Dalmacija Split županija

MUZEJ NA OTVORENOM

Turske kule bit će atrakcija kakvu malo tko osim Vrgorca ima

MUZEJ NA OTVORENOM
Šabićeva kula
Šabićeva kula

Grad Vrgorac uskoro od privatnog vlasnika kupuje ruševnu Mumina kulu u Ulici Antuna Gustava Matoša te ju planira uključiti u kompleks obližnjih Elezeovih kuća koje su godinama u postupku obnove. Obnova Muminove kule bit će dio projekta "Vrgorska kolajna" kojim gradska uprava domaćim i europskim novcem želi urediti i privesti svrsi sve kule koje su do danas opstale u Tinovu gradu.

Sačuvano je ukupno pet takozvanih turskih kula te uz njih i tvrđava Gradina koju su gradili srednjovjekovni velikaši, a kasnije dograđivali muslimanski upravitelji tijekom dvostoljetne osmanlijske uprave. Po bogatstvu svoje osmanlijske baštine, naime, Vrgorac je u samom vrhu Dalmacije.

Većina kula izgrađena je na zapadnom dijelu Vrgorca, onom okrenutom prema Makarskom primorju, što samo po sebi govori odakle je tome mjestu u vrijeme Osmanlija prijetila najveća opasnost, pogotovo u vrijeme Kandijskog i Morejskog rata. Tijekom potonjeg, Vrgorac je oslobođen 25. studenoga 1690. zajedničkim naporom mletačke vojske, zaostroških franjevaca i morlačkog stanovništva. U kule se naselilo novo kršćansko stanovništvo koje ih je zbog toga i sačuvalo. A od tog novog stanovništva potekli su današnji Vrgorčani.

Najmanja od svih kula je ranije spomenuta Muminova ili Mumina kula. Radi se od jednokatnoj građevini s dvojim vratima koja je pripadala Mumin-agi Atlagiću. A po njemu se prostor oko kule naziva Muminovac, gdje je nekad bio i bunar. Nekoliko stotina metara zapadnije od nje nalazi se najveća kula, zvana Dizdarevićeva ili Kapetanovićeva.

Prvo ime otkriva njezine vlasnike – muslimane Dizdareviće, a drugo činjenicu da je nakon oslobođenja od Osmanlija 1690. u njoj vjerojatno boravio mletački kapetan. Svjedoči tome crtež Vrgorca Giuseppea Justera iz 1708. godine koji ju naziva "torre detta del Principe", odnosno kapetanova kula. Kula ima prizemlje, tri kata i potkrovlje, s kvadratom kao bazom. Visoka je čak dvanaest metara, a zidovi su joj debeli između 80 i 100 centimetara.

Kula je dugo bila u posjedu obitelji Franić, ali ju je sedamdesetih godina kupila Općina Vrgorac. Često se ova kula kolokvijalno naziva Tinovom kulom jer dio javnosti smatra da je u njoj rođen pjesnik Tin Ujević. Međutim, sam Ujević zapisao je da je rođen u jednoj drugoj kuli – onoj Cukarinovićevoj, "napukloj od groma", smještenoj kraj župnog ureda, ispod zapadnog ulaza u Vrgorac. Ta je kula također visoka 12 metara i vlasnici su joj bili vrgorski muslimani prezimena Cukarinović.

U Vrgorcu je sačuvana priča da je kula pripadala Ahmet-agi Cukarinoviću koji je u dvoboju s Ivanom Vlatkovićem iz Senja ostao bez ruke na megdanu u Makarskoj 1596. godine. Nakon odlaska Osmanlija, nove mletačke vlasti dale su kulu franjevcima, vjerojatno kao nagradu za pomoć pri oslobađanja Vrgorca. U vlasništvu franjevaca nalazi se i danas.

Još jedna kula, ona Šabićeva (Pakerova), nalazi se ispred staračkog doma kojim upravljaju časne sestre nedaleko spomenika Tina Ujevića. Pakerova kula je trokatnica s jednim vratima, a u narodu je sačuvan podatak da je pripadala Mujagi Šabiću.

 

Jedna od najljepših kula je Avala. Smještena je između najviših vrgorskih četvrti i Gradine. Za bazu ima krug pa je valjkastog oblika. Lijepo je istaknuta na crtežima Vrgorca iz 1690. i 1708. godine kada je imala stožasti krov, dok je nakon posljednje restauracije dobila kamene zupce. Ova kula vjerojatno je služila kao zaštita pristupu Gradini s istočne strane, pa se namjenom razlikuje od ostalih kula u varoši.

