon završetka četvrtog razreda i razmatranje daljnjih postupanja sa svakim djetetom je zakonski propisana procedura. Strah i reakcija roditelja u ovom je slučaju možda ishitren, pa i nepotreban potez.