Kao i svakog petka, 22. svibnja 1942. godine u Valjevu, gradiću u središnjoj Srbiji, bio je pazarni dan. To je značilo više svijeta nego inače jer je puno ljudi iz okolnih mjesta na pazar dolazilo i prodavati i kupovati.
Baš zato su Nijemci javna vješanja i tempirali petkom; tog majskog dana u 11 sati zakazano je izvršenje smrtne presude nad 26-godišnjim Stjepanom Filipovićem, Hrvatom iz Opuzena, komunistom, partizanom, komandantom bataljona Tamnavsko-kolubarskog odreda. I njegovom vješanju uloga je bila, kako je to zamislio okupator, slamanje duha i otpora naroda okupljenog i prisiljenog gledati taj čin.
No ono što se toga dana pred oko tri tisuće ljudi događalo pod vješalima natjeralo je Nijemce da nadalje odustanu od prakse javnih pogubljenja jer jednostavno nisu ispunjavala svrhu: umjesto da zastraše i slome, ona su u narodu jačala otpor okupatoru i motivirala na pridruživanje partizanima.
Ovo je Stjepan Filipović, hrvatski heroj kojemu se u UN-u klanjaju, ali u rodnom Opuzenu ga ne žele: Svjetski državnici ga veličaju, a ovdje za njega nema mjesta. I spomenik su mu minirali!
Mladić, naime, kojega je njemački vojni sud osudio na smrt, nije se dao: dok su ga dovodili pod galge, pozivao je narod da se ne predaje, da se brani, da ne posustane; pod vješalima, s omčom koju je sam stavio oko vrata, uzvikujući parole protiv fašizma, visoko je, čim su mu ih odvezali, podignuo ruke stisnutih šaka. Možda je trajalo trenutak - ali taj trenutak postao je vječan.
U tom trenutku, naime, netko je škljocnuo fotoaparatom i snimio čuvenu fotografiju čovjeka koji je, trenutak pred smrt, zauzeo stav pobjednika. Dugo se nije znalo tko je autor fotografije, a do danas su ostali nepoznati mnogi detalji njezina i nastanka i opstanka. Ovo je priča i o toj fotografiji - no da bismo došli do tog dijela priče, vratimo se na valjevski gradski trg u vrijeme prije gotovo 76 godina.
Vješanje Stjepana Filipovića iz mnoštva, prošaranog agentima u civilu koji su pratili reakcije okupljenih, gledao je i dvanaestogodišnji dječak, Valjevčanin Vladimir Avramović. Nije mu to bilo prvi put - i prethodnog pazarnog petka bio je među ljudima dovedenim da gledaju vješanje dvojice partizana. Danas, 76 godina kasnije, taj je dječak jedan od malobrojnih - ako ih još uopće ima - svjedoka zbivanja iz 1942. i vješanja mladića koji će u oslobođenoj zemlji biti proglašen narodnim herojem i ostaviti da se o njemu govori retoričkim pitanjem - kakav čovjek mora biti da bi pokazao takvu hrabrost?
Vladimir će odrasti, otići iz rodnog Valjeva, školovati se, osnovati obitelj, raditi cijelog života u Splitu, u Lori, kao oficir JRM-a; prije neki dan, 5. veljače 2018. godine, u jednom trogirskom domu za starije, gdje vrijeme provodi bilježeći događaje iz svog života i surfajući internetom, uz najužu obitelj proslavit će 88. rođendan. A dan-dva prije rođendana, doljepotpisanoj je "u pero" ispričao što je kao dijete vidio i čuo na valjevskom trgu, ali i ono što je čuo o događajima koji su uslijedili, vezanim uz slavnu fotografiju.
Ne zna se grob
U svojim zapisima Vladimir Avramović o Stjepanu Filipoviću navodi da ga je u nekom selu, zajedno s dječakom-kurirom, i ne znajući tko im se našao u rukama zarobila četnička jedinica i kako su, shvativši o kome se radi, računali na dobru nagradu kad veliku partizansku zvjerku predaju njemačkoj policiji, Gestapu.
