Premda brojne pošasti nisu štedjele Makarsku u prošlosti, ni jedna godina nije zapisana crnjim slovima od 1815. Kužna epidemija, koja je prethodno došavši s turskim trupama odnijela u Bosni više od sto tisuća života, krenula je harati gradom i primorjem 6. svibnja kada je zabilježen prvi slučaj oboljenja.
Postoje dvije verzije o početku širenja zaraze. Prema jednoj su Imoćani, ljubomorni zbog makarske trgovačke konkurencije, poslali po nekom Tučepljanu Bušeliću vreću pamuka iz zaraženog područja. Prema drugom izvoru, kuga je u grad ušla posredstvom zaražene udovice Mande Zekušić pri trgovanju na relaciji Makarska-Neretva.
Od početka epidemije do zadnje evidentirane žrtve 9. kolovoza, broj pomrlih se popeo do 555 ljudi. Značilo bi to da je samo u tri mjeseca nastradala čak trećina ukupnoga gradskog stanovništva. Sjećanje na tragediju, u starosjedilačkoj kolektivnoj memoriji grada, nije personalizirano. Iznimka su najviše nastradali Tučepi. Riječ je o nerazjašnjenoj ulozi spomenutog Bušelića u širenju pošasti, te legendi o novorođenčetu koje siše dojku umiruće majke.
U prvom se slučaju Bušelića optužuje kao koristoljubljivca, ali i kao tragičnu figuru koja uslijed prijevare postaje slučajni širitelj bolesti. Za legendu o dojenčetu na majčinim prsima više kazivatelja, iz starih tučepskih rodova, tvrdi kako je riječ upravo o njihovu pretku (Lalić, Šimić, Visković, Čobrnić).
Spomen se u Makarskoj čuva tradicionalnim zavjetom pred slikom Srca Isusova, te molitvom za preminule u jednoj od pauza tijekom napjeva Muke Gorke.
Kuga je metaforički zastupljena i u svakodnevnom govoru. Još se od starijih ponekad moguće čuti: "Gora je od kuge sarajske (sarajevske) koja mete ulice" ili "Smrdi ko pešta!" (tal. peste-kuga).
U svojoj "Uspomeni povistnoj o kugi u Makarskoj", tiskanoj 1851. godine, msgr. Vjekoslav Cezar Pavišić dočarava apokaliptičnu atmosferu koristeći uspomene još živih svjedoka tragedije koji su imali sreće da ih bolest zaobiđe. Uz konkretne brojčane podatke, djelo opisuje žive slike stradanja i suosjećanje prema stanovnicima grada prije 203 godine. U ozračju kataklizme, kakvu grad ni prije ni poslije nije doživio, izdvajaju se hrabre osobe vrijedne spomena.
Požrtvovnost se očekivala od onih kojima zvanje i inače pretpostavlja samilost, poput svećenika i liječnika. Vršeći dušobrižničku dužnost, zaraženi nakon ispovijedanja oboljelih, umiru don Petar Puović i Ivan Alačević. Hrabro reagiraju i obični građani. Herojstvom se ističu posebno dvije žene, spomenute kod Pavišića nepotpunim identitetom kao Nikolićka i Dimovica. U dva nastavka pokušat ćemo otkriti tko su zapravo one bile?
O potresnom događaju autor piše "...jedno od bidne dičice blizu od dvi godine, koje jedva gamizaše, nije moglo kao ostala braća koja bijahu malo poveća sliditi majku…". Nadalje navodi kako je majčin odlazak na osejavske stijene, siguran put prema smrti, gdje će s ostalim zaraženima preminuti, što od bolesti, što od gladi. Djevojčica koja ne može dostići majku, ostaje putem sama. Riječ je, kako se u fusnoti napominje, o malenoj Kati Dorbak.
Nije bilo moguće otkriti identitet niti smjestiti Dorbakovu u neku od domaćih obitelji. Prezime se ne pojavljuje ni u jednom bivšem ili sadašnjem popisu prezimena Hrvatske, te je sigurno riječ o grešci u pisanju. Obiteljsko ime koje najviše podsjeća na formu Dorbak je Dorvak, prezime iz solinskog areala, najčešće iz Konjskog. Majka djevojčice vjerojatno je na službi u gradu kao sluškinja. I zaista, u posljednjem popisu pred kugu u domu Pavlović-Lučića spomenuta je "serva Angela da Koinsko". Ta je Anđa gotovo sigurno majka male Kate.
