U jednoj sinjskoj školi stranih jezika nedavno je 14 polaznika, redom mlađih od 30 godina, završilo ubrzani tečaj njemačkog. Nešto poslije njih 11 otišlo je na rad u ekonomski najsnažniju zemlju Europe. I ona trojica čekaju poziv...
U tijeku su tečajevi njemačkog i engleskog jezika za nove grupe s pretužne tekuće trake iseljavanja hrvatske mladosti. Da je živa tvornica "Dalmatinka" broj polaznika tečajeva jezika u Sinju sigurno bi bio manji. Vjerojatno bi dio tih Sinjana i Cetinjana umjesto odlaska u bijeli svijet izvor egzistencije imao među vretenima pamučne pređe i konca za šivanje. Tvornica je, međutim, mrtva i više joj se ne može pomoći. Kao ni njezinim najvjernijim radnicima koji su je dopratili do kraja.
Iako su znali da je tvornica na izdisaju, njih oko 200 u "Dalmatinki" su proveli posljednjih 9 mjeseci bez plaća. Držala ih je nada da će im zarađeno kad-tad biti isplaćeno. U međuvremenu je i ta nada umrla. "Dalmatinka" je prodana, ali je kupac još nije platio. Ako je i plati, namirit će se drugi, oni koji su za svoja potraživanja upisivali hipoteke i postali razlučni vjerovnici. Neplaćenim radnicima neće doteći ni lipe.
Lupeška pretvorba
Poslije svega otvoreno treba reći kako nije tragedija što su se u "Dalmatinki" prestali proizvoditi pređa i konac. Neoprostivo je, međutim, i više nego tragično što u proizvodnim halama te tvornice, koji su se prostirali na golemih gotovo 60 tisuća metara kvadratnih pod krovom, ne rade i ne zarađuju ljudi. Ili, ako je već u hrvatskoj lupeškoj i zločinačkoj pretvorbi i privatizaciji trebalo zatrti svaki trag "Dalmatinke" kao jugoslavenskog mastodonta zašto se dotadašnja proizvodnja nije supstituirala nekom drugom, u nekim drugim proizvodnim halama za čije podizanje je bilo i još napretek ima građevinama neopterećenih ledina.
"Dalmatinka" je izgrađena na ledini, na sjeveroistočnom rubu alkarskoga grada. Njena vretena koja su proizvodila pamučnu pređu prvi put su pokrenuta 22. rujna 1952. godine s oko 500 zaposlenih. Godinu kasnije krenula je i proizvodnja konca. Kroz sljedećih 57 godina "Dalmatinka" se širila, rasla, modernizirala, osvajala tehnološka znanja i širila industrijsku kulturu da bi u zenitu narasla do 2750 radnika. Tvornici se, ne bez razloga, tepalo da je hraniteljica Sinja.
A onda su nekako istodobno stigli raspad bivše države i prokletstvo s istoka, velikosrpska agresija i rat. Već uzdrmana "Dalmatinka" ostala je bez dotadašnjeg sigurnog tržišta za dvije trećine svoje proizvodnje. I ona treća trećina, do tada prodavana inozemnim kupcima, ubrzano se smanjivala. Sve veći broj radnika bivao je prekobrojan, ponestajalo je sirovine i repromaterijala druge vrste, počelo je i tehnološko zaostajanje. U takvim okolnostima država je godinama u "Dalmatinki" kupovala socijalni mir u što je ulupala gotovo 380 milijuna kuna.
A onda se stiglo pred zid. Poslije odbijene ponude njemačkog "Amann Ackermana", koji je jamčio nastavak proizvodnje s 500 radnika, a čijem su vlasniku Pilencu, nakon što je privatnim avionom sletio na splitski aerodrom lokalni gologuzi sitni lopovi zaprijetili da će mu, ako prijeđe vrata tvornice, zabiti čavao u glavu, "Dalmatinka" u vlasništvu države 1. rujna 2001. otišla je u stečaj.
Linić, Blanka i Talijani
Sud je za stečajnog upravitelja postavio Petra Klišmanića, kojega skupina radničkih "skojevaca" po sugestiji jednoga tadašnjega političkog gurua ruše. Na Klišmanićevo mjesto dolazi Blanka Tuđen Mazuth iz Zagreba koja je u prvim sukobima s radnicima izjavila da joj ne mogu ništa jer iza nje stoji Slavko Linić.
Početkom srpnja 2002. Tuđen Mazuth slavodobitno je objavila kako u posrnulu sinjsku tvornicu dovodi dokazano uspješnu talijansku tvrtku "La Distributrice" u vlasništvu obitelji Ladini iz Trsta. Posebno je naglasila jamstvo talijanskih poslodavaca o najmanje 420 zaposlenih i ulaganje u tehnološku obnovu. Tada se još nije znalo da su Tuđen Mazuth i Ladiniji stari poznanici i partneri, da je prije sinjske tvornice Tuđen Mazuth Ladinijima po istom receptu isporučila Hrvatsku industriju ravnog stakla (HIRS) u Lipiku, Valjaonicu čelika u Kumrovcu, Končar SUS u Zagrebu i Čazmatrans.
