Dalmacija Split županija

kap koja je prelila čašu

'Osnivao sam HDZ i volim ovu zemlju, ali biznis selim u Njemačku da sačuvam zdravlje i dostojanstvo': poznati imotski poduzetnik šokirao odlukom o napuštanju domovine, a evo i zašto je to učinio

kap koja je prelila čašu

Ne odlazim kako bih poboljšao bilancu svoje mirovine. Imam 59 godina, dobro sam zaradio u životu i ne mogu potrošiti da ih imam još tri, ali želim sačuvati malo zdravlja i dostojanstva, ako već nije kasno

– S 1. svibnja ove godine zaključujem radni odnos u privatnoj tvrtki čiji sam vlasnik u Hrvatskoj već 33 godine i s istim datumom prijavljujem se u svojoj tvrtki u Njemačkoj – kaže Željko Lasić.
 

On je vlasnik "Imotehnike", jednog od najvećih, ako ne i najvećeg poduzeća za elektroinstalacije i graditeljstvo u čitavoj Imotskoj krajini, za koje u ovom trenutku radi više od stotinu ljudi na gradilištima diljem Hrvatske i Njemačke. Čovjek bi u prvi mah pomislio da je ovaj Imoćanin, inače jedan od osnivača HDZ-a i njegov aktivni član, zapao u dugove i druge nepremostive probleme, ali nije tako. Zarazni krug sveopćeg neplaćanja je taj koji ga tjera iz svoje države, na što je već javno upozoravao prije godinu dana, ali uzalud.

– Da me se ne bi krivo shvatilo, ne odlazim u Njemačku kako bih poboljšao bilancu svoje mirovine. Imam 59 godina, dobro sam zaradio u životu i ne mogu potrošiti da ih imam još tri, ali želim sačuvati malo zdravlja i dostojanstva, ako već nije kasno – ozlojeđeno će Lasić.

Potrošili naš novac

Kao kap koja mu je prelila čašu navodi posao koji je lani imao sa zagrebačkom "Tehnikom", jednom od većih građevinskih tvrtki u RH. Izabrali su ga za podizvođača za struju na hotelu "Berulija" u Brelima, čiji je investitor Jako Andabak.

– "Tehnika" je s nama sklopila ugovor vrijedan više od sedam milijuna kuna 2. veljače prošle godine, s rokom završetka 25. travnja. Ona je, s druge strane, imala s investitorom rok 1. lipnja i aneksima ga je produžavala do 1. srpnja iste godine, a znala je da to neće moći ispoštovati iz prostog razloga što nema svoju operativu, što u osnovi nije naš problem. U dvije točke na kraju ugovora ugurali su da im trebamo dati garanciju banke na 10 posto ukupnih radova i još 10 posto sustege, što znači da su nam uzeli 20 posto garancije. U iste točke stavili su kako će nam vratiti depozit 60 dana po dostavljenoj garanciji. Priča ni tada ne bi bila tragična da gospoda iz "Tehnike" nisu potrošila depozit, naš novac, koji je trebao biti deponiran na posebnom računu – kaže Lasić.

– Ali što je najtragičnije, oni su od investitora dobili 30 posto avansa i nisu ga distribuirali prema izvođačima. Sada će netko kazati što hrvatska država ima s tim?! Ima itekako, jer moja "Imotehnika" bi bankrotirala na hotelu "Berulija" da se investitor nije upleo u priču iz početka i shvatio da "Tehnika" vara. On je bio taj koji je od "Tehnike" tražio cesiju i plaćao nama, a država, iako je sve znala, nije maknula ni prstom. Ja vas molim da mi nađete jednu državu na svijetu da se objekt gradi pet mjeseci, a obračun troškova 10 mjeseci. Jedino u Hrvatskoj – navodi Lasić.

– Ma gdje to ima da jedna tvrtka potpiše s investitorom aneks o penalizaciji ako ne završe radove do 1. srpnja, a znali su da neće moći. Zato nama koji smo bili uredni s rokovima "Tehnika" prijeti kaznama, umjesto da mi njih penaliziramo. Da budemo jasni, "Tehnika" nije jedina u Hrvatskoj koja se tako ponaša. Zbog takvih imamo egzodus ljudi i struke iz ove zemlje – kazuje nam imotski poduzetnik.

