Dalmacija Split županija

DRAGULJ U KAMENU

Pogledajte kako izgleda najstariji dalmatinski rudnik kojim je upravljao čak i barun Rothschild: uskoro će oživjeti tuneli stari više od četiri stoljeća

DRAGULJ U KAMENU

"Vrgorac s Paklinom i paklenim vratima blista u mojoj uspomeni", zapisao je veliki Tin Ujević. Upravo takvi blistajući dragulji često su najskriveniji, poput ovog starog rudnika prirodnog asfalta "Paklina", udaljenog svega četiri kilometra od prvih ulica Vrgorca, kojega se s nostalgijom prisjećao najveći hrvatski pjesnik.

Rudnik je dobio ime po "paklu", terminu kojim je ovdašnje stanovništvo nazivalo i naziva crnu asfaltnu rudu. Skriven u njedrima brda Radovića, odmah ispod istoimenog manjeg vijadukta autoceste A1, jedan je od najstarijih i najznačajnijih dalmatinskih rudnika uopće, bio je moguće otvoren još prije više od četiri stoljeća.

Asfaltom iz Pakline prekrivali su se bazeni soli u Stonu 1886. godine, zatim ulice Sarajeva, brojne ceste i mostovi na prostoru bivše Jugoslavije, ali i ceste Beča i drugih europskih metropola, a o čemu je još živa predaja u Vrgorcu. Koristio se asfalt i za izoliranje skladišta i rezervoara te u brodogradilištima.

Znanstvenik Berislav Šebečić pronašao je povijesni izvor iz 1565. koji govori da se asfalt tada kopao "blizu Hvara nedaleko od Neretve". Zapis, doduše, ne spominje Paklinu, ali da mu ipak treba dati na značaju dokazuju rečenice poznatog talijanskog putopisca Alberta Fortisa zapisane u njegovu "Putu po Dalmaciji" (Venecija, 1774.) o tome kako nepunu milju od Kokorića postoji rudnik smolastog asfalta u kojemu su "radili Turci, koliko se vidi, prije nego je mletačko oružje osvojilo ovaj kraj". A poznato je da su Mlečani uz pomoć lokalnog morlačkog stanovništva osvojili Vrgorac 1690. godine.

Pedantni Fortis sigurno nije pisao napamet i taj je podatak vjerojatno dobio od nekoga na terenu tijekom svoga boravka u Vrgorcu 1772. godine. Tada su u naseljima oko rudnika još na životu bili starci koji su prenosili priče svojih očeva i djedova o vremenima osmanlijske uprave u Vrgorskoj krajini, a možda i neke vezane uz sam rudnik.

Možda je putopiscu nešto o tome mogao reći i vojvoda Ante Pervan, rečeni Prže, pouzdanik mletačkog upravnog aparata na ovom području koji je Fortisa ugostio, a ovaj mu se odužio biranim riječima u svojoj knjizi. Kako god bilo, rudnik se stoljećima iskorištava, a koliko točno, prepustimo to daljnjim istraživanjima povjesničara i željama ovdašnjih lokalpatriota i turističkih djelatnika.

 
Kopanje smolaste rude svakako se intenziviralo tijekom mletačke uprave, kada se vrijedni materijal konjima prenosio do Kule Norinske, a odatle brodovima u Veneciju za potrebe tamošnjeg arsenala. Rudnik je tada radio samo povremeno i veća iskapanja su se počela javljati tek u drugoj polovini 18. stoljeća.

Arhiv u Zadru čuva dokument datiran na 26. svibnja 1781. u kojemu stoji da poduzetnicima Kačiću, Grubišiću, Ivičeviću, Pavloviću i Pervanu odobrava iskopavanje krutog bitumena na području Vrgorca, Makarske i Neretve.

Braća Jure i Mate Jurić iz Zadra eksploatiraju rudnik u prvoj polovini 19. stoljeća. Pa su tako 1835. dobili dopuštenje od dalmatinskih pokrajinskih vlasti te je za njihove uprave iskop bio dug oko 85 i širok 25 metara. U dvije godine njihove uprave iskopano je samo 600 okâ rude koja se uglavnom izvozila za potrebe brodogradilišta u Veneciji.

Sredinom 19. stoljeća rudarenje je nastavio barun Rotschild i pod njegovom upravom rudnik je počeo davati veći profit. On je izgradio put dug šest kilometara koji je spajao rudnik i Napoleonovu cestu. Time je olakšan prijevoz asfalta karavanama prema Neretvi. Danas su ostala četiri kilometra toga makadamskog puta.