Nakon mjeseci mučenja i osude na smrt vješanjem, Filipović je doveden na pogubljenje. Dok su ga dovodili "imao je lisice na rukama, koje su bile ispred, na bedrima, i svakog građanina je otvorenim očima i veselim licem gledao, što sam jasno primijetio". Time je "izazvao divljenje" ljudi kojima je govorio da ne dopuste da ih "okupator gazi i ponižava"; povremeno bi ga munuli u rebra i vikali mu da šuti, ali to "nije imalo nikakvog efekta…"
Dolaskom ispred vješala - priča dalje Avramović - Stevan Filipović je, u radničkom odijelu, stao ispred klupe za penjanje, uvijek pogledom prema masi naroda, i iako izmučenim licem, gledao vedro, s osmijehom i čvrstim izrazom lica. "Jedan od stražara priđe da mu pomogne popeti se uz klupu pod konop za oko vrata. Filipović gurnu stražara i reče: ‘Ne prljaj me ti, izdajico, sam ću se popeti, ja se ne plašim smrti za slobodu svoga naroda’. Ustrčao je uz tu klupu i tada je opet stražar prišao da mu nametne omču preko glave na vrat. On ga je odgurnuo i sam je stavio omču oko vrata. Ovo nije da mi je netko pričao, već sam to sam vidio i čuo…"
Tijelo Stjepana Steve Filipovića "visjelo je tri dana i tri noći". Ne zna se gdje je zakopano.
- Kad sada, u ovim godinama, pomislim šta sam sve vidio i doživio kao dječačić od jedanaest godina pa nadalje, računajući okupaciju, a ništa manje i vrijeme oslobođenja, puno puta sam se pitao - kako sam mogao ostati čiste i bistre pameti...
Dosta bistro se, kaže, sjeća mnogih detalja iz tih vremena; "to pripisujem tome što su se svi ti događaji toliko urezani u moju svijest da su se prosto cementirali u njoj…"
Moglo se dogoditi da Stjepan Filipović bude obješen nasred Valjeva pred ljudima dovedenim da gledaju taj strašni čin; moglo se dogoditi da neustrašivi mladić podigne ruke pozivajući narod da se odupre fašistima; moglo se dogoditi da to snažno djeluje na okupljene - no snaga Filipovićeva čina i poruke nestala bi zajedno s posljednjim svjedokom s valjevskog trga da ga netko u tom trenutku nije uzeo u kadar, snimivši fotografiju toliko moćnu i snažnu da je postala svjetski simbol otpora fašizmu - i s tom je ulogom i svrhom izložena u zgradi Ujedinjenih naroda na East Riveru u New Yorku; pred snagom te fotografije, izložene u Indiji 1955. godine, poklonio se indijski predsjednik Javaharlal Nehru, odajući poštovanje hrabrosti mladog čovjeka, njegovoj volji i uvjerenjima; ta je fotografija ušla u školske knjige, o njoj su snimani filmovi i TV prilozi, pisane knjige; na izložbama diljem svijeta izazivala je divljenje i poštovanje svojom pričom i simbolikom.
A tko je snimio fotografiju, pitanje je na koje su mnogi tražili odgovor.
Dokumentarac
Nedavno je srbijanski Blic TV premijerno prikazao dokumentarni film, u režiji Stanislava Gajice, o narodnom heroju Stjepanu Filipoviću, Dalmatincu koji je kao dječarac s roditeljima, trojicom braće i dvjema sestrama "trbuhom za kruhom" selio od Mostara i Županje preko Užica i Kruševca do Kragujevca, grada s jakom metalskom industrijom. Iako je do danas opstala priča da je Filipovićevu fotografiju snimio njemački oficir, u filmu se kaže da ju je najvjerojatnije snimila Slobodanka Vasić, naučnica u fotografskoj radnji "Antić", da su vrlo brzo nakon vješanja slike osvanule u izlogu foto-radnje, da su ih sve potom zaplijenili Nijemci, no jedna je kopija, eto, ostala sačuvana i našla put do javnosti; upravo nju je valjevski zubar Branko Kesler odnio 1944. u beogradsku "Politiku", koja ju je i objavila. Ostalo je povijest.
