Daniela (42) i Vedran Puhar (46) sasvim su običan bračni par iz Kaštel Štafilića, ali s neobičnom poslovnom pričom.
Daniela je po struci referentica, a Vedran pomorac, koji se nakon srednje škole usavršavao i nakon 10-ak godina časničkih poslova "dogurao" do zapovjedničke dužnosti.
– Svugdje sam plovio, a najviše po zapadnoj Africi. Težak je to život bio, pogotovo na tankerima gdje sam prvih desetak godina radio. Znao sam ne biti kući po sedam-osam mjeseci. A na kopno ne bih nogom izišao za vrijeme cijele plovidbe. Poslije sam se prebacio na specijalne brodove koji rade oko naftnih platformi i koji su najčešće bili stacionirani oko zapadne Afrike – sjeća se dana od palube Vedran, koji je tad već postao kapetan.
Tada ga ne bi bilo po dva-tri mjeseca, ali posao je bio puno zahtjevniji. Znalo se raditi po tri dana u komadu – bez spavanja.
– Kapetan na tom tipu broda ima vrlo veliku odgovornost – kaže Vedran. Sve se "vrti" oko kapetana i to je najteži posao u pomorstvu.
Onda malo zdravlje, malo obitelj – sve se spojilo i Vedran se odlučio vratiti kući.
– Priznajem, bilo je malo neobično nakon toliko godina plovidbe odjednom toliko boraviti na kopnu i u svojoj kući – u dahu izgovara.
– A meni nije bilo neobično, je li – ubacuje se i smije gospođa Daniela.
Sve se posložilo i Vedran se odlučio pobrinuti za budućnost sebe i svoje supruge te kćerkice Roze, i to tako da pokrene privatni posao. Posao izrade kožnih ženskih cipela.
I to, nećete vjerovati, Vedran izrađuje cipele, a bolja polovica se bavi birokracijom i klijentima te prodajom. I u novome poslu ostalo je malo od mora, Vedranove prve ljubavi. Brend koji svakodnevno utiskiva na potplat cipela nazvao je "Marole", koji je nastao spajanjem riječi mare i postole.
– Postojimo tri godine. Vedran je uvijek volio raditi s rukama i imao je mota za to – doznajemo od bračne polovice, zadužene za financije u radionici i prodaju u trgovini koja se nalazi u produžetku radionice u Kaštel Štafiliću.
Kako jedan kapetan broda zapravo počne s izradom ženskih cipela?
– Nisam ovo planirao, i stvarno ne možeš znati gdje će te život odvesti. Istina, oduvijek sam htio privatno nešto raditi nakon što se "riješim" broda. Bio sam jako dobar s jednim profesionalcem u ovom poslu i zajedno smo odlučili krenuti u novi poslovni pothvat. Doduše, nisam ispočetka namjeravao izrađivati cipele, nego sam planirao uložiti u posao i još koju godinu ploviti, a da supruga radi s cipelama.
Nabavili smo strojeve, ali kako to obično bude, planovi skrenu s planiranog puta. Partner iz privatnih razloga izlazi iz našeg zajedničkog posla, a ja sam se odlučio uhvatiti u koštac sa svim onim strojevima, kalupima i materijalima koji su mi ostali – odgovara naš sugovornik iz Kaštel Štafilića, koji priznaje da ni u ludilu nije mislio da će brod zamijeniti izradom balerinki, sandala s potpeticom i mokasinki.
– Ja da izrađujem cipele, i to ženske, nikad u životu nisam mislio da ću to reći. Ali malo-pomalo, tehnikom sam ovladao i zaljubio se u ovaj posao. Prve postole su mi odmah dobro ispale. Od početka do kraja sam sve sam uradio. Krenulo je malo-pomalo i uz pomoć nekolicine ljudi iz struke koji su sa mnom nesebično podijelili tajne zanata.
Onda sam išao u Italiju po tvornicama gdje sam također naučio nove stvari i pohvatao sve oko nabave, te se optimistično krenuo boriti s vjetrenjačama, odnosno velikim proizvođačima – nastavlja dalje iznositi početke izrade "marolica".
Da je lako – nije, priznaju nam. S velikim dućanima obuće teško se boriti, zapravo nemoguće, ali se Puhari ne daju.
– Ma sad bi ovo bilo vrlo teško pustiti. I da želim, mislim da ne bih mogao – dobacuje kapetan Puhar dok nam pokazuje kako se lijepi vrh cipele s potplatom.
Uskoro namjeravaju svoje cipelice lutalice ponuditi drugim trgovinama za prodaju, a u planu je i početi s izradom salonki s potpeticom. Dok s izradom muških cipela ne žele riskirati.
– Znam ja po sebi, cipelu jednom godišnje kupim, a ženama su one ipak jedan od dražih komada – smije se Vedran.
S obzirom da su sve žene po pitanju cipela slične, zanima nas koliko gospođa Daniela ima pari cipela u svojem ormaru.
– Imam sreću što nosim broj 37, veličinu u kojoj se izrađuju modeli. Pa svaki dan mogu mijenjati i svaki model je na kraju moj... ali ipak ih nemam previše. Možda nekih 20-ak pari više nego što sam imala prije nego smo se počeli ovim baviti – priznaje nam bolja polovica brenda "Marole".
Za izradu jednog para potreban je najmanje jedan dan. Ako se izrađuje više serija istog modela, onda majstor Vedran u danu može napraviti i do tri-četiri para.
Kažu nam da izrađuju i po narudžbi klijenata, međutim ne odstupaju od svojih modela.
– Boja, uzorak i ukrasi su promjenjivi... Međutim, procedura za napraviti drugi model traje i po nekoliko mjeseci. Ukratko, vrlo kompleksna i skupa procedura – doznajemo od gospođe Daniele.
Kapetan Vedran često se sjeti svojih dana na pučini. "Fali more, drž' se kraja" ipak nije postala njegova poslovica, ali na more sad ide iz gušta, u ribu, i to kad ima vremena. Po nekoliko sati, ne duže od toga.
– Lagao bih kad bih rekao da se ne bih sutra odmah vratio na brod, ma i mukte. Ali samo na koji dan, taman koliko je potrebno da se odmorim od ovog posla... Znate, brod je bio moj posao koji sam znao raditi, a ovo je nešto drugo. Ovo je trebalo naučiti u 40. i nekoj godini života – za kraj će najpoznatiji meštar od cipela iz Kaštela.