Od Rotschilda je rudnik kupila bečka tvrtka "L. König i sin". Tri paklinska revira dobila su ime prema Königovoj djeci: Paulini, Mariji i Aleksandriji. Nakon što je Alexander König došao u posjed rudnika, izgradio je potrebnu infrastrukturu i zaposlio radnike. Dana 13. travnja 1899. rudnik je blagoslovljen, a Narodni list piše da su svečanom činu prisustvovale "sve otmjenije osobe varoši, svećenici Vrhgorca i ostalih okolnih mjesta".

Blagoslovljeni su rudarsko okno, pisarnica, upravna zgrada, stanovi radnika i drugo. Sve je bilo okićeno lovorovim vijencima, hrvatskim trobojnicama, zemaljskim i carskim zastavama. Kasnije je uslijedio domjenak i govori visokih gostiju, prilikom čega je gospodin König uručio novac za pomaganje sirotinje Vrgorca i Dusine i dao nalog svojoj direkciji da se ustanovi zaklada za pomaganje starih i nesposobnih radnika.

Godine 1906. upravu nad rudnikom preuzela je Paulina König, koja ga je nedugo zatim prodala tvrtki "Apshalt Gewerkschaft 'Adria'" iz Splita. Godine 1930. rudnik je kupila tvrtka "Ruda" d.d. iz Splita. Poslije rata, od 1949. godine, istraživanja na Paklini je obavljala tvrtka "Naftaplin" iz Zagreba. Godine 1953. osnovano je rudarsko poduzeće "Paklina" koje je 1961. godine spojeno sa specijaliziranim građevinskim poduzećem "Izolacija" iz Beograda. Ta je tvrtka upravljala rudnikom oko dvadeset i pet godina. Zbog nerentabilnosti i prevelikih troškova iskapanja rudnik je konačno zatvoren sredinom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Prema nekim istraživanjima, u dubini rudnika postoje veće rezerve asfaltne breče, ali novih pokušaja otvaranja rudnika nije bilo. Nema tu isplativosti. Za potrebe rudnika otvoren je pogon za preradu sirovine koji se sastojao od drobilane, mlina i drugih postrojenja. Broj radnika se uglavnom kretao oko dvadeset. Mnogi su stanovnici okolnih naselja radili u ovom rudniku, pa tako i djed autora ovih redaka.

Paklina je danas u cijelosti napuštena. Plato rudnika povremeno se koristi za različite društvene događaje, mjesto je druženja i piknika. Međutim, prostor je zapušten, sve građevine su davno izgubile krov, a da se tu nekad rudarilo, svjedoče komadi asfaltne rude koji se mogu doslovno pokupiti s tla ili uočiti prirodnim putem zalijepljeni na stijene oko i unutar rudarskog okna.

U čvrstoj vapnenačkoj stijeni ostali su netaknuti tuneli trudom pradjedova bušeni i klesani direktno u kamenu. Ti su tuneli često predmet interes Vrgorčana tijekom njihovih šetnji. Ali samo Vrgorčana i nikoga više.

Želeći valorizirati i prezentirati jedan od najvećih dalmatinskih rudnika, gradska uprava proglasila ga je sportsko-zabavnim područjem, a već otprije ima oznaku kulturnog dobra. Uređen je pristupni put, dovedena voda i električna energija, ishođene su dozvole i upisano vlasništvo na putu dugom četiri kilometra od Vrgorca do rudnika te legalizirane stare upravne zgrade oko rudnika. Sve su to pripremni radovi za projekt strateškog značenja koji gradska uprava najavljuje u zadnje vrijeme.

– Uložit ćemo velike napore u prikupljanju dokumentacije vezane uz rudnik Paklina, a onda idemo u izradu idejnog rješenja i Urbanističkog plana uređenja kompletne sportsko-rekreacijske zone koja je velika više od 10 hektara, a od centra Vrgorca udaljena je svega četiri kilometra. U sadašnjim izmjenama Prostornog plana grada Vrgorca nastojat ćemo definirati trasu žičare koja bi povezivala rudnik Paklinu i staru tvrđavu Gradina koja se nalazi iznad samog Vrgorca – kaže nam o svemu gradonačelnik Vrgorca Ante Pranić.

Sama ideja žičare zvuči nadnaravno za Vrgorac, ali ako se nešto takvo i realizira, postavlja se ključno pitanje namjene ovog povijesno značajnog prostora. Rudarenje je prošlost, pa se jedini put vidi u kulturi i turizmu. Ali i puno veći i poznatiji lokaliteti muku muče s isplativosti jer su troškovi golemi, a interes i zarada ograničeni. U Vrgorcu, koji se tek stidljivo pozicionira na karti kulturnog turizma, zaista je velik izazov obnoviti i oživiti stari rudnik i sačuvati ga od propadanja i vandaliziranja.

Naslovnica Split županija