Godine 2012. u izdanju Čigoja štampe objavljena je knjiga - "Stjepan Filipović - istina o istorijskoj fotografiji", nastala nakon godina istraživanja autorskog para Radivoja Davidovića i Mirjane Belić-Koročkin Davidović. Upravo su oni prvi potvrdili i objavili da fotografiju nije snimio njemački oficir nego svojom "Leicom" mlada fotografkinja Vasić.
No Vladimir Avramović dodaje nove detalje o čuvenoj fotografiji: Kesler je ordinaciju imao preko puta hotela "Central" u kojemu je bio "njemački dom". Da je simpatizer pokreta otpora u gradu nije znao nitko osim jednog ilegalca, gimnazijalca.
- Kod Keslera su, s obzirom na to da je bio Nijemac, njemački oficiri često dolazili, pili i jeli s njim. Došao je tako jednom i njemački pukovnik, zapovjednik njemačkih snaga u Valjevu, donio i po stolu raširio mnoštvo fotografija pogubljenja vješanjem, strijeljanjem..., među njima i fotografije vješanja Stjepana Filipovića. U jednom trenutku njemačkom je pukovniku pozlilo - možda je previše popio - pa je otišao u toalet. Za to vrijeme Kesler je uzeo Filipovićevu fotografiju i sakrio je pod tepih. Vrativši se, Nijemcu se učinilo da jedna fotografija nedostaje, pa je o tome pitao Keslera, ali on se pravio lud. Nemam pojma o kojoj slici govoriš, rekao je.
Je li Kesler, kad mu se ukazala prilika, na brzinu uzeo prvu fotografiju koja mu je došla pod ruku, ili mu je za oko zapela simbolika i snaga upravo Filipovićeve fotografije, pa je baš nju uzeo i skrio pod tepih, nije poznato. Na koncu, nije ni važno - fotografija je našla svoj put da postane dio svjetske antifašističke i antiratne baštine.
Stjepanu Filipoviću, rođenom u Opuzenu 1916. godine, roditelji Antun i Ivka zapravo su dali ime Stipan, no nakon preseljenja u Srbiju prozvali su ga tamošnjom verzijom imena - Stevan. Kao komandanta bataljona Tamnavsko-kolubarskog odreda zvali su ga i Stevo kolubarac. Završio je bravarski zanat; rano se priključio radničkom pokretu i postao član Komunističke partije. I dva njegova brata poginula su u ratu - Šimun je 1941. strijeljan u njemačkoj odmazdi u Kragujevcu, iako se mogao izjasniti kao Hrvat i tako izbjeći smrt, a Nikola je, kao borac Prve partizanske brigade, 1943. poginuo na Zelengori.
Nakon rata, na mjestu vješanja Stjepana Filipovića u Valjevu izgrađen je Dom kulture pred kojim je bila postavljena njegova bista; na brdu iznad Valjeva postavljena je 1961. metalna skulptura, rađena prema slici Filipovića s uzdignutim rukama, rad akademskog kipara Vojina Bakića. Spomenik i dalje stoji nad Valjevom, "još ljepše uređen i s više stabala uokolo", kako kaže Vladimir Avramović. Naš sugovornik, uz to, nije jedini koji drži da Josipu Brozu, jugoslavenskom predsjedniku, ne služi na čast što nije prisustvovao otvaranju spomenika ovome narodnom heroju - kojega je u ratu za borbene uspjehe i hrabrost pohvalio - nego je poslao visoko izaslanstvo koje je predvodio Edvard Kardelj. Spomenik Stjepanu Filipoviću, rad Mira Vuce i Stjepana Gračana, podignut je 1978. godine i u njegovu rodnom Opuzenu, no niti opuzenska osnovna škola više nosi njegovo ime, niti je opstao spomen-park, niti više postoji spomenik podignut u čast hrabrome mladiću: kao i cijeli niz spomenika podignutim u čast ljudima i događajima iz Narodnooslobodilačke antifašističke borbe, "nepoznati počinitelji" minirali su ga u srpnju 1991., i do danas nije obnovljen.