I na koncu, na najvišoj točki Vrgorca smještena je Gradina, utvrda čije su najstarije dijelove podigli srednjovjekovni velikaši koji su upravljali ovim područjem, a kasnije nadogradili muslimanski upravitelji. Tvrđava se sastoji od tri djela. Najstariji – visoka kula s kruništem – vjerojatno potječe iz vremena prije dolaska Osmanlija, a ovi su ju nadogradili. Drugi dio Gradine je vjerojatno nešto mlađi, ali zato je prostorno najveći. Radi se o četverokutnoj tvrđavi visokih zidova od kojih neki imaju krunište.

U unutrašnjosti te tvrđave nalaze se ostaci nekoliko zgrada različitih namjena. U ovom su dijelu boravile vojne posade i tu je bila smještena logistika i naoružanje. Tu su bile barake časnika i vojnika, skladište oružja i strjeljiva, peć za proizvodnju hrane i prostorija za vjerske službe. U taj dio tvrđave ulazi se vratima preko predziđa. Predziđe ili predulaz najistureniji je dio tvrđave i tu se nalazi glavni ulaz u Gradinu.

Osim kula, u Vrgorcu je u vrijeme Osmanlija postojala i džamija s minaretom. Nakon oslobođenja mjesta 1690. džamija je pretvorena u crkvu koju su 1913. godine Vrgorčani srušili i na tome mjestu izgradili današnju župnu crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije. Nekadašnji minaret je pretvoren u zvonik i opstao je sve do 1861. godine kada su ga Vrgorčani također srušili.

Tko je bio Mumin i kako su Osmanlije poturčile krajinu
Krajem 15. stoljeća osmanlijska vojska osvaja Gorsku župu, srednjovjekovnu prethodnicu Vrgorske krajine, a zajedno s njom i Vrgorac. Za razliku od brojnih drugih tvrđava koje su Osmanlije nakon osvajanja napustile jer im nisu trebale, Vrgorac su zadržali, pretvorili ga u nahiju (nešto poput općine) i uklopili u svoje obrambene sustave prema mletačkim interesima na Jadranu.

Vrgorski kraj bio je dio Bosanskog pašaluka, odnosno njegove niže administrativne jedinice – Hercegovačkog sandžaka. Iako su sela krajine ostala dominantno katolička, Vrgorac je dobio svoje muslimansko stanovništvo od vjerojatno par stotina ljudi, kao i osmanlijsku upravu. Na njezinu čelu bio je dizdar.

Godine 1528. kao vrgorski dizdar navodi se Šaban, a 1532. godine Mumin, sin Iskendera. Uz dizdara nalazio se i njegov zamjenik – ćehaja, za vjerske potrebe stanovništva brinuli su se imam i hatib, a kako je Vrgorac bio dio isprva imotskog, a kasnije gabelskog kadiluka (sudski okrug), tamošnje kadije su u gradić slale svoje zamjenike – naibe.

Od vojnih rodova, poznato je da su vrgorsku posadu činili mustahfizi, azapi, martolozi i pokoji topdžija. U jednom dokumentu iz 1637. godine spominju se vrgorski muslimani: Salih, hatib Vrgorca, imam Ibrahim, azabanievel Zalfikar aga, azabanisani Mehmed aga, Ali, aga martoloza, Ismail ehaja, Ali ehaja, Mehmed aga i alemdar Husein. Gradinu muslimanskog Vrgorca napučila je vojna posada, a u varoši je izgrađeno više kamenih kula koje su u vrijeme mira služile za stanovanje, a u slučaju napada i rata kao obrambene utvrde.

Projekt 'Vrgorska kolajna'
Sve kule iz vremena osmanlijske uprave Vrgorčani su dosad ili obnovili ili ih obnova tek čeka kroz projekt 'Vrgorska kolajna'. Dugoročni cilj gradske uprave je u obnovljenim Elezovim kućama pokrenuti zavičajni muzej koji bi upravljao svim kulama i u njima formirao različite muzejske zbirke.

- Projekt je osmišljen na način da se naš grad, uvezivanjem svih znamenitosti i zaštićenih kulturnih dobara, pretvori u jedinstveni 'muzej na otvorenom', gdje bi se na svakoj od točaka prezentirao dio vrgorske kulturne i prirodne baštine. Posjetitelji bi tako, gotovo na svakom kutu, došli do lokacije s uređenim povijesno-kulturnim prostorom, a toliki obuhvat kulturne baštine nešto je na čemu bi nam mogli pozavidjeti i etablirani gradovi usmjereni na turizam povijesne i kulturne baštine - kaže nam gradonačelnik Ante Pranić.

 

Naslovnica Split županija