Ovo su sve naše koke. Vidi koliko ih ima. Jel' ti ova lipa? Nema perja, a ima puno jaja – pokazujući nam jednu, pa drugu koku, onu šarenog perja, pa drugu bijelu, ali i one bez perja na vratu, te donoseći nam u krilu najprije velike, pa zatim i nešto manje kokice, "podučava" nas petogodišnja Marta.
A carstvo kokoši, bolje reći 12 vrsta peradi, oko 180 jedinki, smjestilo se u Košutama, u Cetinskoj krajini. Obitelj Žolo, 40-godišnji Josip i supruga mu Nataša, te sin Martin, sedmogodišnjak i "prvašić", uz mezimicu im Martu, ima tri godine uzgajaju i brinu se o jatu koka i pivaca.
Sada u polju Brižine, na prostoru od 3000 kvadrata, broje 180 koka i 20 pivaca, te dnevno oko 40 jaja. Jer hladno je pa ove nesilice baš i nisu "raspoložene" za "jedno jaje dnevno". Ipak se ovdje radi o prirodnom ciklusu i hranjenja i razmnožavanja, budući da je Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo "Žolo" jedno od rijetkih ne samo u Dalmaciji, nego i u Hrvatskoj, koje uzgaja perad slobodnim uzgojem, a uz to jedini na širem području sami proizvode i hranu za kokoši.
Kokice u ovom peradarniku nisu zaključane i u vrsti "izbacuju" jaja, nego slobodno šetaju između nasada, kljucaju po žalu unoseći prirodnim putem kalcij, čupkaju travu, "prpaju" po zemlji tražeći crviće, pa se, naravno, često i jaje, tek sneseno, nađe negdje između grumena trave i zemlje.
– Ovaj pivac je opak, uvik kukuriče – ne odustaje od uloge naše male "vodičke" Marta, dok spremno pozira fotoreporteru Boži s kokošima u krilu.
– Sada vam mi doma imamo dvije biblije, onu katoličku i ovu o kokošima – pokušava nas nasmijati vlasnik OPG-a "Žolo" Josip, dok sin Martin okolo razbacuje kukuruz, pa kako padne šaka zrnja na pod, tako ga u trenu, u hipu, prekriju pernate životinje.
Kao valovi od perja, pomiču se ispred kokošinjaca u potrazi za slasnim zalogajčićima.
Jer nakon kukuruza Martin, uz pomoć tate Josipa, dobacuje kokicama i lišće kupusa, te u hranilicu stavlja i nešto ječma i pšenice, pa su sve one – bez obzira o kojoj se vrsti radi – u ofenzivnom prodoru kako će prve doći do hrane.
– Učimo mi tako sve o vrstama koka, od onih najpoznatijih koka hrvatica, pa new hampshire, brahmna tamna, langsham crvena, cochin-china, rhode island crvena, sussex, jersey giant, minorka crna, australorp, korniš, houdan, velsumer, dorking, svilasta kokoš, golovrata kokoš, španjolska, andaluzijska, poljska, domaća kokoš... – pobrojao je više vrsta kokica nama Josip nego što netko zna vrsta automobila, pa nastavio dalje s edukacijom:
– Učimo mi kada one nesu jaja. Ako je hladno, neće biti baš puno ni jaja u kokošinjcu, a to je studeni, prosinac i siječanj. Naučili smo kako našim pernatim damama baš i ne odgovara prevelika vrućina, pa smo opet bez jaja tijekom srpnja – niže nam prirodni ciklus u svom kokošinjcu Žolo.
Stalno učenje
– Kako mi je brat Mate inženjer agronomije, zadnje vrime sam mu ja najredovitiji učenik, svaki dan nešto pitam, kao i ženinu prijateljicu veterinarku. Treba imati znanje ako želite uzgajati kokoši i hranu za njih prirodnim putem. Bez otrova i bez štetnih dodataka, kojima se ubrzava njihov rast pa vam od pileta do nesilice u industrijskog uzgoju prođe pet mjeseci, a kod domaće koke punih 11 mjeseci – objašnjava Josip. Inače ponosni vlasnik ima 12 godina obrta za montažu kamena i keramike "Jopa", no odlučio je obradu kamena zamijeniti radom na zemlji.
A kako je do svega toga došlo, da se čovjek u naponu snage zadrži na didovini, na selu, odmah smo upitali.
– Obrt je dobro poslovao, no uvik vam je netko od "velikih" firmi dužan. I kada tribaju platiti moj rad, većina ih, nažalost, proglasi stečaj, pa i sada imam duga od 260.000 kuna. Koji vjerojatno nikada i neću naplatiti. Uz stres hoću li ugovoriti posao, hoću li ga moći odraditi i hoću li moći na kraju biti pošteno i plaćen za svoj rad. Pa sam otišao i u SAD, u Los Angeles, trbuhom za kruhom, s vizom na pet godina, no brzo sam se vratio doma. Nije me oduševio njihov ritam života. Odustao sam i odlučio nešto pokrenuti u svom selu – kazuje Josip, te dodaje:
– U Košutama, koje su dio grada Trilja, je 410 obitelji, 25 minuta smo vožnje od Splita, nadomak Sinja, zemlja neobrađena, sve nam na dlanu, a mladi nam se iseljavaju. I negdje 2006. godine odlučio sam početi s uzgojem koka u prirodi.
Stoga je poduzetni Žolo otišao u Samobor, kupio 300 kokica, uložio oko 60.000 kuna i počeo hraniti koke na otvorenom, u šumi.