Za osobu koja Katu spašava od sigurne pogibelji, autor navodi da je neka Nikolićka. Ona, dijete koje danima luta po Osejavi u potrazi za majkom, uzima k sebi uz veliki rizik od zaraze. Štoviše, otima je iz ruku krvnika plaćenog od grupe građana za ubojstvo nesretne djevojčice. Pavišić pruža i važnu informaciju kako ju posvaja, a nakon završetka kuge odvodi u Split. Za plemeniti čin dodijeljena joj je i službena redovita mjesečna renta.
Tko je onda ta žena prezimena Nikolić? Ovim se prezimenom u Stanju duša iz 1802. godine, spominju samo Nikolić-Dujmovići, stara plemićka obitelj. No, sve zrele žene iz tog roda su već udane i odseljene ili preminule u epidemiji prije događaja. Sve da je i postojala neka voljna spasiti dijete, Pavišić sklon etiketiranju svog doba svakako ne bi contessu Nikolić-Dujmović nazvao nekom Nikolićkom.
Teško je i pretpostaviti da bi žena takvog statusa, bez obzira na prilike, bila sklona izvesti hrabar pothvat. Makar bolest ne bira, moćniji su svojima osiguravali koliko-toliko bolju skrb, što svakako isključuje hodanje po gradu u jeku epidemije. Zbog svega navedenog, logično je isključiti plemkinju kao spasiteljicu male Dorvakove.
U to doba ipak je obitelj još jednih Nikolića prisutna u gradu. U Statusu animarumu zapisano je ime trgovca Ivana Nikolića, sina Andrije i Antice Koludrović, rođenog u Splitu. Oženjen je Anđelom Franić građankom Makarske. Istovremeno je Ivanova majka u knjigama krštenih zabilježena kao kuma, pa je sigurno da se tijekom kuge nalazi u gradu. Prema svemu dvije su Nikolićke, eventualne spasiteljice Kate Dorvak; žena ili majka Ivana Nikolića.
Za suprugu Anđelu je to manje izvjesno, jer se u vrijeme pošasti nalazi u visokom stupnju trudnoće. Teško je moguće da se trudna žena u teškim općim prilikama penje po osejavskim škrijima i nosi dijete do grada. Njena uloga ne odgovara ni naznaci da spasiteljica malu Dorvakovu kasnije odvodi u Split, jer Anđela ostaje s obitelji u gradu.
Pregledavanjem splitskih matica nije se uspjelo ući u trag spašenoj djevojčici. Njenog prezimena nema na popisu doseljenika u Split početkom 19. stoljeća. Curici spašenoj od surove smrti gubi se svaki trag. Vjerojatno je preuzela prezime skrbnice ili se rano udala. Prezime Nikolić također se ne spominje u popisu novih stanovnika, što je jasno, jer je Antica Nikolić rođenjem Splićanka s kraćim zabilježenim boravkom u Makarskoj.
Konačno, prema svim dostupnim podacima i eliminacijom prezimenjaka, spasiteljica Kate Dorvak je Antica Nikolić rođena Koludrović. U Knjizi umrlih Svetog Duje stoji da je preminula u 79. godini života, 2. kolovoza 1840. godine u vlastitu domu, od posljedica "confusione senile", senilnosti, a pokopana na sustipanskom groblju dva dana poslije. Zapis nudi i sljedeće podatke: udovica je gospodina Andrije Nikolića, te kći gospodina Dominika i Kate Šilović. Prefiks "gospodina" kod oca i supruga valja shvatiti kao statusni simbol.
U rubrici "condizione", koja označava zanimanje, stoji da je bila "civile pensionata". Za mjesto rođenja napominje se "cita", grad, a kao obitavalište "borgo", predgrađe Lučac. Time bi misterij nepoznate heroine Nikolićke u doba kuge u Makarskoj bio riješen.
Upravo je Antica ta koja je u najstrašnijim prilikama uspjela oteti nevino dijete od krvnika, izložiti se pogubnoj zarazi i preuzeti skrb nad siročetom. I više nego dovoljno da joj se dostojno, konačno rasvijetli pravi identitet, a ime ostane zabilježeno kao svijetli primjer požrtvovnosti koju sva vremena, nažalost trebaju.
O tome tko je bila druga heroina, u sljedećem nastavku.