Srušilo ga. Otkinulo mu krilo, njegovu desnu i lijevu ruku, njegovo ja i njegovo jesam, kao što su mnogima iz istoga jata učinili.
Priča je već ispričana. Ali to ne znači da je ne treba uvijek i iznova pričati. Jer, kao što je njemu bilo jučer, tako će nekima biti sutra. Povijest se ne šali. Uči, ali učenici su sve lošiji. Malo znaju, a još manje pamte.
Čekajući budućnost, u kojoj će skupa s krilima i glave opet kidati - u krvi, pred gomilom, jer bez krvi i gomile giljotina nema smisla - zadržimo se u sadašnjosti. Prikočimo u Omišu, na njegovu zapadnom prilazu, na granici s Dućama, tamo gdje je desetljećima stajao spomenik. Tamo gdje ljudi i danas kažu da žive na Spomeniku. S velikim slovom. Jer ima tako nekih spomenika koji se srušiti ne mogu. Pa postanu važniji od onih koji su ih praveći se važni rušili.
Heroji i kukavice
Spomenik na Spomeniku, tamo pred zapadnim ulazom u Omiš, s desne strane kad idete prema Splitu, malo prije autobusne postaje, jedan je od takvih spomenika. Nisu se usudili srušiti ga. Napunile su im se gaće kad su napunili redenike. Sve su redom propucali, jednu po jednu glavu su naciljali, a nije da ih nije bilo, bio je to posao koji je trajao duže od jednoga dana, ali njega se nisu usudili dirnuti.
Uzduž i poprijeko Omiša redom su padali junaci, bez jauka, kako je i red, bronca na zahrđalim licima topila se poput jučerašnjega snijega, no tamo na Spomeniku, gdje se mlado željezo privilo uz stari kamen, a kamen je hrvatski, a željezo ničije, ostalo je nedirnuto krilo, njegova desna i lijeva ruka, njegovo ja i njegovo jesam, kao podsjetnik da nema te priče koja do kraja može biti ispričana. I da iza svakoga poraženog heroja stoji pobjednik kukavica.
Srušilo ga. Jest vraga! Kao da onaj koji pomiče svjetove može biti srušen. Takve Majka Historija na dlanu nosi. I čuva. Skriva, kad zatreba. A na Balkanu uvijek treba. Tamo uvijek isti uvijek iste ruše. A to što si bio srušen nikakvo ti je jamstvo da te opet neće rušiti. Dođite, uostalom, do Omiša, tamo do njegova zapadnog prilaza, do Spomenika, pa ćete vidjeti kako izgleda spomen na srušenoga kojega ruše i koji se ne da srušiti.
Razočaran NDH
Rodio se 1913. godine, u Bosni, tamo negdje kod Dubice. Učio je za odvjetnika, ali dalje od pisarske službe nije došao. Bližio se rat, još jedan, veći od do tada najvećega, a on je stupio u vojnu školu, među buduće pilote. Kad je Kraljevina Jugoslavija kapitulirala, a nije joj trebalo dugo, stupio je u zrakoplovstvo Nezavisne Države Hrvatske, no ubrzo se, razočaran i takvom državom i takvom nezavisnošću, povezao s pokretom otpora, s Titovim antifašistima, i samo je čekao pravi trenutak da im preleti.
Dobro, ima ih što kao razlog Kluzova bijega spominju i njegove kartaške dugove, ali to ne mijenja povijesnu činjenicu da je crni ustaški dres zamijenio maslinastim partizanskim.
Zrakoplovom Potez 25, francuskim dvokrilcem pogodnim za isporučivanje bombi, u svibnju 1942. sletio je na oslobođeni teritorij kod Prijedora. Tog istog dana to isto napravio je i Rudi Čajavec, dobri čovjek po kojemu će se zvati tvornica koja će praviti loše televizore. On je pak dobio samo jednu malu, neuglednu tiskaru. I jedno krilo, pred zapadnim ulazom u Omiš.
S mehaničarom i strijelcem Ivicom Mitračićem tukao je odozgo najbolje što je znao. Nijemci su šizili. Tako mali, a takva govna. Na takve još nisu bili naišli. Pa su udarili iz sve snage. Ali, bilo je kasno. Jesu, spržili su njihov Potez 25, na zemlji kad im već u zraku ništa nisu mogli, no saveznici su im dali spitfire lovce, engleske jurilice kojima su nastavili izluđivati okupatora.
Prvi partizanski pilot
Bio je prvi partizanski pilot, najiskusniji i najhrabriji, pa je bilo logično da upravo on dobije nalog da u kolovozu 1944. povede novu eskadrilu na prvi borbeni zadatak. A odmah potom i na drugi. I na treći, četvrti... Isprva su polijetali iz Italije, a potom s Visa. Bilo im je bliže. Bili su svoji na svome.
Poginuo je 14. rujna 1944. godine, nekoliko dana prije 31. rođendana. Vodio je četvorku spitfirea kada ga je iznad Omiša srušila njemačka protuzračna obrana.
Narodnim herojem proglašen je 18. svibnja 1948. godine. Bilo je to točno sedamdeset godina prije njegova drugog rušenja. Ono kad su mu otkinuli krilo, njegovu desnu i lijevu ruku, njegovo ja i njegovo jesam, kad su kukavice uzletjele oteti zemlju srušenim junacima. I ne znajući, kao da bijednici išta znaju, da se takvi kao što je Franjo Kluz ne daju srušiti. I da se stare fotografije njegova krila u spomenik pretvorena na internetu prodaju - 39 kuna plus 9,90 za dostavu.