Pod imenom "Dalmatinka nova", kako su je nazvali Ladiniji, tvornica je izdržala do polovice 2009. A onda je stigao novi stečaj kao posljednji čavao zabijen u lijes "Dalmatinke", koji još traje i upitno je kada će biti okončan. Poslije 8 javnih dražbi, Trgovački sud u Splitu polovicom studenoga prošle godine za 24,5 milijuna kuna prodao je nekretnine "Dalmatinke nove" d.d. u stečaju tvrtki "Business park" iz Zadra, koja je kao dokaz ozbiljnosti svoje ponude sudu uplatila akontaciju od 2.450.000 kuna. Sud je kupcu dao rok od 60 dana da uplati cjelokupni iznos. Prije isteka roka sudu je umjesto novca stigao zahtjev "Business parka" za produženje roka uplate za dodatnih 60 dana, koji istječu polovicom ožujka.
Što potencijalni kupci planiraju s kompleksom "Dalmatinke" nikome u Sinju nije poznato.
- Očekivala sam da će se javiti, doći u gradsku upravu i informirati nas o planovima s tim prostorom. Nitko se nije pojavio tako da ja, zapravo, ne znam kakve su namjere kupca i što "Business park" planira s nekretninama "Dalmatinke". Podsjećam da se radi o oko 80 tisuća metara kvadratnih zemljišta na kojemu je izgrađeno gotovo 60 tisuća kvadrata proizvodnih hala i drugog poslovnog prostora. Po našim prostorno-planskim dokumentima radi se o prostoru industrijske namjene - kaže Kristina Križanac, gradonačelnica Sinja.
Naši džepovi
Dok na Trgovačkom sudu u Splitu stečaj sinjske tvornice i dalje teče, braća Ladini i njihova tvrtka "La Distributrice" oglasili su se krikom do neba, tvrdeći da su ih Hrvati u Sinju pokrali i nacionalizirali im imovinu. To su najprije objavili u glasilu "Osservatorio Italiano", a onda uputili na sve moguće adrese u Italiji, Hrvatskoj i institucijama EU-a. Pozivajući se na međudržavni ugovor o zaštiti ulaganja, od Republike Hrvatske zatražili su naknadu od 30 milijuna eura i to prisnažili dokumentom koji je, po njihovim podacima, izradio ovlašteni sudski vještak.
Upitali smo Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta kakva je sudbina toga zahtjeva tvrtke "La Distributrice". Odgovorili su da nemaju saznanja o takvom zahtjevu, dodajući da su im se svojedobno predstavnici "La Distributrice" u više navrata obraćali za pomoć pri rješavanju njihova spora s Ministarstvom financija, odnosno Porezne uprave koja je ustrajala u naplati pripadajućeg poreza.
"To rješenje Porezne uprave za koje su iz "La Distributrice" tvrdili da je nezakonito i da je dovelo do stečaja tvrtke "Dalmatinka nova" potvrdili su Upravni sud i Samostalna služba za drugostupanjski postupak Ministarstva financija. Slijedom navedenog Ministarstvo gospodarstva izvijestilo je "La Distributrice" kako po našem mišljenju ničim nisu povrijeđene odredbe ugovora između Vlade RH i Vlade Republike Italije o poticanju i zaštiti ulaganja...", navedeno je uz ostalo u odgovoru.
Jesu li poslije toga Ladiniji odustali od nakane da ponovno posegnu u džep hrvatskih poreznih obveznika? Možda. Jer njihov politički zaštitnik, kojega su svojedobno u Rijeci javno prozivali kao pokrovitelja niza marifetluka, više nije na sceni i ne odlučuje komu i koliko dati iz državne blagajne.
Ladinijevi dobili milijune
Braća Ladini i njihova tvrtka "La Distributrice" imaju slatka iskustva iz nagodbe s hrvatskom Vladom na račun HIRS-a u Lipiku.
Prije 15 godina od hrvatske Vlade naplatili su 9,5 milijuna švicarskih franaka na ime navodne štete pri obnovi HIRS-a. Odluku o nagodbi Vlada je donijela 30. srpnja 2003. na zatvorenom dijelu, zanimljivo na sjednici kojoj nije nazočio tadašnji premijer Ivica Račan. Ali jest pokrovitelj Ladinija i javni hvalitelj Blanke Tuđen Mazuth i njezina načina vođenja stečaja.
Na nos mi je izišla tvornica!
- "Dalmatinka" mi je davno izišla na nos. Ja sam bila predsjednica Odbora vjerovnika jer je nas radnike Trgovački sud priznao kao većinske vjerovnike. Nadali smo se da ćemo od prodaje imovine tvornice dobiti 9,5 milijuna kuna na ime neisplaćenih plaća. Kada smo otkrili da imovine zapravo nema, jer je sve vrijedno bilo pod hipotekama, digli smo ruke od svega. Na sami spomen svega toga pada mi mrak na oči i imam grč u želucu, kao da mi netko sipa sol na otvorenu ranu – kaže Iva Radonja, dugogodišnja čelnica obespravljenih radnika "Dalmatinke".