– Unajmio sam hektar šume od Hrvatskih šuma po 6000 kuna plus PDV godišnje, a tada se najbolja oranica u Sinjskom polju plaćala godišnje 800 kuna. Nije mi činovnik zna koliko će mi naplatiti krš, kamen i šumu, pa je to bilo onako odoka. Nisu imali cjenik za ovu uslugu, valjda je i sam promislija kada sam to doša tražit: što je ovom luđaku pa će u šumi držat kokoši? U godinu dana sve su mi kokice krepale jer nisu bile cijepljene. Kupio sam tristo nesilica u Samoboru, no naša posla: prodane su mi s tvrdnjom kako su sve cijepljene i ja popija priču. Propalo meni ulaganje od 60.000 i mora sam se opet vratiti kamenu.
No nije mirovao Josip s ovom idejom, pa ju je često iznosio supruzi Nataši, inače vlasnici frizerskog salona u Sinju, a kako su postali i roditelji, pa bi Josip više bio na terenu u primorju, postavljajući kamen i keramiku po ugostiteljsko-turističkim objektima, nastao je problem s čuvanjem djece. Baka-servis nisu imali, jaslica nema, pa kada je mladi bračni par izračunao koliko im ide na plaćanje vrtića za Martina i dadilju za mlađu Martu, odlučili su troškove preusmjeriti u posao.
Divlji zečevi
– Ideja je bila da obitelj bude na okupu, da sam sebi osiguram plaću i radno mjesto, pa je odluka sada pala i na uzgoj zečeva, i to divljih.
Negdje 2015. godine kupila je obitelj Žolo dva para divljih zečeva u Dugom Selu. Josip je sam napravio kaveze za njihov uzgoj i rasplod, osigurao im hranu – suha prešana djetelina, miješano domaće žito, koncentrat hrane s vitaminima te vodu, pa ove godine imaju prvi put za prodaju 32 zeca, godinu dana starih, koje lovci puštaju u lovišta.
– Ostaje nam osam parova, znači 16 zečeva za produžetak vrste, a ostali idu na tržište. Iako opet ja ispadnem pegula jer im je pala cijena, umjesto prijašnjih 750 kuna, sada se "zečić" cijeni na tek 600 kuna – ne skida osmijeh s lica Josip, ponosno nam pokazujući svoj "zečji svijet", a kako se radi o divljim životinjama, naša šetnja oko kaveza poprilično ih je uznemirila, pa smo brzo morali napustiti uzgajalište, kako bismo prekinuli njihovo nekontrolirano skakanje po kavezu.
– A moje se koke daju uhvatit i mazit. Ovi zecovi samo biže – ljuti se mala Marta.
– Skupio sam po selu sva jaja od kokoša susida, odnija ih u Zadar, na ovlaštenu farmu za izleći piliće i njih donija doma, napravija kokošinjac u polju, ogradija zemlju kako bi koke mogle šetati, hraniti se u prirodi. Počeja sam iz početka sve, a uloženo bi mi se trebalo sada počet vraćat, nakon tri godine rada.
Ovaj, drugi put uspješno, pa nam vlasnik Žolo niže brojke:
– Lani smo, u veljači, imali izleženih 475 pilića i odmah sam ih sve cijepija. Nema sada zezancije kada sam zatvorio cijeli ciklus – od snesenog jajeta, do pilića i na kraju nesilice. I pivaca! Njih većinu prodam, osim onih potribnih mojim kokama – šali se s "produživanjem vrste" Josip, pa nam dalje otkriva kako se brzo usmenom predajom proširilo da ima domaće pivce koje sve više ljudi traži za prehranu bolesnika.
A sljedeća faza uzgoja je 1500 jaja koje će "naleći" za novu sezonu. Ova brojka "urodit" će, prema procjeni, s oko 500 pilića, odnosno pola koka, pola pivaca. Stoga treba svoj kokošinjac, i onaj zatvoreni dio i onaj otvoreni zaštićen mrežom, Josip proširiti s 3000 na 5000 kvadrata. I sve je spremno za tu akciju, kao i uređenje poljskog puta do parcela. Gradonačelnik Trilja Ivan Šipić prepoznao je trud svoga mještanina, pa će gradske vlasti očistiti zapušteni poljski put do kokošinjca.
– Sada prolazim preko zemlje susida, kojima od srca zahvaljujem. A ustupili su mi dosta zemlje i za uzgoj hrane, i to besplatno! Polje je ležalo, niko ga ne obrađuje, pa mi je šest susida dalo i svoje oranice za sadit. Preora sam zemlju, očistija šikare, pa sada sadim na nekih 43.000 kvadrata ekohranu za kokice. A ja vam za moje koke uzgajam stočni kelj, imam 1600 komada usađenih, pa ječam, kukuruz, pšenicu. Ovisno o sezoni, sadim kupus, blitvu, tikvu, repu, sve ekološki za pernate krasotice. Hvala susidima, a i državi koja nam osigura sjeme za uzgoj hrane, ali i hranu za kokoši. I može se živiti na selu ako se hoće. Samo triba radit!
Cjenik
Jedno jaje dvije kune, pivac 150 kuna – to je trenutačna ponuda koju ima OPG "Žolo", no ne i svoja prodajna mjesta. Za sada još nemaju količinu koju bi ponudili tržištu, a kako je "usmena predaja" za zdravu hranu ipak najučinkovitije rješenje, sada samo ona – djeluje.
Kako je tek ovo prva godina da je obitelj Žolo osigurala proizvode za prodaju, potražnja na tržištu će ih usmjeriti kako dalje.