Potpis ne vrijedi?!

A što je Njemačka i kakve uvjete za poslovanje nudi, shvatio je na jednom povezanom slučaju, koji je to zanimljiviji jer svima koji imaju problema s naplatom odrađenog posla u Hrvatskoj otvara mogućnost da do svog novca dođu pred njemačkim sudovima.

– Prije gotovo osam godina investitor šoping-centra u Imotskom ostao mi je dužan oko 2,4 milijuna kuna. Kada sam shvatio da mu je namjera tvrtku koja je bila investitor poslati u stečaj, umolio sam ga da potpišemo sporazum po kojemu će on osobno preuzeti dug i platiti kada mogne, što je on nevoljko prihvatio, ali očito znajući da se u našem pravosuđu potpisano ne poštuje. Otišli smo kod javnog bilježnika, ovjerili sporazum, a ja se vratio kući misleći da sam napravio dobar posao. Isti taj investitor, znajući da radim i u Njemačkoj, zvao me jedan dan, rekao mi da je i on počeo graditi u istoj zemlji, i bi li mu mogao odraditi instalacije u dvije kuće u bloku. Spomenuo je da će stari dug početi sukcesivno vraćati i, računajući na tu mogućnost, odradio sam to. Od dva posla platio je jedan i nije vratio ni 100 eura od starog duga. Moji prethodni pokušaji da legalno naplatim tih 300 tisuća eura pali su na tome da ugovor nije solemniziran, na što je druga strana od početka svjesno računala. Od toga sam već skoro bio odustao da mi jedan poslovni partner u Njemačkoj nije otvorio oči i na moje veliko čuđenje ispričao kako postoji jasno definirani put da preko dužnikove imovine u toj zemlji dođem do svoga – kaže Lasić.

Stvar je išla dalje tako što je preveo sporazum na njemački i slučaj prepustio njemačkom odvjetniku koji je, pak, blokirao dužnikovu imovinu u Njemačkoj. Druga je strana tada izvukla argument nesolemnizacije prvog ugovora iz RH i izostanka europskog naplatnog naloga, ali nije im puno pomoglo. Lasićev njemački odvjetnik, čisto da bi ga uvjerio kako postupak funkcionira, istodobno je podnio tužbu za jedan drugi stari dug iz Hrvatske od svega 2500 kuna i naplatio ga za svega dva dana. Za usporedbu, stvar se prije toga po hrvatskim sudovima vukla devet godina.

U nas neviđena brzina

– Sutkinja u Marburgu samo je pročitala ugovor i odmah dala nalog da se dotičnoga gospodina blokira, uz napomenu da nema namjeru dokazivati dokazano kod javne bilježnice u Splitu. Za onaj spor od 300 tisuća eura odvjetnik mi je javio da će biti riješen maksimalno za šest tjedana. To je pravna država, a ne ono što mi zovemo i u što se kunemo – ističe Lasić.

– Kada bismo mi u Hrvatskoj mogli naplatiti 50 posto naših potraživanja, ne bismo imali ni jedan razlog da plaće naših radnika odmah ne budu veće za dvije tisuće kuna. Ali ja ne mogu obećavati i dizati kredite kako bih zaštitio radnike i sebe od pomahnitalog sustava. Odgovorno tvrdim da će onog trenutka kada sustav bude radio da novac uzme onaj tko ga je zaslužio, a ne prvi do njega došao, naše plaće biti 8 do 10 tisuća kuna i hrvatski radnik neće odlaziti trbuhom za kruhom – za kraj će Željko Lasić.

Kasnite s uvozom radne snage
– Nama iz dana u dan resorni ministar priča kako će uvesti radnike iz Ukrajine i BiH. Mislim da je zakasnio dobrih 10 godina. Svi kvalitetni radnici iz spomenutih zemalja već su na Zapadu. Rade za tri puta veću plaću nego što bi u Hrvatskoj, a bliže mu je iz Kijeva u Berlin doći avionom negoli u Split. Ministru nije daleko Budimpešta i neka ode vidjeti kako funkcionira tržište rada u Mađarskoj, iako im je prosječna plaća manja nego u RH. U četiri godine nisam u Njemačkoj naišao ni na jednog Mađara na baušteli. Upitajmo se zašto – veli Željko Lasić.

Naslovnica Split županija